VELIKA DILEMA I ZAVOĐENJE SUVREMENOGA ČOVJEKA Altruizam i suradnja usrećuju više od egoizma

Mnoge biljke i životinje ne bi mogle preživjeti bez suradnje. Najbolji primjer za to su pčele i cvijeće. Za razliku od životinja, kako razmišlja filozof Meister Eckhart, u čovjeka je Bog usadio svoju božansku iskru, koja ga osposobljava shvatiti što mu je u životu važno. Eckhart promatra tu iskru kao viši dio razuma koji vodi čovjeka naprijed u životu. Što u čovjeku do izražaja više dolazi ta božanska iskra, koja ga povezuje s Bogom, to je čovjek sposobniji pronaći pravi put u životu i k Bogu.

Aristotelovo zapažanje da je čovjek društveno stvorenje (zoon politicon) koje je upućeno na drugoga pokazuje se ispravnim i u 21. stoljeću u kojem prevladava govor o individualizmu. Istina, pristalice evolucijskoga redukcionizma, pozivajući se na filozofa Hobbesa i njegovu tvrdnju da u svijetu postoji kontinuirana borba svi protiv svih (homo homini lupus), pronalaze dovoljno argumenata za svoje teze o ljudskoj naravnoj pokvarenosti. Ipak pristalice filozofa Rousseaua imaju svoje argumente kad zastupaju tezu da je čovjek po naravi ipak dobro stvorenje.

Postoji naravna urođenost za dijeljenje

Štoviše potvrdu za to pozitivno razmišljanje o čovjeku potvrđuju i eksperimenti poput onoga koji su proveli znanstvenici Felix Warneken i Michael Tomasello s Instituta za evolucijsku antropologiju u Leipzigu »Max Plank«. Warneken i Tomasello promatrali su ponašanje male djece u dobi između 14 i 18 mjeseci. Za tu su se dob odlučili zbog toga što djeca s tri godine stoje već pod utjecajem obiteljskoga i društvenoga odgoja. Promatranje se odnosilo na spremnost dijeljenja, pomaganja i davanja informacija. Došli su do spoznanja da među djecom te dobi, uz određene negativne crte, postoji velika solidarnost i spremnost na suradnju, daleko veća nego u odraslih ljudi. Ispostavilo se kasnije da je taj altruizam oslabio u trenutku kad su djeca za dobre čine počela primati i nagradu. Iz toga se dade zaključiti, smatra znanstvenica Christine Schramm, da je upravo ta naravna urođenost dijeljenja i međusobnoga pomaganja učinila od čovjeka stvorenje sposobno za kulturu. Ta znanstvenica smatra da je upravo urođenost altruizma i suradnje ono što čini čovjeka nečim posebnim u ovom svijetu.

Angažirani za druge žive dulje

A upravo je to ono što su u svojim vizijama zamijetile i mnoge religije. Ponajbolje se to manifestira u kršćanskom pojmu ljubavi prema bližnjemu, spremnosti žrtvovati se za drugoga. Iako Darwin ima djelomično pravo sa svojom teorijom selekcije u evolucijskom procesu u kojem se potvrđuju jači i sposobniji za preživljavanje, nepobitna je činjenica da altruizam i urođena ljudska sposobnost za suradnju također igraju veliku ulogu u ljudskom životu. I uza sve prisutniji egoizam u svijetu na cijeni su još uvijek altruisti, oni koji su se spremni zauzeti za druge, surađivati s drugima za opće dobro. Čak ima znanstvenika koji su uvjereni da oni koji se angažiraju za druge imaju zadovoljniji i duži život. Znanstveni teoretičar Stefan Klein uvjeren je da altruisti i oni koji su spremni na suradnju s drugima za opće dobro dugoročno prolaze bolje u životu nego egoisti. Utoliko je, smatra isti autor, glavni motor evolucije altruizam i osjećaj za suradnju, a ne borba za preživljavanje u kojoj pobjeđuju uvijek jači i lukaviji. Štoviše, najnovija istraživanja u svijetu znanosti pokazuju jasno činjenicu da bogat nije samo onaj tko posjeduje materijalno, nego prije svega onaj tko se u nutrini svoga bića osjeća bogatim, zadovoljnim. Nutarnje bogatstvo ne ovisi o količini akcija i posjedu, nego je prije svega u nutarnjoj ravnoteži i sposobnosti pojedinca da bude zadovoljan s onim što mu je nužno potrebno, ali i sposobnosti da ono što ima podijeli i s drugima.

