Teci, rijeko moja najljepša, sve si prošla, sve si vidjela, ostala si ista k’o i ja, tiha, sama, ponosna…«, početni stihovi pjesme »Tiho teci, Dunave« vukovarskoga branitelja Branka Čulića Vukovarca idu ukorak s Kolonom sjećanja, gradom herojem, ali i najvećom rijekom, koju su u povijesti, uz čiklje, šlepove, parobrode, rukama krotili i oni najumješniji – plivači i veslači. I onaj tko nije vidio promjenjivu narav »kralja rijeka« o sva četiri godišnja doba, teško može dokučiti što se sve događa »na lijepom plavom Dunavu«, kada mu ni mađarski ledolomci ne mogu slomiti zimsku »dušu«, kada se i ne zna tko se nasukao na kome – rijeka na obalama, ili obratno. I možda je, i pjesmom i djelom, nepravedno zanemarena Dunavova vukovarska sestra Vuka, jer ona mu stoljećima u valove ulijeva nevidljivu snagu, istu onu braniteljsku 1991. godine, kada je malena stala nasuprot zlokobnomu velikosrpskomu agresoru i zaveslajima hrabrosti tri mjeseca branila ubijeni grad.

Vukovarski su veslači, kao i svaki čovjek dobre volje, ovjekovječeni u riječima Siniše Glavaševića »Grad – to ste vi«, jer utkali su slobodu u valovite stihove hrvatskoga Vukovara, vraćenoga u matično korito mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja 1998. Sedam godina prije toga, ponižen i okupiran, platio je Vukovar i životima svoja 32 veslača najkrvaviju cijenu obrane Hrvatske, i dočekao u progonstvu najtužniju 80. obljetnicu povijesti jednoga športskoga kolektiva. Da, naraštaji veslača one 1992. u molitvama su i sa zahvalnošću mislili na one koji su godinama krotili dunavske varljive struje, a potom, u jeci svojih čistih savjesti, branili svoj Vukovar, ne nužno oružjem, već samim ostankom u njemu. Eh, a koliko ranjenih, zarobljenih i odvedenih u srbijanske logore, a svi iz iste matice dviju rijeka – Dunava i Vuke. Preživjelima je onomad zagrebačko jezero Jarun, barem privremenom, »glumilo« regatnu slavonsku stazu, i ponovno kao u pjesmi Zlatnih dukata »Jesmo li u Vukovaru«, s mješavinom ponosa i tuge, proslavilo osam desetljeća postojanja, 11. svibnja 1992., uzevši i službeno, u neovisnoj, samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj i pripadajuće ime – Hrvatski veslački klub »Vukovar«.

Povijest traje od 1912.

