Kad dvoje vjernika, muškarac i žena, sklope ženidbu, nastaje »domaća Crkva« (u smislu Crkve u domu, kućne Crkve), »osnovna stanica Crkve«, nastavlja promišljati dokument »Kršćanska ženidba – sakramentalnost ženidbe krštenih vjernika« koji je nedavno objavila Komisija HBK-a za nauk vjere.
Da bi pojasnio zašto nastankom nove naravne obitelji ženidbom dvoje koji su »u Gospodinu« nastaje i nova crkvena stvarnost, dokument vrlo kratko tumači što je Crkva: ona je sakramentalna stvarnost, u kojoj u izvanjskom i vidljivom prebiva i djeluje nevidljivo, božansko. Promišljanje započinje citatom koncilske dogmatske konstitucije »Lumen gentium«: »Crkva sebe definira kao ‘znak i sredstvo intimnoga zajedništva s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda’. To zajedništvo ljudi međusobno i s Bogom ima sakramentalno obličje, odnosno ima svoju izvanjsku i unutarnju stranu, vidljivo obličje i duhovnu stvarnost koja je utemeljena u neprolaznu jedinstvu s Kristom. (…) Krist u ljubavi daruje samoga sebe onima koji su postali dijelom njegova Tijela, Crkve.«
Prema Svetom pismu, Božja je ljubav prema čovjeku, očitovana u Kristu, opisana kao »zaručnička ljubav«: Isus sebe naziva »zaručnikom«, koji ljubi svoju Zaručnicu, Crkvu do kraja. Ta je Kristova prisutnost i ljubav temelj Crkve, a ne vidljivo zajedništvo kao takvo. Slično vrijedi i za ženidbu. »Oni«, kaže dokument, »koji sklapaju ženidbu u skladu s izvornim Božjim naumom i Isusovom uputom, osnaženi darom Duha ljubavi, posvećuju se da postanu odraz, znak i sredstvo Božje ljubavi jedno za drugo i za svoju djecu. Mjera i uzor te ljubavi je sam Krist. (…) Sklapanjem ženidbe ‘u Gospodinu’ nastaje nova stvarnost koja se, po povezanosti u ljubavi samih zaručnika i Kristovom nazočnošću, oblikuje kao domaća Crkva (ecclesia domestica). (…) U sakramentalnoj ženidbi zaručnik i zaručnica ulaze u zajedništvo neraskidive i vjerne ljubavi te tako s Gospodinom oblikuju osnovnu stanicu Crkve, koja vjeruje, ljubi i nada se na putu ostvarenja punine vječne ljubavi.«
Nakon izričito teološkoga dijela, u kojem govori što ženidba, i naravna i sakramentalna, objektivno jest, dokument u petom poglavlju problematizira pitanje osobne vjere onih koji žele sklopiti ženidbu. Problem koji nameće niz pitanja postavlja se jednom rečenicom: »Posebna je teškoća u razmatranju sakramentalnosti kršćanske ženidbe činjenica da ima onih koji su kršteni, ali ne prakticiraju vjeru ili je pak svojim životom niječu.« A ipak često traže vjenčanje u Crkvi…
Dokument opisuje načelni pristup takvim stanjima: »Kada te osobe traže vjenčanje u Crkvi, te ako posjeduju ispravnu ženidbenu nakanu kojom prihvaćaju Božji naum o ženidbi i ono što Crkva kani činiti kada slavi ženidbu, a istodobno izričito ne odbacuju katoličku vjeru, učiteljstvo Crkve i kanonski propisi dopuštaju im slavljenje sakramenta ženidbe. Za valjanost ženidbe od zaručnika se traži ispravna nakana da ženidbenom privolom, sklapajući ženidbu, prihvaćaju ono što uči Katolička Crkva. To je najmanji nužni uvjet da bi ženidbena privola bila valjana kao ljudski čin što ga zahtijeva sakramentalna stvarnost. Ivan Pavao II. jasno veli: ‘Tko izričito odbija vjeru, ne može biti pripušten slavlju sakramenta.’
