VELIMIR BENIĆ – MLADI SISAČKI ŽUPLJANIN ARHITEKT KOJI JE SPREMAN OBNAVLJATI BISKUPIJU Gradnja sakralnih građevina poseban je poziv

Snimio: B. Čović | Velimir Benić: »Kad je uspostavljena Sisačka biskupija, postao sam ministrant, ponajprije na misama koje služi biskup i kojemu sam držao misal. Bili smo trojica i župnik nas je od milja zvao 'biskup-boysi'«
Životni put župljanina i arhitekta iz Siska Velimira Benića kojemu je potres zaustavio sudjelovanje u planiranju obnove i izgradnje sakralnih objekata

Mladi arhitekt iz Siska Velimir Benić dugogodišnja je pastoralna uzdanica katedralne župe Uzvišenja sv. Križa. Iako je već neko vrijeme poslom okrenut prema Zagrebu, Sisak mu je u srcu, posebno jer sada kao arhitekt, u potresom pogođenoj Sisačkoj biskupiji svojim znanjem i iskustvom itekako može i želi dati svoj obol.

Rođen je 14. prosinca 1993. u Mostaru. Njegovi su bili podrijetlom iz Kaknja. Mama mu je Ana, djevojački Stojčić, elektrotehničarka po struci, a pokojni njegov otac Velimir Benić bio je strojarski tehničar. Poginuo je 1993. kao branitelj u Domovinskom ratu. Ana je tada tek doznala da je trudna pa je i ime svojemu sinu dala po pokojnom mužu.

Žuta oznaka nagnala ih u Zagreb

»Zato sam jedinac«, pripovijeda Velimir. »Mama i ja zajedno smo kročili kroz život i jako smo povezani. Borila se, u mnogočemu je bila i žensko i muško. Najprije je završila s udovicama u Međugorju. Najbliža je bolnica bila u Mostaru, zato sam tamo i rođen. Tri smo godine bili u kolektivnom smještaju u Međugorju pa četiri u podstanarstvu u Čapljini. Tu su nam se pridružili mamini roditelji. Mama se zaposlila u Uredu za obranu. I prvi sam razred završio u Čapljini, a onda smo se preselili u Sisak. Mama je tražila bolje uvjete i sigurniju budućnost. Imali smo rodbinu u Sisku pa smo zato pošli u taj grad. A i željela je da smo što bliže Zagrebu, Zagreb je bio imperativ. Kupila je stan od ušteđevine, a živjeli smo od mirovine po tati. U tom smo prostoru stanovali do nedavnoga potresa. Dobili smo žutu oznaku – privremeno neuporabljivo. Pokupili smo zato stvari i preselili se u Zagreb, u manji stan na Laništu. Kako radim kao arhitekt u Zagrebu, a najesen se i ženim, od ranije sam si našao zagrebačko mjesto pod suncem. U Zagrebu već osam godina živim, a u Sisku spavam. U budućnosti se vidim u Zagrebu, a mama bi se voljela vratiti u Sisak.«

Gitara koja ga je odvela u župu

»Snalažljiva je ona žena, uporna, emotivna, prava mama. Davala mi je i puno slobode, ali i otvarala prilike. Odgajala me u vjeri pod utjecajem međugorskih franjevaca. Vjeru sam doživio kroz razne sadržaje za djecu, preko misa i svih sakramenata koje sam primio. Kršten sam u Međugorju, a pričešćen sam i krizman u katedralnoj župi u Sisku. Večerima sam s mamom molio prije spavanja. U Sisku je na mene posebno utjecao katedralni župnik Antun Sente. Najprije me uključio u zbor. Vidio je na blagoslovu obitelji gitaru u sobi, a ja sam taman išao u glazbenu školu. Kad je uspostavljena biskupija, postao sam ministrant. I to ponajprije na misama koje služi biskup i kojemu sam držao misal. Bili smo trojica i župnik nas je od milja zvao biskup-boysi. Od toga sam vremena povezan s našim biskupom Vladom Košićem. On je inteligentan, odlučan čovjek, vrlo ozbiljan u pogledu liturgije i pastorala, a s ljudima pravedan. Ne bih ga mijenjao. Naš je i ponosimo se njime. Počeo sam i čitati na misi i uređivati mrežne stranice biskupije i katedralne župe. Pisao sam za župni list ‘Križ ljubavi’. Kad je župnik Sente otišao od nas, taman sam krenuo u Zagreb na studij arhitekture i urbanizma. Sve mi je teže bilo kombinirati Zagreb i Sisak. Ali i sada sam tu.«

Buđenja među stotinama tisuća mladih

»Puno mi je dobroga moja sisačka župa dala. Sudjelovao sam u nekoliko susreta hrvatske katoličke mladeži, od onoga 2009. u Livnu, kao i na susretu mladih s papom Benediktom XVI. u Zagrebu 2011. Na susretu mladih 2012. u Sisku pjevao sam u biskupijskom zboru mladih i sudjelovao u pripremi i realizaciji pastoralnoga programa za mlade koji su bili gosti katedralne župe. Često smo, pod vodstvom profesorice hrvatskoga jezika Nikoline Mesić, pripremali i izvodili kazališne predstave s temama iz duhovnosti ili povijesti.