Povijest je počela u Austro-Ugarskoj Monarhiji istoga svibanjskoga datuma 1912., u gradiću s deset tisuća stanovnika, nesvjesnomu, kao i u predvečerje Domovinskoga rata, svjetskih vojnih sukoba na pomolu, uzrokovanih metcima istoga, susjednoga naroda s istoka. I povijest neka čuva sjećanje za budućnost, o gradu koji je bio ispunjen stanovnicima njemačkoga podrijetla, gradu prepoznatomu po zvonicima i tornjevima svojih crkava i sinagoge, svega što je tako bjesomučno ranjeno i srušeno u prošlom stoljeću voljom novovjekih barbara. Nije mogao ni zamisliti upravitelj podružnice »Prve hrvatske štedionice« Artur Manč, uz pomoć dvadesetak pristaša, među kojima bijaše i veletrgovac Manfred Wachsler, koliko će teško biti breme vukovarskih veslačica i veslača. Jer, doba uglavnom nisu bila naklonjena športu, još od tih nevinih međugradskih utrka s prethodnicima iz osječkoga Veslačkoga kluba »Neptun«, kada su Dunav na Dravi predstavljali Konstantin Iskra u samcu te Dragutin Rotter i Nikola Doljak u dvojcu. Iskra je veslanja zapaljena veslačem Iskrom, i u međuratnim godinama klub se održao, unatoč nesuglasicama s »Hrvatskim sokolom« i borbama za spremište, odnosno izgradnju vlastitoga veslačkoga doma. Bila je u toj ranoj povijesti kluba prijelomna 1924. godina, kada se intenzivno radilo na izgradnji prostora dostojnoga mladih zanesenjaka, na onom mjestu gdje se milovaše Vuka i Dunav, u simbiozi s florom i faunom, na razmeđi staroga i novoga Vukovara. Danas priče o crijepu iz vinkovačke ciglane »Braće Bohn«, pravne zavrzlame s Parobrodarskim društvom i ostale nezgode djeluju benigno prema svemu što se događalo tijekom Drugoga svjetskoga rata i posebno u spomenutim i nezaboravljenim mjesecima 1991. Samo u arhivima i klupskim spomenicama stoje zapisane pripovijesti o aferi nekadašnjega predsjednika dr. Milutina Tićaka, i financijska pomoć, kao i uvijek, malih vukovarskih ljudi, da veslački klub uspije u svojem naumu opstanka.  Održavala se veslačka vukovarska aktivnost i u godinama Drugoga svjetskoga rata, unatoč svim stradanjima, ali i velikoj poplavi 1944. godine, kada je u vječnost otišao i Konstantin Iskra. U poslijeratnom vremenu klub je svoje djelovanje nastavio u okviru Fiskulturnoga društva »Sloga«. Pobjeđivao je osmerac seniora i osječke kandidate za Olimpijske igre u Helsinkiju 1952., osvajane su brojne državne medalje, ali i organizirana veslačka prvenstva tadašnje SR Hrvatske. Nisu klub uništili ni gromovi koji su udarili u zgradu veslačkoga doma, ni bolest trenera Andrije Šijanovića koji je i iz bolnice davao vrijedne savjete. Nova je poplava došla 1965. godine, ugrozila i klupsku zgradu i čamce. Vukovarci se nisu dali, dapače, četverac Josip Sebenji, Josip Tomić, Josip Posavec i Nikola Szabo s kormilarom Vlado Vizmekom postali su državni prvaci uz Plivu u Jajcu. Četiri godine poslije toga najbolji u SFRJ-u postaje i dvojac bez kormilara Josip Tomić i Tomislav Posavec. Nisu ni djevojke zaostajale, s Verom Gurkom, Helenom Čondić i ostalima izrastao je vrsni naraštaj juniorki, iako u sjeni kolega veslača, mnoge su dame dale nemjerljiv doprinos vukovarskoj športskoj povijesti. Vrijedi izdvojiti i najuspješniju klupsku ekipu – četverac s kormilarom za juniorke u sastavu Snežana Krezo, Slobodanka Grahovac, Melita Antonić, Zdravka Miloslavić i kormilarka Biserka Vuksanović. Djevojke su bile prvakinje i Hrvatske i SFRJ-a te pobjednice »Bledske regate« i svih pet regata »Podunavskoga kupa«. Veslanje u gradu na Dunavu i Vuki postaje jednim od simbola grada u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, i gotovo u svakoj obitelji bio je netko »inficiran« veslačkim genom, uvlačeći mirise dunavskoga mulja, zora i ljetnih predvečerja s komarcima u svoja veslačka pluća.

Naraštaji obitelji Martin

Jedna je obitelj na poseban način i u vremenu bivše jugoslavenske države trasirala put kojim se i Republika Hrvatska ponosi. Naravno, riječ je o obitelji Martin, i zlatnom dvostrukom olimpijskom srebrnjaku Damiru Martinu, nekad članu glasovitoga londonskoga četverca na pariće, zatim samcu s opjevanom fotozavršnicom u finalu Olimpijskih igara u Rio de Janeiru s Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom. Naraštaji obitelji Martin disali su veslanje, osobito otac Boris (u dvojcu bez kormilara s Vladimirom Dubovićem) i majka Dubravka, nekad članica četverca s kormilarom. A veslali su i Damirov djed Stanislav, ugledni vukovarski krojač, veslao je i po djedu nazvani Damirov stariji brat Stanislav. Veslali su Martini, i još će, u mislima na rodni Dunav, čak i kada se osvajaju olimpijske medalje fizički daleko od Vukovara.