Ispravna nakana očituje se pozitivnim odgovorom na pitanja o svjesnu i slobodnu pristupanju ženidbi, o prihvaćanju supružnika u jedinstvu i nerazrješivosti bračnoga veza, kao i spremnosti da se s ljubavlju prihvate djeca i odgajaju se u skladu s naukom Krista i njegove Crkve.«
Ipak, dokument ne prestaje problematizirati rubna stanja. Ispravna nakana i osobna vjera nisu jedno te isto, ali se ne mogu ni posve odvojiti. »Zapravo, prava nakana izvire iz vjere i raste po vjeri«, kaže dokument. »Ako se pak ne vidi očitovanje vjere u redovitom životu koji bi trebao imati kršćanske oznake niti se uočava težnja za vjerom, kao ni želja za milošću Božjom i konačnim spasenjem, pitanje je kako znati je li općenita nakana doista i sakramentalna, pa prema tome ostaje prosuditi je li sklopljena valjana ženidba ili nije. Crkveni dokumenti ističu da osobna vjera zaručnika sama po sebi ne tvori sakramentalnost ženidbe, ali nedostatak vjere kompromitira valjanost sakramenta.«
Dokument problematizira i stajalište krštenika koji se zadovoljavaju »nesakramentalnim bračnim stanjem«, civilnim brakom. Za takvo stanje kaže: »Za onoga tko vjeruje to je tek sjena autentične stvarnosti koja svoj izvor i uvir ima u zaručničkoj Kristovoj ljubavi.« No i tu dokument nastavlja postavljati pitanja. »Dakako, postoje slučajevi kad je savjest krštenika deformirana nesavladivim neznanjem ili pogrješkom te oni iskreno smatraju da mogu sklopiti ženidbu isključujući sakrament. U tom slučaju, budući da niječu vjeru i nemaju nakanu učiniti ono što čini Crkva, oni nisu u stanju sklopiti sakramentalnu ženidbu. Uz to, bitno je pitanje imaju li namjeru sklopiti naravnu ženidbu koja uključuje jedinstvo i nerazrješivost ženidbenoga veza te prihvaćanje potomstva.«
U svakom slučaju »pribjegavanje civilnoj ženidbi ne dovodi do zasnivanja valjanoga braka za vjernike«. Odnosno, »Katolička Crkva smatra da među krštenima ne može postojati valjani naravni ženidbeni vez odvojen od sakramenta, nego jedino naravna ženidba uzdignuta na dostojanstvo sakramenta«. Teškoća je, međutim, »u (ne)mogućnosti utvrđivanja razine osobne vjere i autentične raspoloživosti osoba za sklapanje kršćanske sakramentalne ‘ženidbe u Gospodinu’«.
Kao svojevrsni sažetak pastoralno vrlo izazovna poglavlja o odnosu vjere i sakramentalne ženidbe dokument iznosi osam zaključaka dokumenta »Vjera i sakramenti« Međunarodne teološke komisije iz 2019. godine glede sakramentalne ženidbe »krštenih nevjernika«: »1) milost ženidbe je Kristov dar; 2) bez vjere nema sakramenta (sakramentalni automatizam protivi se dijaloškoj naravi sakramenata); 3) vrlo je teško provjeriti i utvrditi nedostatak vjere; 4) krštenje utiskuje sakramentalni biljeg te je osoba obilježena krštenjem; 5) katolički je utvrđeni nauk da je ženidbeni ugovor neodvojiv od sakramenta; 6) vjera zaručnika odlučujuća je za djelotvornost sakramenta, a valjanost sakramenta i sakramentalnost počiva na valjanosti naravne ženidbe; 7) za sakramentalnost se minimalno zahtijeva valjanost ženidbenoga ugovora; 8) vjera se ne može poistovjetiti s nakanom, ali se ne može od nje ni odvojiti.«
Završetak
