VJERA NAŠIH ŠPORTAŠA Šport – fenomen univerzalnoga jezika i vrijednosti

Foto: Shutterstock | Šport je platforma za odgoj kvalitetnih pojedinaca ako ih se dobro usmjeri odmalena

Ljetni mjeseci uobičajeno služe za odmor od naporne poslovne, školske ili pak akademske godine. No dok neki tek kreću na odmor, mnogi kreću u naporne pripreme kako bi se što bolje pripremili za nadolazeću sezonu na športskim borilištima. Profesionalni športaši imaju malo vremena za odmor, pogotovo u godinama u kojima se u ljetnim mjesecima održavaju svjetska prvenstva ili pak Olimpijske igre. Dok mnogi od njih, uz čast iznimkama, zaboravljaju na duhovni segment života, mnogi vjernici zaboravljaju na taj »tjelesni« segment. Naš je život spoj duha i tijela na zemlji kako bismo što bolje služili Bogu i braći. Stoga se moramo posvetiti i jednoj i drugoj strani pa vam u ovom broju rubrike »Mladi mladima« pišemo o čarima kretanja, tjelovježbe i – zapravo – športa.

Rekreacija je općenito važna za svakoga pojedinca. Zdravlje je jedna od rijetkih »stvari« na zemlji koju se zaziva (»Bože, samo daj zdravlja!«), a koja se ne može »kupiti«, pa tako trebamo znati cijeniti ono što nam je podareno i na taj način dobro održavati svoje tijelo. Ne kaže se bez razloga da uvijek treba »dati sve od sebe« kako na športskom borilištu, tako i izvan njega, a o tome nam govore i dokumenti Svete Stolice. Svi smo mi različiti, ali na terenu bismo trebali dobiti priliku biti jednaki. Neovisno o našoj rasi, vjeri, nacionalnosti, teren je osim mjesta za nadmetanje ujedno mjesto za suradnju i dijalog. Svoje suparnike trebamo poštovati bez obzira kakvi su, ali i zahvaliti Bogu što se imamo priliku uopće nadmetati s njima bez obzira na ishod natjecanja. Poput naših športaša Stipe Žunića ili Blanke Vlašić koji to čine i koji su pokazali kako šport može biti platforma za odgoj zdravih i kvalitetnih pojedinaca.

Postoje i mnoga »katolička natjecanja«, kao i športske ekipe, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Prilika za tjelovježbu i šport imamo na svakom koraku, a na nama i našim trenerima je odgovornost kako ćemo šport prihvatiti i što ćemo naučiti iz te plemenite discipline.

Športske arene – mjesto susreta i dijaloga

Športske aktivnosti zauzimaju važno mjesto u našem životu. Često šport promatramo samo kroz prizmu zdrava načina života, ali on u sebi krije još jednu dimenziju koju ne zamjećujemo. Šport tako, i nas i našu djecu, podučava važnim životnim vrijednostima, a športski tereni kao takvi postaju mjesto susreta i dijaloga. Ipak, današnja snažna komercijalizacija športa, osobito nogometa, može djeci prenijeti krive poruke, a da bi športski tereni uistinu bili mjesto dijaloga, važnu ulogu i odgovornost imaju športaši.

Športske aktivnosti zauzimaju važno mjesto u našem životu. Često šport promatramo samo kroz prizmu zdrava načina života, ali on u sebi krije još jednu dimenziju koju ne zamjećujemo. Šport tako, i nas i našu djecu, podučava važnim životnim vrijednostima, a športski tereni kao takvi postaju mjesto susreta i dijaloga.

Šport, dakle, možemo promatrati kao odgojno sredstvo. Ivan Pavao II. jednom je prilikom istaknuo: »Šport je sigurno jedan od najvažnijih fenomena koji univerzalnim jezikom prenosi važne vrijednosti. Može biti nositelj visokih ljudskih i duhovnih ideala ako se prakticira u duhu respekta.« U skladu s papinim riječima, športske arene prostor su dviju suprotstavljenih ekipa koje se međusobno razlikuju po mjestu ili državi iz koje potječu, po nacionalnoj ili religijskoj osnovi, ali treba istaknuti da se određenih pravila trebaju pridržavati svi jer u suprotnom slijedi kazna. Športska pravila, stoga, ne znaju ni za broj krvnih zrnaca ni za boju kože ili bilo kakvu drugu pripadnost. Poštovanje protivnika ključna je odrednica svakoga športa, a upravo športaši imaju veliku odgovornost. »Njihov je poziv učiniti šport prilikom za suradnju i dijalog, za premošćivanje jezičnih barijera, za doprinos razvoju kulture i borbi protiv rasizma i za razvoj civilizacije ljubavi«, ističe papa Ivan Pavao II.