Ne zaboravlja se ni vukovarski četverac bez kormilara u sastavu Željko Begov, Damir Šild, Leon Mormer i Zdravko Anđel, s trenerom Josipom Batarelom. Upravo je Anđel prije točno četrdeset godina, ulaskom u reprezentaciju bivše države, na Svjetskom prvenstvu u Finskoj s veslačima VK »Danubius« iz Novoga Sada osvojio šesto mjesto i to je do tada bio najveći uspjeh vukovarskoga veslanja. Četiri desetljeća poslije toga mladić po imenu Mato Brandt ponovit će Anđelov uspjeh, i dati novi zamašnjak vukovarskomu veslanju, kao i njegova kolegica Ivana Krkljuš, višestruka državna prvakinja, s privremenom studentskom adresom na američkoj Floridi. Tiho teče Dunav, kao u početnoj pjesmi, i svaka je crtica u 105-godišnjoj povijesti Hrvatskoga veslačkoga kluba »Vukovar« poput priče, vrijedna duljega promišljanja nad njom.

I kao sve na Dunavu, mnogo je emocija bilo na blagdan sv. Mihaela 29. rujna 2002., kada je nakon dvanaest godina, na inicijativu Veleučilišta u Splitu, održana prva veslačka priredba u Vukovaru nakon 1990. – Prva utrka studentskih osmeraca. Tradicija je neugasiva, Vukovar se ponosi i veslanjem.

Svoj su grad životima obranili i spomenuti veslač Begov i trener Batarelo, i Emil Aleksander, i Saša Molnar, i jedina dama među njima Sandra Kupanovac Molnar, i oni za koje je manje poznato da su mladost darivali lomljenjem dunavskih valova, kao što su bojnik Alfred Hill Miki, stomatolog i pjesnik René Matoušek. Svima njima u čast, dan uoči Dana grada Vukovara 3. svibnja, održava se Memorijalna utrka hrvatskih branitelja – članova Hrvatskoga veslačkoga kluba »Vukovar«. Simbolično, drugi dan mjeseca svibnja ostaje crnim slovima zapisan u hrvatskoj povijesti i kao dan kada je 1991. ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika u četničkom piru u Borovu Selu. I danas su spornije ploče s ćirilicom od spomenika agresorima na Republiku Hrvatsku – usred Hrvatske. No Dunav je sve vidio, i sve zna, čak i kada se čini šutljiv, ili naklonjen jednoj strani, veslači »Vukovara« ti su koji će riječne mijene ukrotiti i vratiti mu dostojanstveno ravnovjesje s prirodom. Zauvijek.

IVANA KRKLJUŠ
Prva asocijacija na Vukovar jest dom

Iza nje je šest uzastopnih naslova državne prvakinje u samcu, kao i tri godine studija športa u Sjedinjenim Američkim Državama. Ivana Krkljuš rođena je u Puli 16. lipnja 1995. godine u progonstvu. S roditeljima Mladenom i Marinom, koji su ratne godine prije Ivanina rođenja proveli u Austriji, doseljava u Vukovar 2002. kada uz starijeg brata Philippa upoznaje svijet veslanja. Unatoč studentskim obvezama u Orlandu pronašla je vremena za »Priliku«.

Koliko Vas oplemenjuje studiranje na Floridi (Sveučilište UCF), i daje Vam red, rad i disciplinu? Možete li nam približiti jedan svoj radni dan?

KRKLJUŠ: Studiranje na Floridi oplemenilo me u mnoštvu različitih načina. Buđenje svakoga dana u 5,15 zbog veslanja doista je pridonijelo redu, radu i disciplini. Poslije treninga moram se žuriti na predavanja, a zatim na posao. Radim kao upravitelj (building manager) teretane za više od 60.000 studenata na Sveučilištu Centralne Floride (University of Central Florida). Nakon dugoga dana, dolazim u stan oko 7 navečer i daljnja 2-3 sata provedem učeći.

