Polazeći od dosadašnjih promišljanja, dr. Šimo Šokčević osvrnuo se na neke aktualne teme i dileme vezane uz obrazovanje. Prvo, zamoljen je da se, sada već s pristojne vremenske distance od uvođenja (2005. godine), osvrne na takozvani Bolonjski proces u visokoškolskom obrazovanju.
U Bolonjskom procesu mnogo toga »ne štima«, kaže sugovornik, a u razgovoru je spomenuo samo ono »najočitije«. Najprije se kritički osvrnuo na trogodišnji bakalaureat, čiji »smisao vide vjerojatno samo političari koji su na to pristali jer im takav sustav omogućuje da se mogu pohvaliti većim stopama akademski obrazovanih građana«. »Treba otvoreno reći da takvo kratko obrazovanje ne može biti cjelovito obrazovanje«, kaže dr. Šokčević. Nadalje, »bolonjska reforma omogućila je velik broj studijskih programa, tj. specijalizacija koje su, danas vidimo, sve više same sebi svrhom. Prvo zato što nisu povezne s tržištem rada, što možda i nije toliki problem, koliko to što su one izdvojene iz onoga Newmanova, klasičnoga ‘kruga znanja’, tj. studentu ne daju cjelinu koja je, kao što smo vidjeli, bit obrazovanja. Osim toga, bolonjska reforma nije naučila studente kako da misle te od mnoštva sadržajne građe sastave cjelinu«, kaže dr. Šokčević.
»Bolonjska reforma, međutim«, nastavlja sugovornik, »ni nastavnicima nije olakšala posao, nego ga je bitno otežala jer se povećanjem broja godina studiranja povećalo i njihovo opterećenje. Sam sustav reforme vrlo je rigidan, gdje bilo kakve promjene zahtijevaju pokretanje golemoga birokratskoga aparata. Taj sustav svojom rigidnošću i birokratizacijom sve više guši, tlači i zarobljava. Robovi takvoga sustava, od profesora do studenata, gotovo da su osuđeni na nekreativnost.«
U skladu s do sada rečenim, velik prigovor »Bologna« zaslužuje i zato što »namjerno uvodi ideologiju kompetitivnosti koja je, dakako, korisna samo kapitalu«. »Autoritet više nije osoba, profesor, nastavnik, nego tržište kapitala. Rezultat toga je depersonalizirano, fragmentirano znanje koje se lako usvoji, a još lakše zaboravi i ono ne može biti glavni cilj obrazovanja. Na tom je tragu, primjerice, vrlo popularna uporaba multimedijalnoga informiranja, u svrhu pojednostavljivanja, a često i banaliziranja znanja. Takvo učenje često biva tek površno ‘pumpanje’ informacijama, kojim se želi zamijeniti mukotrpni proces razumijevanja«, kaže dr. Šokčević.
Na pravu bujicu odgovora navela je sugovornika zamolba da komentira žurbu i hitnost kojima se u posljednje vrijeme zaziva pošto-poto kurikulna reforma, uz implicitnu ili eksplicitnu konstataciju da je hrvatsko obrazovanje katastrofalno, premda za to nema nikakvoga stvarnoga pokazatelja. Prema dr. Šokčeviću, odgovore na slična pitanja »u velikoj je mjeri« dao poznati austrijski filozof Konrad Liessmann u svojoj knjizi »Teorija neobrazovanosti – Zablude društva znanja«. U posljednjem poglavlju knjige Liessmann je uskliknuo: »Dosta je reforme obrazovanja!«
»Slažem se s Liessmannom da je apstraktno pristajanje uz reforme postalo političkom ideologijom vremena u kojem živimo. Tako je krjepostan onaj tko pristaje na reformu, a poročan onaj tko uskraćuje reforme ili se s njima ne slaže. U takvoj ideologiji reforme se uvijek nameću kao nužnost. Tako Liessmann kaže da ‘načelno uvijek i posvuda vlada potreba za reformom i da je većina reforma već trebala uslijediti, a nešto gore od neprovođenja reforma nekoj se vladi ne može zamjeriti’. Uz to sa svakom reformom raste potreba za novom reformom jer se smatra da se svi problemi što ih za sobom povlače reforme mogu opet riješiti nekim novim reformama. Tako to ide unedogled jer se novo često pokaže kao lošije od onoga staroga. Liessmann ističe da se sve to ‘mora brzo odvijati, kako bi se ljudima oduzela zadnja mogućnost ulaženja u trag manevrima reformatorskih prijevara’. Dakle, ako govorimo o reformi obrazovanja, smatram da ne treba reforme tek tako ponizno prihvaćati. Liessmann također kaže da si ‘samo vrlo bogata ili vrlo glupa zemlja’ može priuštiti stalne reforme jer su silne reforme velik trošak. Zato pomalo frustrira da od devedesetih naovamo naš obrazovni sustav s gotovo svakim novim ministrom obrazovanja prolazi kroz nove reforme«, kaže sugovornik.
