Čitanje iz Druge knjige o kraljevima bavi se čudesnim rođenjem Šunamkina sina. U čitanje nisu preuzeti dijelovi koji se bave smrću njezina sina te njegovim uskrišenjem. Radnja je smještena u Šunam, a riječ je o mjestu koje se nalazi nekih pedeset kilometara sjeverno od grada Samarije, u jugoistočnom dijelu doline Jizreel, nedaleko od brda Tabor.
Žena, Šunamka, kaže svojemu mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda«. Premda ona ovdje kaže da zna njegovu svetost, tek će na kraju cijele epizode, prilikom uskrišenja svojega sina shvatiti tko je zapravo Elizej. Kroz pripovijest se saznaje da Šunamka i njezin vremešni muž nisu imali potomstva. Pritom valja razumjeti važnost potomstva u okvirima tadašnjega društva. Potomci u to vrijeme nisu samo ispunjavali emocionalnu prazninu kod roditelja, nego su im značili i egzistencijalnu sigurnost. U redcima koje ovo čitanje ispušta Elizej pita Šunamku: »Što možemo učiniti za te? Treba li reći riječ za te kralju ili vojskovođi?« Drugim riječima, Elizej joj nudi zaštitu i sigurnost koju je mogao ostvariti svojom blizinom s kraljevskom kućom. Šunamka je to odbila riječima: »Ja živim usred svoga naroda«. Time ona naglašava da joj ne treba pomoć od stranca kad živi usred svojega klana. Zapravo, i Šunamka i Elizej naglašavaju ljudsku moć u nadvladavanju nevolja: Šunamka se oslanja na svoj klan, a Elizej na kralja ili vojskovođu. Ipak, i uz ženino otklanjanje pomoći, Elizej joj obećava da će za godinu dana dobiti sina. U ostvarenju tog obećanja nije mogao pomoći ni klan, ni vojskovođa, ni kralj. Jasno je to obećanje kojim Elizej upućuje na Boga. Kroz prethodnu povijest, kako to svjedoče prethodne knjige u Bibliji, samo je Bog mogao dati nerotkinji da rodi. Tako je bilo s Abrahamom i Sarom, s Rahelom, sa Samsonovom i Samuelovom majkom. Čudesnim rođenjem otkriva se Božje djelo, ali i posebno poslanje. Čudesno rođenje nije nikad samo sebi cilj. Ovdje se vidi da sve vodi prema uskrišenju koje će se dogoditi u nastavku, a onda i prema otkrivanju Boga koji je na djelu, jer sve će se dogoditi po prorokovoj molitvi.
Evanđeoski odlomak pripada takozvanoj Apostolskoj besjedi koja se proteže kroz deseto poglavlje Matejeva evanđelja. Ona započinje opisom poziva dvanaestorice i njihova poslanja, nastavlja se govorom o teškoćama i progonstvima s kojima će se susretati, pozivom na pouzdanje u Boga u svakom duhovnom boju te o velikom razdjeljenju svijeta koje se događa u susretu s navještajem evanđelja. Ovonedjeljni odlomak zaključuje cijelu besjedu. Pred Isusovim učenicima veliki su zahtjevi: ljubiti Isusa više nego otca i majku, sina ili kćer; nasljedovati Isusa noseći svoj križ; izgubiti svoj život poradi Isusa. To znači da su kršćanski život i poslanje važniji od obiteljskih odnosa, vrijedni su svake muke i trpljenja, važniji su i od života. Ove riječi, valja to imati na umu, evanđelist je napisao kad su kršćani već doživljavali prve nevolje i imali iskustvo progona. S druge strane, unatoč težini kršćanskoga poziva, a osobito apostolskoga poziva, stoji i Božja zaštita za one koji su njegovi. Isus se sasvim poistovjećuje sa svojim učenicima, a sebe s Otcem. Naravno, i ove su riječi razumljive u svjetlu kasnijega kršćanskoga djelovanja u vrijeme nastanka Matejeva evanđelja, a to znači u razdoblju ubrzo nakon razorenja jeruzalemskoga hrama, to jest nakon sedamdesete godine. U odgovarajućem tekstu koji Matej preuzima iz Markova evanđelja nalazimo samo jedan redak: »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća.« Riječi koje u Matejevu evanđelju tomu prethode žele naglasiti veličinu Isusovih učenika. Matej dodaje da su oni »najmanji«, no u toj su malenosti važniji i od prorokâ i od pravednikâ. Njihova veličina nije u njihovim vlastitim kvalitetama, nego u onom koji ih šalje.
Odlomak iz Poslanice Rimljanima dio je širega teksta koji se bavi krštenjem. Nakon što je predstavio pogubnost grijeha i podložnosti zakonu, Pavao kršćanskoj zajednici u Rimu predstavlja neizreciv učinak krštenja. On pred očima ima tadašnji način krštenja uranjanjem, što i označava grčka riječ baptizo. Onaj koji je kršten doživio je kako se voda nad njim sklopila, da bi ponovno iz nje izišao. Stoga Pavao i kaže: »Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Otčevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.« To znači da je krštenje čovjekovo preporađanje. On kao da je već izišao iz groba i sada živi uskrslim životom. U krštenju je vjernik već uskrsnuo. Ova stvarnost ostvarenoga i doživljenoga uskrsnuća stavlja pred čovjeka i zahtjev da živi u skladu sa svojim novim položajem, to jest da ne robuje grijehu, nego da živi u slobodi koju mu je Bog darovao. Kršćani se stoga trebaju smatrati »mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu«. Sav život vjernika mora biti usmjeren prema Bogu, a on to može ostvariti jer je u Krista kršten i sada je »u Kristu Isusu«, što je omiljen Pavlov izraz kojim želi naglasiti jedinstvo koje postoji između Krista i čovjeka koji je u njegovo ime kršten.