Koje su Vaše športske, ali i studentske želje u sljedećoj godini?

KRKLJUŠ: Iduća godina donosi mi mnogo prilika. To je godina kada završavam svoj preddiplomski studij (4 godine). Plan je da se prijavim na diplomski i položim GRE test (test sposobnosti koji se koristi kao prijamni ispit za upis na diplomske i poslijediplomske studije), koji će mi otvoriti vrata mnogih američkih škola. Florida mi je prirasla k srcu, tako da bih doista voljela ostati ovdje tijekom tih dviju dodatnih godina.

Jesu li Vam priznanja za najbolju športašicu Vukovarsko-srijemske županije bila putokaz dobroga smjera kojim veslaju Vaše profesionalne ambicije?

KRKLJUŠ: Nagrada za najbolju športašicu Vukovarsko-srijemske županije otvorila mi je mnoga vrata i još uvijek to koristim u američkom životopisu gdje su takva priznanja veoma cijenjena. Ovo priznanje motiviralo me tijekom protekle četiri godine, uvijek me držalo na površini vode kad je bilo teško progurati kroz neke treninge i sl. Veslanje je šport koji mi je pružio vrlo dobru budućnost i oblikovao me kao osobu, i na tome ću zauvijek biti zahvalna. Naučilo me je cijeniti male stvari u životu i pomaže mi izgraditi veliku budućnost.

Slavonija je velika hrvatska tema zbog čestih odlazaka iz plodne ravnice. Kako kao mlada djevojka poimate napuštanje rodne grude?

KRKLJUŠ: Studiranje u Americi, na Floridi, pokazalo mi je zapravo američki život. Nije previše sličan onomu što sam ja kao mlada djevojka gledala na filmovima prije nego što sam kročila u Ameriku. Imam osjećaj da ovdje imam više prilika za struku u kojoj želim raditi. Teško mi je gledati svoju majku koja nije u mogućnosti pronaći posao već više od 10 godina u Vukovaru nakon što se tvrtka uglednog proizvođača odjeće zatvorila. Želim priuštiti svojim roditeljima kvalitetan život, a čini mi se da ću to ovdje prije uspjeti. Nažalost, ne vidim budućnost pronalaska posla u dragoj mi Slavoniji.

Jesu li Dunav i Vuka rijeke koje i ne mogu izići iz čovjeka jednom kada osjeti njihovu privlačnu moć u sva četiri godišnja doba?

KRKLJUŠ: Prva asocijacija na Vukovar jest dom. Vukovar je uvijek bio i uvijek će biti moj dom. Dunav i Vuka rijeke su na kojim sam odrasla, ne samo veslajući, nego plivajući na Adi, Vučedolu, sjedeći na pijesku i provodeći sate samo gledajući pecaroše i tišinu tih dviju rijeka. Dunav i Vuka nikad ne napuste čovjeka kad jednom osjeti njihovu moć.

Kako može Hrvatska pomoći Vukovaru? Što nedostaje u strategiji mjerodavnih institucija prema nadarenim športašima?

KRKLJUŠ: Primarno, više poslovnih prilika, kvalitetnih pozicija i osposobljavanja za te pozicije. Poticanje mladih športaša uvijek je bilo važno. Ja sam imala potporu gradonačelnikâ Sabe i Penave i to mi je mnogo značilo. Financijska potpora za mlade Vukovarce nešto je što bi doista pomoglo. Kao netko tko dolazi iz obitelji koja nije imala dovoljno financijskih sredstava, znam koliko bi to pomoglo individualnim športašima. Zdrava prehrana nešto je što također ima velik utjecaj na izvedbu, a za to ponekad treba malo više nego jesti grah šest dana zaredom u tjednu (). Ali ako bih trebala izdvojiti jednu strategiju mjerodavnih institucija prema nadarenim športašima, to bi bila dodatna oprema u teretanama i financiranje natjecanja i troškova putovanja.

