VELIKI (TEŠKI) I MALI GRIJESI Kako se valjano ispovjediti?

Snimio: B. Čović

Lijepo molim odgovorite: 1/ Kako treba izgledati valjana sveta ispovijed? Osobito molim objasniti koji su to mali, a koji veliki (smrtni) grijesi? 2/ Je li promiskuitet grijeh? Je li grijeh zajedno živjeti nevjenčano? Zahvaljujem.

Stalni čitatelj R. Kranjčev

U svojoj knjizi »Vodič kroz crkveno pravo za vjernike« u osmom poglavlju crkveni pravnik dr. fra Velimir Blažević piše o sakramentu pokore ili pomirenja (ispovijedi) te uvodno govori da je »Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, htio da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova«. »To se postiže pomoću sakramenata ozdravljenja: sakramenta pokore i bolesničkog pomazanja. O sakramentu pokore, koji se naziva i sakrament obraćenja, pomirenja, oproštenja, a najčešće sakrament ispovijedi, o njegovim bitnim elementima i učincima Zakonik kanonskog prava kaže: U sakramentu pokore vjernici, ispovjedivši grijehe zakonitom služitelju, kajući se za njih i stvorivši odluku da će se popraviti, po odrješenju toga služitelja dobivaju od Boga oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, i ujedno se izmiruju s Crkvom koju su griješeći ranili (kan. 659).«

Individualna i cjelovita ispovijed

Po tome je već jasno što je potrebno za valjanu ispovijed o kojoj pitate: da se grijesi ispovjede zakonitomu služitelju, da se pokornik pokaje za počinjene grijehe, a to kajanje mora uključiti i odluku o popravljanju i davanju zadovoljštine, te da je zakoniti služitelj – svećenik koji je ovlašten za ispovijedanje – pokornika odriješio od grijeha, jer se »tim odrješenjem brišu grijesi i uspostavlja pomirenje s Bogom, komu je grijesima nanesena teška uvreda, a isto tako se pomiruje i s Crkvom, koja je ranjena grijehom svoga člana«. Redoviti je način ispovijedi teškoga grijeha individualna i cjelovita ispovijed, a samo fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi, i u tom slučaju pomirenje je moguće postići i na druge načine, ističe se u Zakoniku kanonskoga prava (kan. 960). »Kad se određuje da ispovijed mora biti individualna, to znači da u ispovijedi nikoga ne može zamijeniti netko drugi, i da se mora odvijati ili dogoditi u neposrednoj osobnoj povezanosti zakonitog služitelja ispovijedi ili ispovjednika i vjernika koji se želi ispovjediti. A da mora biti cjelovita, znači da se moraju kazati svi teški grijesi koje je netko počinio, ili barem oni teški grijesi kojih je pokornik postao svjestan nakon pomno obavljenog ispita savjesti«, piše dr. o. Blažević.

Jasno je da za valjanu ispovijed o kojoj pitate potrebno: da se grijesi ispovjede zakonitomu služitelju, da se pokornik pokaje za počinjene grijehe, a to kajanje mora uključiti i odluku o popravljanju i davanju zadovoljštine, te da je zakoniti služitelj – svećenik koji je ovlašten za ispovijedanje – pokornika odriješio od grijeha.
»Ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju«

Sakrament pokore ili pomirenja ne može se dostojno i učinkovito slaviti ako pokornik nije ispravno raspoložen, što uključuje iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenih grijeha i stvaranje odluke o popravku (kan. 987). Osim toga, kako ispovijed mora biti individualna i cjelovita, to konkretno znači »da je vjernik obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju, počinjene poslije krštenja, koji još nisu izravno otpušteni snagom vlasti koju je Krist dao posvećenim služiteljima pokore u Crkvi, ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je pokornik postao svjestan nakon pomna ispitivanja savjesti (kan. 988, § 1)«, što znači da su predmet obveze da se ispovjede samo teški grijesi, a oproštenje lakih grijeha može se zadobiti pokajanjem. »Makar da nije nužno, vjernicima se ipak preporučuje da ispovijedaju i lake grijehe (kan. 988, § 2).«

Kad je riječ o cjelovitosti ispovijedi, treba razlikovati materijalnu i formalnu cjelovitost. Ispovijed je materijalno cjelovita kad se ispovjede uistinu svi teški grijesi po vrsti i broju koji su počinjeni poslije krštenja, odnosno od posljednje ispovijedi, upozorava dr. o. Blažević i napominje da »ispravno raspoloženje pokornika uključuje i njegovo kajanje, tj. bol duše i osudu počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti, kako tumači Katekizam Katoličke Crkve (br. 1451)«.

Razlika između teškog i lakog grijeha

Što se tiče drugoga dijela Vašega pitanja o teškim i lakim grijesima, isti Katekizam (br. 1854) navodi da je »prikladno prosuđivati grijehe po njihovoj težini«. »Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.« U broju 1855 navodi se da smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povrjedom Božjega zakona, a broj 1856 ističe da je »grijeh zbog svog objekta smrtan (…), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd., ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub i slično«. »Nekad se pak volja grješnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i slično. Takve stvari su laki grijesi.« A da neki grijeh bude smrtan, istodobno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom«, ističe br. 1857, a sljedeći broj 1858 nastavlja: »Tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: ‘Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku’ (Mk 10,19). Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem.« »Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom« (br. 1859), a laki se grijeh čini »kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka« (br. 1862). I promiskuitet je grješan, kao što je moralno nedopustivo živjeti u nevjenčanoj zajednici ako se živi kao muž i žena.