Sreća i kvaliteta života ovisi o odnosu prema drugomu

Njemački filozof Jonas ide još dalje kad pokušava izgraditi ideju etike tehnološke civilizacije. A ona počiva prije svega na sposobnosti čovjeka da odustane od luksuza u korist budućih generacija.

Kad se pojedinac nađe u poteškoćama, ne će mu puno pomoći bezbrojne beznačajne informacije koje je pokupio zahvaljujući internetu i drugim medijima, ali ni veliki posjed. Pomoći mu može samo rame drugoga čovjeka na koje može osloniti glavu.

Jer suradnja nije pitanje individualnoga ili grupnoga egoizma, nego prije svega odgovornosti za opće dobro, koje uključuje i buduće naraštaje. Sve što čovjek učini danas, čini ne samo za sebe, svoju generaciju, nego i za budućnost svijeta. Čitava filozofija budizma, pa i poneki antički filozofi, ali i kršćanska mudrost, potvrđuju razmišljanja psihologa i filozofa Ericha Fromma da je važnije biti nego imati, biti ispunjen iznutra zadovoljstvom nego posjedovati mnoge materijalne svari. To potvrđuje samo koliko je deficitarno razmišljanje onih poput Dawkinsa koji tvrde da su ljudi obični strojevi za preživljavanje koji se ne obaziru na druge. Dawkins i njegove pristalice previđaju činjenicu da nitko ne može biti sretan samo zahvaljujući sebi. Sva sociološka istraživanja govore o tome da se ljudska sreća i kvaliteta života gradi i u pozitivnom odnosu prema drugima. Na to nas štoviše upućuje i simbioza u prirodi. Mnoge biljke i životinje ne bi mogle preživjeti bez suradnje. Najbolji primjer za to su pčele i cvijeće. Za razliku od životinja, kako razmišlja filozof Meister Eckhart, u čovjeka je Bog usadio svoju božansku iskru, koja ga osposobljava shvatiti što mu je u životu važno. Eckhart promatra tu iskru kao viši dio razuma koji vodi čovjeka naprijed u životu. Što u čovjeku do izražaja više dolazi ta božanska iskra, koja ga povezuje s Bogom, to je čovjek sposobniji pronaći pravi put u životu i k Bogu. A ta povezanost s Bogom očituje se ne u teoretskoj, nego praktičnoj etici. A to znači u realizaciji ljubavi u odnosu prema drugomu.

Čovjek se i previše okreće samomu sebi

I Biblija govori o tome da čovjek nije stvoren samo za sebe, nego za suradnju s drugim. Pa čak i s prirodom koja mu je povjerena. Nažalost, čovjek postmoderne pod utjecajem reklama i silnih želja koje one bude u njemu zaboravlja često na važnost drugoga ljudskoga stvorenja i u njegovu vlastitom životu. Problem pojačava sve jača podložnost medijskim manipulacijama i ovisnosti o internetu, pri čemu se zaboravlja na ono najvažnije, na čovjeka pokraj sebe. Udaljavanjem od drugih ljudi čovjek udaljava i sebe od samoga sebe, od urođene mu spoznaje da se isplati biti altruist, misliti na druge, a ne samo na samoga sebe. Jer u naravi svakoga pojedinca leži sklonost suradnji s drugima, kao i sposobnost za razlikovanje dobra od zla. Kako kaže Andreas Stock, i rane u čovjeka brže i lakše zarastaju kad se za njega brine druga ljudska osoba. Koliko li je tek važna ta briga drugoga za one nutarnje rane, rane duše koje čovjek može povjeriti samo ljudskomu stvorenju i podijeliti ih s njim. Nažalost, pod pritiskom sve jačega medijskoga utjecaja u čijem centru stoji profit čovjek se i previše okreće samomu sebi, zanemarujući drugoga, u potrazi za ispunjenjem što više želja, vjerujući da na taj način može postići sretan život. Upravo je to zamka potrošačkoga društva koje uvijek ponovno odvlači pozornost pojedinca od onoga važnijega, od drugoga s kojim u suradnji može biti sretan.