Težak ste put prošli od izbjeglištva, povratka, dokazivanja, selidbe, svladavanja preprjeka koje se mnogi ne usude proći… Je li uspjeh slađi što je put teži?

KRKLJUŠ: Selidba u Vukovar nakon 7 godina života u Puli bila je težak put. Morala sam ostaviti sve prijatelje iz djetinjstva, a nisam znala što me očekuje u Vukovaru. U ovih 11 godina otkako treniram, bilo je tu mnogo uspona, padova, dokazivanja i svladavanja preprjeka. Ali moram reći da se svaki taj korak isplatio. Uspjeh nije došao odmah, ali uz mnogo truda i rada s trenerom Damirom Barišićem i Krešimirom Džaltom, uspjela sam dosegnuti svoje snove, od naslova državne prvakinje do primanja na fakultet u Americi. Tako da svakako mogu reći da je uspjeh slađi što je put teži.

Kako veslačica uspijeva svladati, ovisno o dobi, sve poteškoće s kojima se suočava okružena ljudima koji joj žele dobro, uspjeh?

KRKLJUŠ: Moj tim vode četiri trenerice, trenerice koje su izvrsni ljudi, koje potiču svaku curu u timu da raste kao kvalitetna osoba i da izraste u osobu koja će inspirirati ostale. Ja sam odrasla uz trenera Damira Barišića koji mi je omogućio da budem tu gdje jesam i na tome ću mu zauvijek biti zahvalna. Ako osoba nema kvalitetan odnos s trenerom, to može prouzročiti probleme oko razvoja športaša. Svladavanje tih poteškoća vrlo je važno za rast i razvitak, a to ponekad može biti teško ako se trener i športaš ne razumiju i ne mogu naći »na istoj stranici«.

MATO BRANDT
Događaji koji su me pogodili odavno su iza mene

Mato Brandt rođen je 18. ožujka 1995. godine, u vrijeme kada mu je obitelj živjela u progonstvu u Križevcima. Više razrede osnovne škole i srednju ekonomsku školu završio je u Vukovaru. Nakon studiranja na vukovarskom Veleučilištu »Lavoslav Ružička«, a od ove akademske godine redoviti je student diplomskoga stručnoga studija menadžmenta na Veleučilištu u Šibeniku. Imao je od malih nogu niz obiteljskih tragedija. Preminuli su mu roditelji, kao i stariji brat. Ostali su uz Matu starija sestra i mlađi brat Harald, student na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, također s veslačkim stažom.

Mato je član Hrvatskoga veslačkoga kluba »Vukovar« od 2008. godine. Bio je državni juniorski prvak u samcu (2013.). U seniorskoj konkurenciji ove je godine obranio srebro u samcu na državnom prvenstvu (iza Damira Martina!), a na međunarodnim regatama osvajao je brončane medalje u četvercu bez kormilara i četvercu na pariće. Osvojio je šesto mjesto na SP-u mlađih seniora u bugarskom Plovdivu, u dvojcu na pariće sa zadarskim Zagrepčaninom Lukom Baričevićem.

Triput je proglašavan najboljim športašem Grada Vukovara. Dobio je i priznanje za postignute športske rezultate u Vukovarsko-srijemskoj županiji za 2015., a proglašen je i najboljim športašem Vukovarsko-srijemske županije u 2016. godini.

Koliko su Vam uzori poput Damira Martina čast, ali i izazov u zaveslajima istim stazama?

BRANDT: Imam snažnu želju i volju postati bolji veslač te nastojim ostvariti zadani cilj, koji je ove godine visok zbog nadolazećih Olimpijskih igara. Iznimna mi je čast veslati stazama poznatih hrvatskih veslača kao što je Damir Martin, ali i dodatni poticaj za daljnji napredak.

Je li šesto mjesto na SP-u prelomilo na potpunu posvećenost veslanju u cilju nastupanja na Olimpijskim igrama u Tokiju?