I nastavlja: »Naravno, nisam protiv toga da se pojača informatička pismenost u školama, da se razvija tzv. STEM područje (»science, technology, engineering i mathematics« – znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). To je i te kako važno, no obrazovna reforma ne može se fokusirati samo na to jer će se dogoditi da će to biti još jedna reforma radi reforme. Zašto? Zato što takvim pristupom želimo reformirati obrazovanje, a stalno gubimo iz vida što je bit obrazovanja, da to nije samo tehnika, informatika, umijeće i vještina.«
Što se tiče sudova o kvaliteti ili katastrofalnosti obrazovanja – proizlazi iz odgovora toga filozofa s KBF-a iz Đakova – oni ovise o stajalištu s kojega se ono procjenjuje. Dr. Šokčević, naime, kaže: »Iz ovoga bi se možda mogao steći dojam da mislim da je sadašnji hrvatski obrazovni sustav izvrstan. Daleko je on od toga, posebno ako ga procjenjujemo prema Newmanovim kriterijima. No sličan problem imaju i drugi europski sustavi. Svi su se oni prilično udaljili od Newmanove vizije obrazovanja, velikim dijelom zbog svjetske, kapitalističko-korporativne ekonomske politike. Ako gledamo iz te ekonomske perspektive, hrvatski obrazovni sustav definitivno jest katastrofalan, zapravo jednak je hrvatskoj ekonomiji ili kreditnomu rejtingu zemlje. Zbog toga je po mnogima kurikulna reforma o kojoj se puno govorilo u proteklom razdoblju, i o kojoj se govori i danas, trebala biti učinjena ‘već jučer’ jer smo davno prihvatili te principe ekonomske politike s kojom se obrazovni sustav morao blisko uskladiti. Razumljivo je stoga da se promotorima takve ekonomske politike poprilično žuri.«
Budući da se se dio rasprava i sporova vezanih uz obrazovni sustav vodi(o) općenito oko pristupa tradiciji, bilo općoj europskoj i humanističkoj, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj, sugovornik se nužno osvrnuo i na neka od tih pitanja. Posebno se, s obzirom na to da ga se neki svojski trude prikazati kao problem – nametnulo pitanje vjeronauka u školama. »Ako uzmemo u obzir«, kaže o tom pitanju dr. Šokčević, »sve što smo do sada rekli o obrazovanju i idealima za kojima traga Newman, onda je jasno zašto je mnogima vjeronauk ‘trn u oku’. Usudio bih se reći da je vjeronauk – dakako uz presudnu važnost konkretnih osoba koje ga izvode, vjeroučitelja i vjeroučiteljica – jedna od najsvjetlijih točaka našega obrazovanoga sustava, i njegovo je uvođenje u škole jedna od najboljih stvari koje su se dogodile tomu sustavu unazad dvadeset i šest godina. Uvođenjem vjeronauka u škole zapravo se dogodila velika reforma hrvatskoga obrazovnoga sustava u odnosu na ono što smo imali prije. Drugim riječima, dana je velika šansa našemu sustavu da konačno krene prema ‘slobodnom obrazovanju’ koje Newman zagovara. Vjerujem da je jasno zašto to tvrdim. Naime, ako je prema Newmanu teologija ključna disciplina u sveučilišnom kurikulu, onda bi to trebao biti i vjeronauk kao predmet u osnovnoj i srednjoj školi. To je jamstvo ‘slobodnoga obrazovanja’. Vjeronauk u korelaciji pomaže drugim predmetima da dođu do onih istina do kojih samostalno nikako ne bi mogli doći. Njegova uloga nije da bude nadređen drugim predmetima, nego da im služi tako što ih povezuje i upoznaje s objavljenim istinama. Stoga, ako uzmemo u obzir što je istinsko obrazovanje, bilo koji osnovnoškolski ili srednjoškolski kurikul stoji ili pada ovisno o tome kako se odnosi prema vjeronauku.«
Sugovornik ipak upozorava: »Današnji obrazovni ‘ideali’ utječu, jasno, i na vjeronauk, vjeroučitelje, na teološke fakultete, tako da se svi zajedno nalazimo u opasnosti da poprimimo te tržišne principe i ideale. Treba jasno reći i upozoriti da se to i događa. Zato je važno da teološki fakulteti budu mjesta gdje će se njegovati istinska teologija, koja je – vidjeli smo prema Newmanu – čuvarica biti obrazovanja. Time biva dan osnovni preduvjet da i vjeronauk u školama bude prepoznatljiv kao koherentan čimbenik jedinstva znanja.«
Zbog ograničenosti novinskoga formata nije moguće prenijeti sva sugovornikova promišljanja.