Pomoći može samo rame drugoga čovjeka

Dobro je to zamijetio vrhovni poglavar budizma dalaj-lama kad upozorava na opasnost od težnje modernoga čovjeka da dobije uvijek ono što želi, a izbjegne ono što ne želi. Takav odnos prema životu, smatra budistički poglavar, vodi čovjeka na krivi put na kojem se ne postiže vlastiti mir. Jer čovjek mora znati da se nutarnji mir, zadovoljstvo duše, ne postiže samo bezuvjetnim ispunjenjem želja, nego prije svega osposobljavanjem za odustajanje od onoga što nam nije nužno potrebno. Osposobljavanjem za odricanje od nepotrebnoga pojedinac jača vlastiti nutarnji imunosni sustav koji ga čini otpornim na izazove u životu, jača svijest da je bol uvijek moguća te da se vanjski gledano nesreća ne može kontinuirano izbjegavati. I upravo mu je zbog toga potreban drugi, blizina druge osobe koja će svojom pažnjom, razumijevanjem i spremnošću priteći u pomoć i ublažiti problem. Kad se pojedinac nađe u poteškoćama, ne će mu puno pomoći bezbrojne beznačajne informacije koje je pokupio zahvaljujući internetu i drugim medijima, ali ni veliki posjed. Pomoći mu može samo rame drugoga čovjeka na koje može osloniti glavu. Povratkom čovjeku pokraj sebe, suradnji s najbližima lakše se podnosi život koji je ionako pun neizvjesnosti i tegoba. Zapadnomu bi se čovjeku zbog toga moglo samo preporučiti da barem jedanput tjedno odstrani iz svoga života medije i posveti se ljudima oko sebe, vlastitoj obitelji i prijateljima. Jer samo razgovorom možemo se povjeriti drugima i lakše zaliječiti rane života.

Bez suradnje nema ni sreće
Doista, kad bi se pojedinac morao na svim područjima i u svako vrijeme osloniti samo na sebe, ne bi daleko dogurao. Zahvaljujući drugima, dobivamo u životu ono što nam je nužno. Nitko danas u suvremenom svijetu nije sposoban napraviti sve ono što mu treba. Što bi liječnik bez zemljoradnika, intelektualac bez zanatlije ili inženjer bez radnika. Upravo suvremena znanstvena istraživanja upućuju na to da je suradnja na svim područjima vrlo bitna za funkcioniranje društva, ali i sreću pojedinca. Eksperimenti potvrđuju da u timskom radu i nije toliko bitna samo pojedinačna sposobnost koliko spremnost na suradnju. Suradnja nije samo pitanje šire društvene ili globalne razine, nego i uže zajednice, pa i one obiteljske. U obitelji u kojoj postoji spremnost na suradnju i uvažavanje drugih članova sve funkcionira puno bolje, čak i s manje materijalnih dobara. Suradnja utječe na razvijanje pozitivne empatije, one suosjećajnosti koja ne sažalijeva, nego razvija spremnost na pomoć, suradnju u rješavanju životnih problema.
Mediji odgajaju egocentričnoga pojedinca

Velika zaprjeka na putu suradnje među ljudima danas nastaje pod utjecajem medija i reklama koje sve više rade na odgoju egocentričnoga pojedinca koji zaboravlja da je dio cjeline te da može funkcionirati samo suradnjom s drugima. Kako bi pojedinac odgojen za potrošnju i egoizam mogao izići iz toga nametnutoga stanja, nužna je promjena mišljenja, nova životna filozofija koja stavlja manje naglasak na egoistički individualizam, a više na altruizam i suradnju s drugima. Jer čovjek se u zajedništvu lakše ostvaruje. Na to upozorava slikovito i Biblija kad govori o tome da pojedinac nije dostatan sam sebi, da mu je potreban drugi kako bi se mogao u potpunosti ostvariti ovdje na zemlji.

IZVORGlas Koncila br. 25/2019.
Prethodni članakPLASTIKA – EKOLOŠKI I ZDRAVSTVENI PROBLEM Koliko mikroplastike jedu ljudi?
Sljedeći članakPOZIV NA NASLJEDOVANJE NA ISUSOVU PUTU Na slobodu pozvani!