BRANDT: Nije prelomio jedan rezultat, prelomile su godine truda i rada koje sam uložio u ovaj šport te granice koje nastojim i dalje pomicati kako bih pronašao svoje mjesto u povijesti velikih hrvatskih športaša.

Koliko Vam je studiranje uz veslanje putokaz prema životu nakon športske karijere?

BRANDT: Škola mi je uvijek bila važnija od športa jer športovi kao što je veslanje ne donose zaradu koja bi omogućila »normalan život«. Životni mi je cilj završiti fakultet i pronaći posao u svojem zvanju, a veslanje ostaviti kao hobi.

Kako promatrate vukovarsku svakodnevicu?

BRANDT: Grad se obnavlja, a ljudi se trude zaboraviti patnje kroz koje su prošli te nastoje živjeti misleći o sutrašnjici. Moj život nije nimalo drukčiji od ostalih, trudim se ispuniti ga vedrijim mislima i ljepšim pogledima na budućnost.

Kako pomoći Vukovaru da ne bude samo prigodničarski o Danu sjećanja na žrtvu Vukovara?

BRANDT: Dan sjećanja na žrtvu Vukovara posebna je prigoda kada se prisjećamo onih koji su umrli za našu slobodu, ali grad Vukovar ima i može ponuditi više.

Koje su Vam vrijednosti ključne u životnim stazama, nadopunjene onima veslačkima?

BRANDT: Smatram kako treba slijediti svoje snove, bez obzira na zaprjeke koje će se naći na putu. Tek kada čovjek krene vjerovati u sebe, ne mari za mišljenja drugih ljudi, ne boji se neuspjeha i daje maksimum, može stvoriti najbolji život za sebe.

Kako gledate kada se osvrnete unatrag na sve što ste prošli?

BRANDT: Događaji koji su me pogodili u prošlosti odavno su iza mene. Ponekad se sjetim lijepih trenutaka koje sam imao prije i oni me u teškim trenutcima poguraju naprijed.

Što savjetujete mlađim veslačima? Koje pametne savjete dobijete od trenera Damira Barišića ?

BRANDT: U klubu sam jedini aktivni senior i kao osoba s određenim uspjesima mogu mlađim veslačima pomoći u njihovim karijerama. Uvijek im savjetujem da ne odustaju jer uz malo truda mogu postići velike uspjehe.Nadam se da ću nekima od njih postati i uzor jednoga dana. Smatram kako je trener ključna figura u razvoju svakoga športaša jer mu on može pomoći nositi se s napornim treninzima i natjecanjima. Mojem je treneru svaki rezultat poticaj za daljnji rad. On vjeruje kako je svaki uspjeh posljedica ulaganja velikih napora.

Kakav je odnos s bratom Haraldom, koji je do studija također veslao s vama?

BRANDT: Moja sestra i brat velika su mi potpora i oslonac. Nažalost, odnos nam je slabiji zbog obaveza koje imamo, ali na blagdane i dane kada se svi vratimo doma nastojimo maksimalno uživati u zajedničkim trenutcima.

Koji su vam hobiji?

BRANDT: Uz veslanje, volim se opustiti uz videoigrice, dobar film ili neki strip.

Je li najteži put, kako je rekao Damir Martin, i onaj najbolji?

BRANDT: U potpunosti se slažem s tim da je najteži put i onaj najbolji, no u životu nas od naših ciljeva ponekad odvuku neki lakši putovi, tj. prječice. Ako čovjek želi uspjeti, mora naučiti marljivo raditi te biti spreman pomučiti se kako bi ostvario određene ciljeve.

IZVORPrilika br. 11/2017.
Prethodni članakKARDINAL CHRISTOPH SCHÖNBORN O KATEKIZMU KATOLIČKE CRKVE Knjiga o katoličkoj vjeri za cijeli svijet
Sljedeći članakKOLIKO KILOGRAMA ZLATA STANE U JEDAN TALENT? Darove se isplati umnažati