Sljedeće rečenice mogu se shvatiti kao okvirni odgovor na pitanje mjerodavnosti (npr. nekih autora i naslova u lektiri, iako ih djeca u slobodno vrijeme vjerojatno ne bi izabrala; ili u smislu mjerodavnosti autoriteta nastavnika, autoriteta koji se zasniva na nerazmjeru u znanju, iskustvu i životnoj mudrosti između učenika i učitelja). »Osoba koja ima sveobuhvatno obrazovanje«, odgovara dr. Šokčević, »zna da je europska kultura nastala na antičkim korijenima, pa onda i zna koliku važnost primjerice imaju klasična umjetnost i književnost. Također ta ista osoba shvaća i koliko je važno kršćanstvo za tu kulturu, ne samo zato što je to povijesna činjenica, nekakva tradicija koju ne možemo opovrgnuti, nego zato što je u toj Tradiciji sadržana Istina. Razum svakoga čovjeka usavršava se kroz potragu za istinom, a to traganje i približavanje istini oblikuje ljudsku volju i djelovanje. Tako i ostvarivanje pojedinačnoga ili općega dobra pretpostavlja poznavanje stvarnosti, tj. istine. Ako oni koji poučavaju ni sami ne znaju što je istina, ako su im sva uvjerenja jednako valjana i istinita, što onda možemo očekivati od učenika ili studenata? Stoga stavljanjem naglaska na digitalizaciju, informatizaciju, tehnologizaciju obrazovnoga sustava ne ćemo imati obrazovanije društvo. To može dovesti do protuučinka, a to je ozbiljno urušavanje sustava, jer već sada se događa da su studenti i učenici vrlo nezainteresirani na nastavi zato što do informacija mogu doći prije svojih nastavnika i profesora. Opet ponavljam: to ne znači da naši učenici i studenti ne trebaju informatičko i informacijsko znanje, ali ako ćemo tomu davati prednost spram ‘slobodnoga znanja’, doista se možemo zapitati čemu obrazovanje, čemu osobni pristup profesora i nastavnika kada sve možemo i ‘online’.« Spomenute riječi sugovornik je popratio komentarom: »No tko zna, možda se to i namjerno radi da bismo za koju godinu išli u novu reformu.«
Zamoljen da podari neku zaključnu riječ, dr. Šimo Šokčević napominje: »Smatram da smo u kontekstu obrazovanja zapostavili važnu krjepost, a to je poučljivost. Bez poučljivosti, otvorenosti cjelini stvarnosti, nema istinskoga obrazovanja. Zato se sve preinake u našem obrazovnom sustavu moraju događati u duhu poučljivosti i biti usmjerene prema izgradnji te krjeposti. To pak uključuje međusobni dijalog različitih segmenata društva, razmjenu mišljenja, stajališta, promišljanja jer svi međusobno možemo puno toga naučiti jedni od drugih i od cjeline stvarnosti. Pritom ne smijemo izgubiti iz vida ona mišljenja koja su jedina u stanju dati odgovor na pitanje o biti onoga o čemu raspravljamo i što želimo reformirati, a to su filozofi i teolozi. Naravno, uz uvjet da je riječ o istinskim filozofima i istinskim teolozima koji nisu podlegli principima tržišne ekonomske politike. Mnogi će se zapitati ima li ih još? Ima ih i pravi su ‘gentlemani’. Osobno sam ih upoznao. I to baš u ovom, kako neki vele, ‘katastrofalnom’ hrvatskom obrazovnom sustavu.«
ZAVRŠETAK
