VJEČNE LJEPOTE ANTE STARČEVIĆA Umjetnik kojega je Stepinčeva slika stajala zatvora

Ante Starčević
Ante Starčević

»Uz Ivu Dulčića, Zlatka Šulentića, Brunu Bulića i mlađega Josipa Botterija Dinija Starčević je jedan od rijetkih umjetnika koji je potpuno posvećen sakralnom stvaralaštvu«, karakterizira likovno stvaralaštvo Ante Starčevića u monografiji o njemu »Ljepota u tajni« (2006.) Hrvojka Mihanović-Salopek.

Taj znameniti kipar, pjesnik i prozaik, kojemu je u obiteljskoj lozi predak Otac Domovine, rođen je u Zagrebu 29. kolovoza 1933. Duhovno odrastajući u okrilju samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, zarana je osjetio umjetnički poziv – prvi »Corpus Christi« izradio je 1945., a od 1948. do 1951. pohađao je tečaj kiparstva. Nakon mature upisao je 1952. najprije Arhitektonski fakultet, no ubrzo prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti, apsolviravši kod Frana Kršinića, a diplomiravši 1957. u klasi Antuna Augustinčića. Prvu samostalnu izložbu imao je 1958. Članom je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (ondašnjega Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske) od 1956. Suosnivač je LIKANAL-a – Ličkoga likovnoga anala 1966.

Slike, medalje, crteži, grafike…
»Valja se boriti za svoje ideale«, napisao je u eseju »Spoznaja«. I borio se, stvorivši i ostavivši hrvatskomu narodu impozantan i impresivan opus odsjeva Vječne Ljepote.

Od brojnih radova koji se navode u literaturi o njegovu stvaralaštvu mogu se spomenuti reljefi i kipovi, najčešće u bronci: lik bl. Ozane Kotorske u dubrovačkom dominikanskom samostanu, reljefi na vratima krstionice šibenske katedrale, reljef bl. Augustina Kažotića u Trogiru, skulptura Pokrštenje Hrvata u Kočerinu kod Širokoga Brijega, biste priora vranskih Ivana Paližne i bana Petra Berislavića u zagrebačkoj katedrali, lik sv. Josipa u istoimenoj crkvi u Karlovcu, likovi sv. Vida i sv. Martina u Pitomači, lik bl. Ivana Merza u »Domus croata« u Rimu, osma postaja kalvarije na Mariji Bistrici te brojni kipovi i reljefi likova Krista i križnoga puta, sv. Franje i Bogorodice. Seriju mozaika i vitraja za crkve oprimjeruju Život Sv. Franje u franjevačkoj crkvi u Čapljini, mozaik bl. Marka Križevčanina u istoimenoj crkvi u Zagrebu, mozaik sv. Leopolda Mandića i sv. Nikole Tavelića na Širokom Brijegu, mozaik Don Bosca u salezijanskoj crkvi u Zagrebu, mozaici hrvatskih velikana i vladara u crkvi sv. Mihovila u Stražemanu, vitraji u crkvi u Gabela-Polju, mozaik sv. Obitelji u istoimenoj crkvi u Vinjanima Gornjim, mozaik Krista Kralja u istoimenoj crkvi u Rešetarima kraj Nove Gradiške te impozantni granitni mozaik sv. Franje Asiškoga visok 24 metra na pročelju crkve u Kočerinu. Izradio je brojne medalje, među njima sv. Jeronima i sv. Ćirila i Metoda, načinio brojne crteže i grafike. Likovno je ovjekovječio svojevrsni »Panopticum croaticum«: Petra Krešimira IV, A. Starčevića, fra F. Grabovca, fra A. Kačića Miošića, A. G. Matoša, S. S. Kranjčevića, I. Meštrovića… Poznat je i njegov spomenik podvodnom ribolovcu u Lošinju. Neki su mu radovi u inozemstvu: Rimu, Helsinkiju, Trnavi, Kölnu, Konstanzu, Lausannei i dr. Uz više kataloga, izišla je već godine 1972. o njemu monografija Jurja Baldanija. Umro je u Zagrebu 2. studenoga 2007.

Među brojnim zapažanjima mogu se izdvojiti sljedeća: »Unatoč tematskoj raznolikosti, Starčević figuri prilazi dosljedno, iskustvom kipara koji njen duh i formu traži u nutrini« (D. Vujičić); »U Starčevićevim mozaicima promatrač otkriva doživljaj vjere i poslanja« (M. Lončarević); »U pojedinim ostvarenjima pod snagom svijeta irealnosti u oblikovanju pobjeđuje primarni kognitivno-doživljajni refleks. Takav je primjer Gospa od anđela u Imotskom, koja lebdi i izmiče zakonu gravitacije te lik Sv. Marka Križevčanina…« (H. Mihanović-Salopek).

Povezanost uz život, lik i portretiranje bl. kardinala Alojzija Stepinca imali su svoj poseban odraz na kiparevu sudbinu i vjeru. Stepinca je upoznao još kao dječak, primivši od njega za uspomenu na dar uskrsnu pisanicu.

Povezanost uz život, lik i portretiranje bl. kardinala Alojzija Stepinca imali su svoj poseban odraz na kiparevu sudbinu i vjeru. Stepinca je upoznao još kao dječak, primivši od njega za uspomenu na dar uskrsnu pisanicu. Posebno u svojim sjećanjima bilježi veliku tugu svoga otca, nekadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika Mate Vene Starčevića, na vijest o kardinalovoj smrti. Tada nastaje prvi portret bl. Alojzija. Godine 1981. – 1982. za crkvu sv. Mihaela u Stražemanu izradio je, među ostalima, likove Ivana Merza i kardinala Stepinca. Zbog toga su on i župnik Josip Devčić završili na suđenju – dobio je najprije godinu dana zatvora, a onda dvije godine uvjetno. S jedne strane, to je značilo društvenu izolaciju, s druge strane još ga je više vezalo uz sakralno stvaralaštvo. Poslije je izradio još kardinalovih likova, poput onoga u Krašiću.

Poznavao je sve velike hrvatske i mnoge europske likovne umjetnike svoga vremena, a o nekima je napisao dojmljive eseje. Pisao je i poeziju. U pjesmi »Moj put« iz 1954. proročki piše:

»Moj put / svaki dan / vježbam stići / do vječnosti / i onda / vratiti se na zemlju – / papir u ulici dići / s nježnosti / i tako svaki dan / vježbati u molitvi / vježbati rukom / vježbati srce / vježbati oči i noge / vježbati misao i dušu / i tako svaki dan / vježbam putovati / i stići / do vječnosti / i natrag.«

»Valja se boriti za svoje ideale«, napisao je u eseju »Spoznaja«. I borio se, stvorivši i ostavivši hrvatskomu narodu impozantan i impresivan opus odsjeva Vječne Ljepote.

IZVORGlas Koncila br. 47/2017.
Prethodni članakUMIJEĆE MALENOSTI »Mama, tata, kako nastaju ratovi?«
Sljedeći članakKAD SE VOJNICI SASTANU NAKON RATA Suze su potrebne