Ako se ikada nađete na športskom terenu s pogledom usmjerenim prema svomu protivniku, sjetite se da »Onomu gore« nije važna pobjeda, nego način na koji se ophodimo jedni prema drugima. U tom žaru športske borbe valja se podsjetiti na Isusove riječi: »Ljubite svoje neprijatelje« kako bismo jednoga dana zajedno sa svetim Pavlom mogli uskliknuti: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4, 7).

Duhovna i tjelesna baterija

»Hram je Božji svet, a to ste vi« (1 Kor 3, 17), riječi su svetoga Pavla koje opisuju naše tijelo kao hram Duha Svetoga. A evanđelist Matej kaže: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4, 4). Odnosno ovozemni čovjek nije samo duh ili samo tijelo, nego sklad duha i tijela na zemlji. Kako se Božjom riječju »hranimo« odlaskom na misu ili na mnoge druge načine, tako bismo se trebali brinuti i o svojem tijelu. Šport je danas postao svojevrsna tvornica novca i velika želja za dokazivanjem te u svojoj svrsi izgubio ono iskonsko – boljitak i zdravlje čovjeka.

Baviti se športom ne znači samo natjecati se i pobjeđivati. Postoje mnogi načini na koje možemo pomoći svomu tijelu kako bi ono nas, ali i mi njega, moglo što bolje služiti za vrijeme ovozemaljskoga života. Kao što, primjerice, napretkom tehnologije nadopunjujemo svoja tehnološka pomagala kako bismo mogli pratiti užurbani ritam modernoga svijeta, tako i s prolaskom godina ne bismo smjeli zapuštati svoje tijelo. Naša se baterija prazni, a što je primjerice mobitel slabije održavan – baterija će se više prazniti. Duhovna baterija puni se svakodnevno, a »generalni servis« radimo odlaskom na ispovijed i misu te primanjem Tijela Kristova. Poput duha, i naše tijelo treba svojevrsno održavanje dobrom prehranom te aktivnost s kojom razvijamo motoričke sposobnosti, sazrijevamo i na kraju krajeva koristimo samima sebi.

Bez dobroga zdravlja čovjek će jako teško preživjeti na ovom svijetu, a samim time i služiti Gospodinu i bližnjima. Slaviti Boga možemo i športskim aktivnostima, primjerice planinarskim križnim putovima ili hodočašćima, te na taj način pomoći svojemu tijelu, ali i dalje u središtu imati duhovno obogaćenje. Zato u dobroj suradnji duha i tijela održavajmo u zdravu tijelu zdrav duh.

Uvijek dati najbolje od sebe!

Da se kroz šport može rasti ne samo tjelesno, nego i duhovno, prepoznala je i Sveta Stolica koja je i 2018. godine objavila dokument o športu »Dati najbolje od sebe – o kršćanskoj perspektivi športa i osobe«. Iako postoje razne poruke i govori papa o važnosti športa, kao i velik broj konferencija posvećenih toj temi, ovo je prvi dokument koji objašnjava važnost športa u kršćanskom životu te opisuje odnos Crkve i športa.

»Dati najbolje od sebe« izraz je koji svakodnevno rabimo – želimo dati najbolje od sebe u svom poslu, u svojoj obitelji, ali i na vjerskom području. Taj izraz podrazumijeva napor i žrtvu koju čovjek čini kako bi došao do željenoga cilja. Upravo se to radi i u športu: športaš svakodnevno trenira i mjesecima daje najbolje od sebe za jedan dan »ispita« odnosno natjecanja ili utakmice.