Uloga laika nije nužno ograničena na članstvo u crkvenim organizacijama, iako je dobrodošla

Osim što sam sudjelovao na susretima u organizaciji zajednice iz Taizéa u Pečuhu i Sarajevu, posjetio sam i zajednicu u Taizéu u Francuskoj. Tamo me fascinirala bliskost i iskrenost mladih koji su se tek upoznali, kao i otvoren razgovor nas mladih iz Sisačke biskupije s mladim grkokatolicima, pravoslavcima, kalvinima i luteranima. Među najvažnijim su događajima odlasci na svjetske dane mladih i susreti s papama. Poseban dojam na mene ostavio je osjećaj mnoštva i veličine, jer iako vjeru obično doživljavamo kao osoban odnos s Bogom, dojmljivo je na otvorenom slušati poruku rimskoga biskupa pod svjetlom nepreglednoga mnoštva svijeća, a ujutro se probuditi u mnoštvu od više milijuna mladih ljudi svih mogućih rasa, nacionalnosti i jezika.«

Ljubav se rodila u vlaku

»Arhitektura me privlačila od djetinjstva. Studij sam upisao 2012., diplomirao 2018. Putovao sam iz Siska u Zagreb. I zaposlio se odmah po diplomi u jednom manjem arhitektonskom uredu u Zagrebu. Bavim se svime: obiteljskim kućama i stambenim zgradama, poslovnim prostorima, industrijskim objektima, sve me pomalo zanima. A posebno izgradnja i obnova brojnih porušenih i oštećenih crkava u Sisačkoj biskupiji. Gradnja sakralnih građevina poseban je poziv unutar arhitektonske djelatnosti budući da se ne bavi samo gradnjom nastambe za ljude, nego slijedi starozavjetni poziv Mojsiju da podigne nastambu za trajnu prisutnost Gospodina među narodom. Ako arhitekt osjeća odgovornost prilikom projektiranja obiteljske kuće budući da njegov rad definira i uređuje nečiji način života i rada, koliku li tek odgovornost treba osjećati kada se ostvaruje izgradnja svetoga hrama? Arhitektonska, ali i društvena obnova Siska jako će dugo trajati. U viziji nitko nema nikakav datum. Pastoralni se život svodi na Caritas. Kao župljanin i arhitekt bio sam uključen u planiranje obnove i izgradnje sakralnih objekata u biskupiji. Planovi su zbog potresa stopirani.

U vlaku sam si, na putu od Siska do Zagreba, našao buduću suprugu. Ona je Dora Jovanović, rođena 1996. Završila je religijsku pedagogiju i katehetiku na KBF-u u Zagrebu. Radi u Caritasu Sisačke biskupije. Dopali smo se u vlaku jedno drugomu, zaljubili se, i to je to. Divno je što smo oboje praktični, angažirani vjernici. Što smo oboje svjesni da je Crkva, župa stalno sidro koje je za nas uvijek tu, kakvi god da jesmo. Vjera, osobni odnos s Bogom, svoju punu snagu dobiva u zajednici. Divno je biti iskreni vjernik za sebe, ali to nije to ako se vjera ne dijeli s drugima. Meni je vjerovati način života, putokaz kako urediti odnos s Bogom, drugima, i sa samim sobom.«

Laici svjedoče i kada se odmaraju
Posebnost laičke službe nalazi se upravo u posebnosti svakoga od nas. Ta služba nije formalizirana i usko definirana, nego je svakomu od nas ostavljena sloboda da na svoj način i kroz svoj stil života pridonosi općemu dobru svega svijeta i Crkve. Time se stvara široka paleta laičkih zvanja, koja ima onoliko nijansi koliko ima i ljudi. U braku ili u celibatu, u sklopu znanstvenih zvanja ili zanatskih djelatnosti, u misijama ili u svojoj kući – svatko kroz svoj život može učiniti nešto čime će obogatiti svijet oko sebe.
Pritom uloga laičkoga naviještanja nije nužno ograničena na članstvo u crkvenim organizacijama, iako je dobrodošla. I svakodnevni rad, životni pothvati, unošenje vrijednosti u kulturu i društvo, pa čak i odmor duha i tijela, mogu biti svojevrsna služba i oruđe u širenju radosne vijesti.

IZVORGlas Koncila br. 9/2021.
Prethodni članakPOBJEDNICA »AMERIČKOGA IDOLA« »Znam da mi je Bog dao ovaj predivan glas«
Sljedeći članakPOVIJESNI INTERVJU ZLATKA CICE KRANJČARA ZA GLAS KONCILA IZ 1993. »Svaki dom treba imati Ranjenoga Isusa«