NEIZBJEŽNOST SUOČAVANJA S NEPRAVDAMA Važnost opraštanja i razumijevanja

24. nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Sir 27, 30 – 28, 7; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35

Knjiga Sirahova nastavlja s jedne strane tradiciju starozavjetne mudrosti koja svoj veliki uzor ima u Mudrim izrekama, a s druge strane naslanja se i na izvanbiblijske uzore mudrosne književnosti kao što su egipatska i helenistička. U takvoj mudrosnoj književnosti sadržana je i ona ljudska mudrost koju otac prenosi sinu, stariji naraštaj mlađemu, često u želji da mlađi lakše i bolje prožive svoj život, oslanjajući se na mudrost i iskustvo starijih.

Osvetniku se Bog osvećuje

Tako i u nedjeljnom tekstu starozavjetni mudrac upozorava protiv mržnje, srdžbe i osvete. One su viđene u svjetlu čovjekova odnosa s Bogom.

Kršćanska vjera, temeljem ovih tekstova, pred očima ima drugu osobu, njezine potrebe, teškoće i ograničenja te poziva na opraštanje i razumijevanje

Naime, o odnosima koje svatko gradi s drugim ljudima ovisi kako će on sâm biti viđen u Božjim očima i kakav će biti njegov odnos s Bogom. Zato i kaže: »Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje«, i još: »Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.« Takvo promišljanje dovodi u pamet i onaj konačan susret s Gospodinom u trenutku smrti. Zapravo, mudrac iz Knjige Sirahove potiče vjernika da često misli na kraj svojega života, na smrt i prolaznost onoga sadašnjega. Imajući na umu vlastitu smrt, čovjek bi se trebao okrenuti vršenju Božje volje, koju ovdje označavaju njegove zapovijedi i savez koji je Bog sklopio sa svojim narodom. Tko iskreno pokušava svakodnevno vršiti Božju volju, postaje svjestan da i sâm često griješi, postaje svjestan svoje ograničenosti, pa će lakše razumjeti druge ljude i njihove pogrješke i tako im oprostiti.

Kršćanin je obvezan opraštati beskonačno

U evanđelju Petar postavlja Isusu ono poznato pitanje: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« U tom svom pitanju i, moglo bi se reći, ponudi opraštanja Petar je vjerojatno mislio da je velikodušan. Doista, tko oprosti nekomu nakon što ga je sedam puta povrijedio? Isus pokazuje svu zahtjevnost kršćanske ljubavi kad odgovara: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« U biblijskom načinu govora sedam je savršen broj koji izriče puninu. Kad Isus kaže »do sedamdeset puta sedam«, on želi naznačiti beskonačnost, neograničenost. Kršćanin je, ne samo pozvan, nego obvezan, opraštati beskonačno, neograničeno, uvijek iznovice, koliko ga god puta neka osoba ili skupina povrijedila, koliko god nepravda činila, kakva god zla vršila. Kršćansko opraštanje nadilazi zloću, ne samo po kvaliteti, nego i svojom upornošću, učestalošću, ustrajnošću. Svoj poticaj Isus ilustrira još jednom prispodobom o kraljevstvu nebeskom. U njoj kralj otpušta dug sluzi koji ga moli za milost, no taj sluga nije spreman oprostiti svomu dužniku. Dug koji je kralj oprostio iznosi deset tisuća talenata. To je nezamisliva suma. Već je i jedan talent bio toliki iznos da za njega nije postojala kovanica, a iznosio je 6000 drahmi. Računa se da je jedna drahma bila jedna nadnica. To znači da je jedan talent bio ravan plaći za 6000 dana. Stoga deset tisuća talenata ostaje dug koji nitko ni u kojem slučaju nije mogao vratiti. Kralj takav dug oprašta. S druge strane, sluga svomu dužniku ne oprašta dug od sto denara. Čini se da bi se u Novom zavjetu jedan denar mogao usporediti s jednom drahmom, to jest nadnicom za jedan dan rada. Nadoknaditi komu sto dana rada, to je već moguće i zamislivo. Isus je svjesno uspostavio kontrast između velikodušnosti kralja koji ovdje predstavlja Boga i škrtosti sluge koji predstavlja vjernika koji nije spreman oprostiti tuđe grijehe. Bog je svakomu čovjeku oprostio daleko više nego što će ijedan čovjek ikomu ikada trebati oprostiti.

Razumijevanje prema drugima

Pavao na kraju Poslanice Rimljanima govori o ljubavi prema bližnjemu, osobito prema onomu koji je slabiji u vjeri. Pritom misli na one koji drugačije gledaju na neke propise koje su u kršćanstvo sa sobom ponijeli iz židovstva. Premda sâm Pavao neprestano govori o slobodi od Zakona i starih običaja i o opravdanju po Kristu, a ne po Zakonu, on ipak poziva na razumijevanje prema drugima, prema onima koji misle i žive drugačije. I to je izraz kršćanske ljubavi. Zaključak je toj pouci tekst koji se čita ove nedjelje: »Nitko od vas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.« Kršćanin je uvijek usmjeren na Gospodina, a to znači i na njegovu Crkvu, to jest na druge članove Crkve, pa svoj život mora usmjeriti prema njima. Kad u središte života vjernika dođe ne vlastiti ego, nego druga osoba ili druge osobe, on se oslobađa od svakoga prijezira prema drugomu ili svake potrebe da drugomu sudi.

Kršćanska vjera, temeljem ovih tekstova, pred očima ima drugu osobu, njezine potrebe, teškoće i ograničenja te poziva na opraštanje i razumijevanje. Prema Isusovoj prispodobi, onaj sluga trebao se ponašati onako kako se ponašao kralj. To znači da je vjernik obvezan ponašati se onako kako se ponaša Bog. To je velik zahtjev, ali neodvojiv od kršćanske vjere. Biti kršćanin znači usvojiti Božji pogled na ljude oko sebe te ih promatrati s ljubavlju, razumijevanjem, poštovanjem i neprestanim, neograničenim opraštanjem. Kršćanin koji tako živi, okrenut prema drugomu čovjeku, u viđenju Evanđelja po Mateju, živi zapravo okrenut prema Gospodinu, jer što čini drugomu, to čini samomu Kristu.

IZVORGlas Koncila br. 37/2017.
Prethodni članakŽIVI MOZAIK IRAČKIH KRŠĆANA U »predahu« od žalovanja i odmicanju od ratne tragedije stvaraju umjetnička djela
Sljedeći članakRAT PRED VRATIMA Može li Sjeverna Koreja izazvati sukob svjetskih razmjera?