Povodom objavljivanja dokumenta papa Franjo je istaknuo da je šport »mjesto susreta među ljudima, povlašten prostor lišen razlika u rasi, spolu, religiji ili ideologiji«, prenosi Bitno.net. Papa primjećuje da od športa možemo puno toga prenijeti na naš svakodnevni život. Naime, u športu se veliki rezultati postižu timski: jedan nogometaš bez svojih suigrača ne može puno postići, kao ni tenisač ili atletičar bez pravoga trenera koji analizira svaki njegov napredak, ali i pad. Isto je i izvan športa. Zamisli da trebaš u školi ili na fakultetu održati predavanje s nekoliko svojih kolega. Čak i da si ti naučio, ako tvoji kolege ne izvrše svoj zadatak, predavanje će biti neuspjelo. Isto je i u odnosu muškarca i žene koji moraju »igrati« timski kako bi odgojili svoju djecu, a i u odnosu čovjeka i Boga. Jer koliko god da Bog ima strpljenja s nama, moramo mu pokazati da smo mi timski igrači – spremni dati mu najbolje od sebe.

Vjera naših športaša

Stipe Žunić, Blanka Vlašić, Ivica Kostelić, Zlatko Dalić i Željko Babić samo su neki od naših uspješnih športaša i trenera koji svjedoče vjeru. Svoje športske uspjehe povezuju izravno s vjerom koja im je u životu vrlo bitna i bez koje ne bi postigli tako dobre rezultate. S druge strane, kada im lošije krene i ti rezultati ponekad počnu izmicati i izgledati nedostižni, vjera je tu da ih ohrabri i podari im snagu za ponovni uspjeh.

Foto: Shutterstock | Stipe Žunić jedan je od uspješnih športaša koji predstavljaju Hrvatsku u svijetu i svjedoče vjeru

Ali treba pogledati stvari i iz drugačije perspektive, perspektive prema kojoj je šport zapravo put prema Bogu. To je jednom u intervjuu za Glas Koncila lijepo naglasio Stipe Žunić, osvajač brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u atletici, u disciplini bacanja kugle 2017. godine: »Ključna je razlika što sam pronašao veću vrijednost, što mi nije šport bog, nego sredstvo na putu prema Bogu.« Blanku Vlašić ozljeda je vratila na put prema Bogu jer je tijekom oporavka shvatila da se udaljila od Gospodina i izgubila sebe. Od tada Blanka svoje vrijeme posvećuje Bogu i molitvi, promovirajući tako važnost vjere u športu, ali i životu općenito. Ivica Kostelić i Mateo Kovačić također svojim športskim uspjesima veličaju Boga te mu zahvaljuju na snazi i ustrajnosti koju ne bi pronašli bez njega.

Osim profesionalnih športaša, i profesionalni treneri svoje karijere i uspjehe zahvaljuju Bogu. Najbolji primjer trenera vjerojatno su rukometni trener Željko Babić i nogometni trener Zlatko Dalić koji su nakon svake odigrane utakmice, izgubili ili pobijedili, zahvaljivali Bogu, Isusu i Gospi što je uz njih i njihove igrače.

U trenutcima euforije, sreće i slavlja uvijek su se sjetili Boga i njegove »uloge«, njega kao dodatnoga igrača koji je presudio u utakmici. Upravo stoga bismo se i mi, i kada slavimo i kada plačemo, trebali sjetiti Gospodina i shvatiti da je njegova »uloga« kao našega životnoga trenera i suigrača ključna.

Odgoj za strast i predanje

Strast i predanje. Tim ili pojedinac. Borba za »slatku« pobjedu. Otprilike bi se tako mogao opisati svaki športski susret koji smo odigrali odmalena. U mnogima smo bili superiorni, u mnogima smo »glatko« gubili, a pitanje je što smo iz toga naučili. Neki od nas nikad ne nauče gubiti, u športu vide samo »platformu« preko koje će doći do samopromocije i boljega društvenoga statusa, pa se šport danas pretvorio u puno više od puke rekreacije i zabave.

