VELIKAN BAČKE GRANE PRONIO JE GLAS O UMJETNOSTI »SLAMARKI« Bela Gabrić – »neizmjerna radinost u tihoj povučenosti«

Bela Gabrić

Među velikanima »fine« bačke grane hrvatskoga roda izvanredan kulturni doprinos prožet kršćanskim vrjednotama dao je književnik Bela Gabrić.

Rođen je na salašu Verušiću kod Subotice 10. ožujka 1921. Osnovnoškolsku pouku primio je u salašarskoj školi u Klisi nedaleko od Subotice, a poslije u Subotici. Pohađao je pet razreda isusovačke gimnazije u Travniku, a posljednja tri na varaždinskoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, maturiravši 1942. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je južnoslavenske književnosti, ruski jezik i povijest, diplomiravši 1950. Radio je potom dvadeset godina u Subotici kao profesor u srednjoj školi. Nakon sloma hrvatskoga proljeća uhićen je 20. lipnja 1972. pod optužbom »izazivanja nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora«, a zapravo zbog organiziranja godine 1969. simpozija o glasovitom bačkom katoličkom književniku i kulturnom radniku dr. Josipu Andriću. Zatvoren je u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bio do prosinca 1973. Nakon izlaska iz zatvora nije mogao dobiti posao sve do 1978., od kada je do umirovljenja 1984. radio u Gradskom muzeju u Subotici. Potom je kao vanjski suradnik predavao u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji »Paulinum« u Subotici te književnost na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije.

Skupljač hrvatskih bunjevačkih pjesama i običaja

Prvi opsežniji članak napisao je u povodu smrti svećenika pjesnika Alekse Kokića 1940.

Hrvatska kultura u Bačkoj druge polovice 20. st. snažno je praćena požrtvovnim radom Bele Gabrića, radom protkanim i prožetim katoličkom vjerom.

Nakon Drugoga svjetskoga rata napisao je više priručnih skripta iz književnosti i povijesti za školske potrebe. Uredio je i popratio komentarima više autorskih knjiga (I. Kujundžića, J. Kopilovića, A. Jakšića, A. Sekulića) te napisao više kraćih biografija kulturnih djelatnika bačkih Hrvata odnosno studija i recenzija njihovih djela (npr. I. Antunovića, P. Bačića, L. Budanovića, G. T. Stantića, P. Kujundžića, A. Mamužića, M. Peića, A. Vidakovića). Velik doprinos hrvatskoj kulturi posebice je dao kao skupljač hrvatskih bunjevačkih narodnih pjesama i običaja. S Antom Pokornikom objavio je 1996. knjigu »Bunjevačke kraljičke pisme«, a u rukopisu je, uz drugu građu, ostalo njegovo životno djelo »Hrvatska bunjevačka rič u Bačkoj«. Suatorske članke s Ivanom Lazarom Krmpotićem »Prelo«, »Materice« i »Polivači« objavio je kao separate, a s Ivicom Prčićem ml. objavio je »Bibliografiju kalendara Subotička Danica«.

Svestrani kulturni djelatnik

Bio je član odbora hrvatskih manifestacija i ustanova »Dužijance« i »Dana kruha i riječi«, suosnivač Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, u kojem je bio dugogodišnji pročelnik Bunjevačko-šokačke knjižnice »Ivan Kujundžić«, član Hrvatskoga akademskoga društva, Hrvatskoga kulturnoga centra »Bunjevačko kolo«, Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini, član uredničkoga vijeća »Zvonika«, »Bačkoga klasja«, »Subotičke Danice« i »Klasja naših ravni«, koje je uređivao od 1996. do 1999., a pisao je i za listove i časopise »Glas ravnice«, »Marulić«, »Svetu Ceciliju«, »Crkvu u svijetu«, ponekad služeći se kraticama ili pseudonimima Al-Be, V-r, Vojmir, Mirko Bunjevčev i dr. Podupirao je rad subotičkoga Katedralnoga zbora »Albe Vidaković«. Sa zemljakom skladateljem Milanom Asićem surađivao je u stvaranju prve bunjevačke kantate »Zemljo krša, zemljo ravni« 1971.

Nakon sloma hrvatskoga proljeća uhićen je 20. lipnja 1972. pod optužbom »izazivanja nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora«, a zapravo zbog organiziranja godine 1969. simpozija o glasovitom bačkom katoličkom književniku i kulturnom radniku dr. Josipu Andriću.

Zanosno je pisao o umjetnosti »slamarki« – pravljenju slika i ukrasa od klasja. »Tako je nastala i tako se razvila nova umjetnost klasja koja sa svojim simbolima i slikama od slame predstavlja nešto jedinstveno što je niklo na ovim bačkim žitnim poljima. Zato je ta umjetnost klasja najljepši izraz ljepote naše bačke ravnice. Naše brojne umjetnice svih generacija znale su izraziti veliko bogatstvo svoje umjetničke mašte i veliku ljubav prema svom narodu i zavičaju. Zlatna slama u svojim nijansama i zlatno klasje dalo je izvorni materijal da naše umjetnice stvore umjetnost koja je izraz ovog kraja i našeg života.« Posebice se borio za očuvanje bunjevačke ikavice.

»Vira mi je uvik bila oslonac i putokaz«

Proglašen je počasnim građaninom Subotice. Dobitnik je papinskoga odlikovanja »Pro Eclesiae et Pontifice«, koje mu je 1990. dodijelio papa Ivan Pavao II. O njemu je Rajko Ljubić 2005. snimio dokumentarni film.

Umro je u Subotici 4. kolovoza 2001. Kuća, koju je darovao Katoličkoj Crkvi, u ulici koja nosi njegovo ime, na 4. danima Balinta Vujkova 2005. otvorena je kao spomenkuća Bele Gabrića, u kojoj su smješteni Hrvatska čitaonica i Hrvatsko društvo za pomoć učenicima »Bela Gabrić«.

»Neizmjerna radinost u tihoj povučenosti«, rekao je za nj mons. dr. Andrija Kopilović. »Vira mi je uvik bila oslonac i putokaz u životu da možem bit’ smiren u svojoj duši, i predan ljubavi Božjoj«, govorio je. »Čovik ne mož’ sve jednako volit’, al’ mož’ da nikog ne mrzi. (…) Stalnu energiju davala mi je svist da moram sve učinit’ na razvitku naše kulture. Jer znam da jedan narod postoji dok ima svoju kulturu po kojoj je prepoznatljiv među okolnim narodima s kojima živi. Ako koji narod izgubi svoju vlastitu kulturu, postat će dio naroda čiju je kulturu pri’vatio i primio.«

IZVORGlas Koncila br. 29/2018.
Prethodni članakOČI SVE KAZUJU Pogled je moćan govor
Sljedeći članakTRAUMATIČNA PRIJATELJSKA USLUGA Uragan na pučini