Kao što su obitelj i škola najvažniji u odgoju djece, tako su tradicionalni javni mediji (televizija, radio, novine) najvažniji u odgoju građana. Međutim, u posljednjih desetak godina javni mediji dobivaju oštru, a često i nelojalnu konkurenciju u internetskim portalima. Svaki propust ili nedostatak vlasti odmah se javno komentira u medijima, ali i na portalima. Odgovornost za javnu riječ političara ili predstavnika javnih institucija odmah se komentira ili pozitivno ili negativno. Traljava izvlačenja kao što su primjerice »nisam tako mislio«, »to je izvađeno iz konteksta« ili »pogrješna percepcija« i slično više se ne prihvaćaju u široj javnosti. Građani su, iako sporo, ipak počeli kritički misliti i ne prihvaćaju sve, narodski rečeno, zdravo za gotovo.
Unatoč tomu, političke strukture, kako onih na vlasti tako i onih u oporbi, teško se mire s kritičkim propitivanjima njihovih postupaka. Umjesto odgovora daju se vrijeđajuća protupitanja ili ponižavajuća osobna etiketiranja. Ta vrijeđanja koja su postala uobičajena u saborskoj govornici u kojoj zastupnici jedni druge nazivaju »debitantima«, »panjevima« i sl., a samo zbog činjenice da su prvi put izabrani, sugerirajući time da su zbog zastupničkoga neiskustva manje vrijedni od »zastupnika starosjedilaca« pa bi kao šegrti trebali slušati svoje »majstore politike«. Među aktualnim političarima koji sami sebe smatraju »elitom« posebno je neprihvatljivo propitivanje prošlosti roditelja i uže obitelji.
Kod takvih obezvrjeđivanja zaboravlja se da svaki izabrani zastupnik predstavlja svoje građane koji su mu dali glas i da ima pravo na jednako dostojanstvo, ne samo kao zastupnik, nego i kao osoba. Također ni činjenica nejednakoga školskoga obrazovanja ne smije biti mjerilo vrijednosti ne samo među zastupnicima, nego i među ljudima općenito. Očito je da su se prebrzo prihvatile samo negativne strane tzv. »američke demokracije«.
Danas su zbog pandemije sve te negativnosti u međuljudskim odnosima između političara, ali i između građana, sve očiglednije. Zato je velika odgovornost javnih medija, a osobito onih koje sufinancira država, da se ne povedu manipulacijama radi zaglupljivanja građana pod utjecajem političara i njihovih struktura vlasti. U kriznim situacijama, a to je danas koronakriza, izlaze na vidjelo sve druge krize kao što su zdravstvo, proizvodnja lijekova, zapostavljanje poljoprivrede, iseljavanje i sl.
Normalno je da sve vladajuće strukture kada su na vlasti obavljaju svoju političku promidžbu samim obnašanjem vlasti, svojim postupcima, a da mediji to komentiraju i uvjeravaju građane u ispravnost ili neispravnost pojedinih postupaka. Isto su tako i oporbene strukture svjesne da politička borba za promjenu vlasti u njihovu korist ne započinje tek formalnom izbornom kampanjom jer bitka za promjene, kako političke tako i gospodarske situacije, mora trajati stalno. Svi ti suprotstavljeni interesi ne smiju zamagljivati istinu.
Kada oporbene strukture kritiziraju određene postupke vladajućih, očekuje se da su te kritike konstruktivne te da sadržavaju i konkretne prijedloge. U protivnom su samo jalovo kritizerstvo. Mediji u svemu tome imaju važnu ulogu i dužni su istinito izvještavati javnost, ali i pomoći toj javnosti davanjem stručnih i objektivnih komentara, pomažući tako građanima u donošenju vlastitoga suda. To je potrebno i zbog toga što izborno tijelo koje čine građani nije samo tijelo vladajućih jer postoji i druga, iako manja, polovica, tzv. »ostatak građana« koji zastupa oporba. To su građani koji nisu glasovali za aktualne nositelje političke vlasti ili su se suzdržali. Suzdržanost građana ne znači da su za oporbu, ali isto tako nisu po nekom automatizmu ni za vladajuće. Treba uzimati u obzir i tzv. koalicijske trgovine koje unatoč manjemu broju dobivenih glasova omogućuju dolazak na vlast manjini. Zbog tih koalicijskih trgovina događa se da oporba predstavlja veći broj građana od vladajućih. Zato oporba ima ne samo pravo, nego i obvezu propitivati određene odluke ili prijedloge vladajućih i predlagati svoje.
Nažalost, sa stajališta vladajuće većine, prijedlozi se oporbe u pravilu ne prihvaćaju jer su navodno »glupi«, »nedorečeni« ili »neprovedivi« ili zakašnjeli. Polazi se od pretpostavke (a to nije činjenica ni istina) da su zastupnici oporbe nedobronamjerni, pa čak i neprijateljski raspoloženi prema javnomu interesu većine građana. Međutim, ako nakon četiri godine dođe do promjene vlasti pa bivša oporba dođe na vlast, tada se prema gubitnicima i njihovim prijedlozima odnosi također kao prema neprijateljima.
Očito je da je za bolju budućnost Hrvatske potrebno promijeniti ponašanje svih političkih struktura, tako da jedni druge ne doživljavaju kao neprijatelje, nego kao konkurente. Podsjećamo da i samo podrijetlo riječi »konkurencija« potječe od latinske riječi »concurrere«, što znači usporedno trčati, natjecati se. Prema tome politička konkurencija ne smije biti pretvorena u neprijateljstvo, nego treba težiti zdravomu natjecanju za bolju budućnost nuđenjem boljih ideja i prijedloga.
Aktualna nadmudrivanja vezana uz mjere obrane od korone, posebno suprotstavljena mišljenja o učinkovitosti određenih mjera, osobito vezana uz opasnost javnih okupljanja, prisiljavaju aktualnu vlast na preuzimanje velike odgovornosti za daljnje širenje korone.