VISINA MARIJINE DOBROTE O lepršavosti i vratima

Foto: Shutterstock

Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, kroz njih prođoh. (Ez 44, 2)

Katkad su slike koje dojmljivo tumače duh trenutka vremenski od njega udaljene. Duh sadašnjice tako bi se lako prispodobio mimokretnim vratima kakva u vesternima krase kaubojske salune. Lepršave su to pregrade što tek hine da su vrata: niti jamče skrovitost onomu koji se iza njih nalazi niti traže odlučnost od onoga koji kroz njih ulazi. Jer i sam prolazak kroz njih niti nudi niti ište više od mnoštva usputnih i kratkotrajnih susreta. Ne treba mnogo da se u takvu okružju mašti ukaže i lepršava prisutnost suvremenoga čovjeka.

Proroku Ezekielu Bog je u viđenju pokazao novi hram, u kojem su Židovi naslutili ne samo Božji potpis, nego i njegov poziv na obraćenje. Jer sve je u tom hramu imalo duhovno značenje: od mjera i uresa preko odaja i žrtvenika pa sve do – vrata. I dok su vrata s pripadnim prostorima i inače u starom svijetu bila mjesta općenja, trgovanja i parničenja, vrata Ezekielova hrama ipak su jedinstvena. Osim što su nadsvodila hodnik sa šest ćelija i trijemom, do njih se i uspinjalo sedmerim stubama, a upravo zapanjuje njihova visina od gotovo osam metara.

Narod je Božji u istočnim vratima Ezekielova hrama, koja je Bog zapovjedio dovijeka zatvoriti nakon što je kroz njih ušla njegova slava, odvajkada naslućivao Marijino vječno djevičanstvo. No Marija je naziv Vrata nebeskih zavrijedila i zapanjujućom visinom. Premda Božjom odlukom uzvišena na nebo, njezina se visina otkrila već na zemlji – u dobroti, mukotrpnoj bliskosti kojom je Marija nadsvodila i ljudske krjeposti i duhovne darove. Vrata su njezine dobrote zatvorena, ali ne da svijet od Boga odvoje, nego da ga s njime zadrže – jer po Mariji on je već u svijet ušao.