Hrvatski planinski masivi Dinare i Svilaje zagrlili su jedan od ljepših hrvatskih gradova na krajnjem sjeverozapadu Splitsko-dalmatinske županije, Vrliku. Miran je to grad koji naseljava žilavi i ponosni narod. Vrlika je proslavljena u svojim kulturnim, športskim i drugim postignućima. Dovoljno je napomenuti da je u Vrlici, uz njezinu glasovitu Česmu, nastao libreto Milana Begovića za hrvatsku operu »Ero s onoga svijeta«, jednu od najljepših i najizvođenijih diljem svijeta, kojoj je glazbu napisao Jakov Gotovac. Vrlika je i kolijevka športa iz koje je podrijetlom jedan od najboljih rukometaša svijeta Domagoj Duvnjak, čiji je otac Ivan također bio rukometaš. Iz toga kraja, poznatoga i po svojem kolu, podrijetlom je i fra Filip Grabovac (1697. – 1749.), svećenik franjevac, profesor i propovjednik, dobročinitelj i domoljub, hrvatski pjesnik i prozni pisac, prvi među franjevačkim književnicima koji je pisao poučnu prozu nereligioznoga sadržaja.
Župnik u Vrlici je franjevac o. Mladen Prolić, koji među pukom i fratrima slovi kao razborit i duhovan svećenik. Dosad je kao duhovnik ostavio dubok trag u odgojnim institucijama i pastoralu gdje je djelovao. Uspoređujući mentalitet Vrlike i prethodne župe u kojoj je djelovao, Runovića, rekao je da u Runovićima nije bilo rata, što je važno da bi se uopće počeo uspoređivati. Zato se radije nakratko vratio u doba prije rata, jer, kako je rekao, dobro poznaje taj kraj još iz djetinjstva. »Rođen sam u Satriću, na pola puta između Sinja i Vrlike, u koju sam dolazio još kao dijete na Gospu od Ružarja.« Godine 2019. stigao je u Vrliku za župnika te danas ondje djeluje kao zreo pastoralac. Nema dječjih strahova i ne boji se izazova, uključujući i muke po pandemiji. Hrabro je ustvrdio: »Kao i svako drugo, i sadašnje vrijeme pandemije milosno je za svakoga vjernika, posebno za nas svećenike. Mi ga moramo iskoristiti za spasenje.« Pastoralno se skrbi za spasenje 1400 župljana. No pastoral čine i oni koji su izvan toga broja jer uključuje i vjernike koji u Vrlici nemaju prebivalište, ali s njom su (bili) povezani.
»U prošloj godini imali smo 13 krštenja, od kojih sedmero djece nema prebivalište u Vrlici. Od šest vjenčanih bračnih parova tri para ostaju živjeti u Vrlici. Sprovoda je bilo 46, od toga 16 preminulih nije živjelo na području naše župe«, rekao je župnik, koji je ove godine podijelio pričest 14 prvopričesnika, imao 25 krizmanika te najavio devet vjenčanja. Da se brine i za one koji ne mogu lako doći do crkve pokazuje i podatak da je dosad ove godine obišao 229 bolesnika.
Međutim, ni o kakvim svojim zaslugama ne želi govoriti, nego tek ustvrđuje: »Nastavio sam s redovitim pastoralnim zadaćama, slaviti mise, voditi katehizaciju djece. Zatekao sam mješoviti zbor, pobožnosti, posebno svibanjsku i listopadsku…«
Ipak, o nečemu ne može šutjeti: »Kao i drugdje, osjeti se depopulacija. Prvi razlog za to je rat, a drugi je činjenica da smo daleko od središta županije pa su ljudi otišli u potrazi za radnim mjestima. Župa je dosta raštrkana, prevladava starija populacija, smanjuje se broj učenika. Ljudi rade u uslužnim djelatnostima, u smjenama, pa je život ispresijecan zbog obveza i dječjih aktivnosti. No snalazimo se, zajednički živimo našu svakidašnjicu.«
Utješno je, kaže, to što su vjera i tradicija snažne te da ima još obiteljske molitve. »Pretežno mole stariji, znadem da ima nekoliko obitelji koje mole ružarije, litanije. Najvažnije je da vlada zajedništvo i nastojimo ga njegovati na svim razinama.« U zajedništvo ulaze i molitva krunice tijekom cijele godine, osobito u svibnju i listopadu, pobožnost 13 utoraka sv. Anti te trodnevnica Gospi od Ružarija…
Vrlička je župa poznata po još nečemu. Njezin časopis »Vrličko kolo« ponovno je pokrenuo i njegovo uređivanje preuzeo rođeni Vrličanin fra Ivan Režić koji djeluje u odgojnim institucijama Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, no mnogo vremena provodi i u svojoj rodnoj župi. Ističe važnost pisane riječi jer ona ostaje. U razgovoru je preletio svojom rodnom župom: »Naše su filijalne crkve u župi sv. Josipa Radnika u Ježeviću, sv. Jure na Maovicama, sv. Luke u Štikovu, sv. Petra u Vrlici – grobna crkva i negdašnja župna crkva s početka 18. stoljeća, sv. Spasa u Vrhrici (Cetina). Na području župe nalazi se i starohrvatska crkva sv. Spasa iz 9. stoljeća kod koje se o svetkovini Uzašašća Kristova svake godine slavi euharistija. Nakon rata obično su misnim slavljima predsjedali i hrvatski biskupi i nadbiskupi te blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.« O. Režić s ponosom navodi da iz župe ima više duhovnih zvanja, što je plod pastoralnoga rada i žive vjere. Jedan od franjevaca rodom iz župe je dugogodišnji misionar u Africi i dobitnik priznanja »Ponos Hrvatske« fra Drago Gverić, sada na službi u SAD-u u Kaliforniji.