Foto: Shutterstock

No šport nije samo novac, šport je prilika da odmalena stasamo u kvalitetnoga i odgovornoga pojedinca koji će se znati ponašati i na športskom borilištu i izvan njega. U timskim športovima igramo s mnoštvom različitih suigrača. Svatko od nas je original i svakoga treba prihvatiti takvoga kakav je. Pravi treneri od prvoga kontakta sa svojom momčadi moraju znati prepoznati čime raspolažu jer svi ne možemo dati isto. Od svoje momčadi moraju napraviti »športsku obitelj«, ali i kvalitetne pojedince koji će znati prihvaćati sve različitosti i potruditi se na svakom životnom području. Treba znati čestitati suparniku na pobjedi, zahvaliti Bogu što uopće možemo igrati i biti zahvalni za svaki trenutak proveden na terenu.

Treneri su odmalena naši »drugi roditelji« koji nas usmjeravaju i od kojih mnogo toga naučimo. Poštovanje, prihvaćanje drugih i mirno rješavanje mogućih sukoba trebali bi biti temelj svakoga športaša. Trud i želja za stizanjem svake lopte, težnja da svakoga dana budemo što bolji, ali i da pomognemo ljudima oko sebe u svim problemima. Neki put ćemo dati sve od sebe i – izgubiti, ali to je život. Zato nas je šport naučio da nakon svakoga poraza kad-tad dođe prilika za »uzvrat«, odnosno nova životna prilika u kojoj možemo pokazati da smo vrijedni i na dostojanstven način pokazati da smo prije svega – ljudi.

Katolički športski klubovi i natjecanja

Vrijednosti športa i njegovu važnost u odgoju mladeži Katolička Crkva promiče i neposredno, organizacijom športskih udruga, klubova i natjecanja. U Zagrebačkoj nadbiskupiji Odjel za pastoral športaša koordinira natjecanja koja tijekom godine u različitim športskim disciplinama okupljaju više od 2000 djece i mladih. Odnedavno je futsalu, košarci, odbojci i stolnom tenisu dodana i šahovska liga. S obzirom na to da je športsko natjecanje prije svega povod za dublju, duhovnu njegu mladih, dio aktivnosti čine i hodočašća mladih športaša u Mariju Bistricu, sudjelovanja u misnim slavljima i duhovnim obnovama. Poznat primjer okupljanja i odgoja mladih kroz šport u Zagrebu također je klub »Don Bosco« koji djeluje dugi niz godina.

Jedan od primjera angažmana Crkve u športu jest i Katolička košarkaška liga

Osim košarkaške ekipe, čija je seniorska selekcija prošle godine dosegnula profesionalni rang natjecanja svojim plasmanom u HT Premijer ligu, »Don Bosco« okuplja odbojkaške, stolnoteniske i malonogometne grupe u različitim uzrastima. »Don Boscove« športske selekcije okupljene su u športsko društvo »Salezijanska športska mladež« (SALOM), koje je od 2002. član međunarodne asocijacije salezijanske športske mladeži PGS (Polisportive giovanili salesiane), stoji na stranicama kluba. Uspješna su priča u odgoju kroz športska natjecanja na međunarodnoj razini i Međunarodne igre salezijanske mladeži, koje iz godine u godinu na športskim borilištima okupljaju mnogobrojne mlade športaše iz Europe i svijeta. Također, kada je riječ o međunarodnim okupljanjima katoličke mladeži kroz šport, svakako valja istaknuti »Juliadu«, športske turnire u nogometu, košarci i »breakdanceu«, koji se održavaju u sklopu Svjetskoga dana mladih. Zanimljiv je, iako manje poznat, primjer angažmana Crkve u športskim natjecanjima na međunarodnoj razini i vatikanska nogometna reprezentacija. Momčad čine isključivo zaposlenici Vatikana – policajci, poštanski radnici, državni dužnosnici i članovi Švicarske garde – a s obzirom na to da oni ne mogu pružiti angažman kroz dulje razdoblje, reprezentacija je dosad odigrala tek nekoliko službenih utakmica, iako su one privlačile i veliku pozornost medija.

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, Z. Medak

IZVORGlas Koncila br. 37/2019.
Prethodni članakŠTO JE »ČISTO SRCE«? Askeza: zahtjev i plod ljubavi
Sljedeći članakNE ODUSTATI NI KADA ZAHLADI »Živim li uopće u kršćanskom braku?«