O. Režić živo opisuje vrijeme progonstva Vrličana od 5. kolovoza 1991. do kolovoza 1995. »Tih godina kraj je doživio devastaciju i palež kuća, gospodarskih i sakralnih objekata. Od crkava, do temelja je bila porušena crkva u Ježeviću, a ostale crkve, župna u Vrlici, sv. Petra u groblju, na Maovicama te u Štikovu bile su poprilično devastirane. Osobito teško devastirana je naša župna crkva, prije rata bogata slikama, freskama, vrijednim drvenim kipovima te crkvenim posuđem, ruhom i ostalim namještajem. I župna kuća bila je poprilično devastirana i do dana današnjega nije vraćena u prijeratno stanje.« O. Režić ističe da župa Vrlika još očekuje pronalazak i povratak vrlo vrijedne slike Gospe od Ružarija, rad Celestina Medovića, ukradene tijekom okupacije Vrlike i, prema nekim izvorima, otpremljene u Srbiju.
No unatoč svemu ponosni i žilavi Vrličani vratili su se na svoje, uredili grad i pomalo obnavljaju i grade, pogotovo kad je riječ o većim građevinskim zahvatima. Uz materijalnu obnovu Vrličani se obnavljaju i duhovno. Tako je 2017., nakon punih 26 godina, obnovljena tradicionalna prijeratna procesija ulicama Vrlike s Gospinom slikom. Ponos župe su i čuvari Kristova groba koji djeluju ondje više od 150 godina u živopisnoj vrličkoj muškoj nošnji. Zanimljiva je ta bratovština koju su čak pokušali pravoslavni preuzeli i staviti kao svoju kulturnu nematerijalnu baštinu, što uopće ne postoji u istočnoj liturgiji. Župni je vijećnik i vrlički gradonačelnik Jure Plazonić. »Grad Vrlika prije rata imala je oko 5800 stanovnika, a po posljednjem popisu ih je 2170.
Na primjer, više je Vrličana u okolici Đakova i u samom Đakovu nego što ih je kod nas«, rekao je čelnik grada u kojem sva djeca imaju besplatan vrtić, besplatne knjige u školi, a za prvo dijete roditelj dobije deset tisuća kuna, za drugo dvadeset… Najavljuje da će ondje uskoro s radom početi tvornica čokolade u belgijskom vlasništvu.
Izvrsna je suradnja i osnovne škole sa župom, a ravnateljica Osnovne škole Milana Begovića je Mirjana Vodanović Mandarić, koja je ujedno vjeroučiteljica. Ističe da svi učenici pohađaju vjeronauk. U Vrlici djeluje Centar za rehabilitaciju »Fra Ante Sekelez« koji pruža osobama s intelektualnim teškoćama usluge dugotrajne i intenzivne skrbi. Vodi ga Ivana Klarić Kukuz. Pružaju usluge stanovanja za 173 korisnika i imaju 103 zaposlenika. Korisnici dolaze i izvan Hrvatske. U vremenu srpske agresije u kolovozu 1991. Centar je bio evakuiran zahvaljujući djelatnicima i hrvatskim braniteljima. Korisnicu su prebačeni u Split.
U župi djeluje i molitvena zajednica Krvi Kristove, a vodi je umirovljenica Cvita Matas i majka triju kćeri, koje s obiteljima žive u Splitu. Zajednica okuplja petnaestak članova, a više puta išli su i u Ludbreg na susrete zajednica Krivi Kristove. »Molimo u svojim nakanama za naše svećenike da ustraju na obraćanju nas ljudi da možemo živjeti u milosti Kristovoj.« O dobroj suradnji župe i drugih institucija svjedoči i Petra Milković koja vodi kulturno-umjetničku udrugu »Milan Begović« te župni zbor mladih, koji u župi djeluje uz mješoviti zbor… Upravo je za te zborove na tekst o. Režića splitski maestro Šime Marović 2020. napisao glazbu za divnu pjesmu »Gospi Rožarici« u kojoj župljani nebu vape: »Nek oživi loza naša, nek procvatu sloga, mir.« Nakon godina patnje tko ne bi potpisao da su zaslužili da im se molitva usliša.
