VJEROUČITELJ I PASTORALNI VIJEĆNIK MARIO UDOVIČIĆ: Obitelj je glavno polje djelovanja

Snimila: T. Baran | Mario Udovičić: »Vjera me drži smirenim, utočište mi je, mir, uz vjeru kvalitetnije živim.«

Jedan od najaktivnijih vjernika župe sv. Antuna Padovanskoga u Tučepima je Mario Udovičić, suprug, otac troje djece i vjeroučitelj zaposlen u srednjoj školi u Makarskoj. Rado on svoje slobodno vrijeme daruje župnoj zajednici kojoj pripada. Pastoralni je vijećnik, čitač misnih čitanja, raspoloživ tučepskomu župniku fra Nediljku Šabiću za svaku župnu potrebu. Čitav mu je život u bliskim dodirima s vjerom i Crkvom pa mu je današnji način života prirodan. Mario se u Crkvi osjeća, kaže, kao kod kuće, ispunjeno i blagoslovljeno.

»Tatu iz djetinjstva slabo pamtim«

Rođen je 26. rujna 1969. u Studencima pokraj Imotskoga. Mama mu je Marica, djevojački Babić, domaćica, a tata Ivan Udovičić, umirovljeni zidar koji je mirovinu zaradio u Njemačkoj. Kako su oboje iz Studenaca, upoznali su se u rodnom selu, gdje su se i vjenčali, u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Ilije proroka. Skrasili su se s Ivanovim roditeljima. Tamo su i danas, odani u potpunosti svojoj rodnoj grudi. Dobili su četvoricu sinova. Mate je najstariji, rođen je 1964. Kao diplomirani inženjer građevine radi u struci, sa suprugom i četvero djece živi u Splitu. Nakon njega je rođen Mario pa 1971. Stipan, bravar, zaposlen u vodoprivredi. On sa suprugom živi u Kaštelima, nemaju djece. Najmlađi je Ante, rođen 1973., svećenik je, franjevac Provincije Presvetoga Otkupitelja, sada je župnik Gospe od Zdravlja u Splitu.

»Moj mi angažman u župi puno znači. Mise su mi u crkvi sv. Ante posebne. Dragocjeni su mi ti trenutci smirenosti za mene, za obitelj. Vjera mi je sve u životu, bez nje ne bih mogao funkcionirati. Drži me smirenim, utočište mi je, mir, uz vjeru kvalitetnije živim. Gledam oko sebe kako je prevladao materijalizam, a sve se ostalo manje cijeni. Meni je vjera najveća vrijednost.«

»Lijepo smo se slagali nas četvorica braće. Znalo je zaiskriti, ali to je normalno kad su četvorica dječaka na okupu. A igra nosi svoje« – sjeća se Mario. »Lijepo nam je bilo s našom majkom koja je stalno bila s nama, a otac je tek tu i tamo dolazio iz Njemačke. Mama je bila brižna žena, vrijedna, vrlo društvena, surađivala je sa susjedama, radila, pomagale su si međusobno, muževi su im bili vani pa su bile upućene jedna na drugu. One su povezivale nas djecu. Imali smo pravo domaćinstvo s kravama, ovcama, držala se perad, svinje. Mi smo dječaci pomagali, kosili, kupili plodove, pasli krave. Tatu iz djetinjstva slabo pamtim. Radovali smo se Božiću kada je dolazio. Bio je plemenit, jako je želio pomoći drugima, sam je rado priskočio, nije ga ni trebalo zvati, bio je i veliki domoljub, ponekad tvrdoglav, a i strog.«

»Vjera je bila naša svakodnevica«

»Mama nam je bila bliža od tate, nježna, blaga, osjećajna. Znala je pasti i šiba, redovite discipline radi, ništa posebno. Roditelji su se vrlo dobro slagali, nisam primijetio da bi se svađali. Zdravo su nas odgajali. Ni u čemu nismo oskudijevali. Imali smo plodova zemlje, a i tata je radio vani. Željni smo bili jedino slatkiša. Vjera je bila naša svakodnevica. I mama i tata bili su izraziti vjernici. U kući se redovito molilo prije i poslije obroka, sve su svibanjske i listopadske pobožnosti bile naše, slavili smo sve blagdane, oduvijek bili povezani sa svećenicima. Rado su nam dolazili u kuću, tako je i danas. Studence oduvijek vode franjevci. Redovito sam k njima išao na misu i vjeronauk. Najviše se sjećam pokojnoga fra Frane Mirkovića. On me je pripremio za pričest i krizmu. Bio sam povezan i s ostalim franjevcima, ali mi je fra Frane vjeroučitelj bio najdulje, cijelu osnovnu školu, u vremenu ključne formacije. Djetinjstvo mi je bilo divno. Bilo je mnogo nas djece, igrali smo se neprestano, vani smo bili čim smo obavili školske dužnosti i obveze u domaćinstvu. Svoje djetinjstvo nipošto ne bih mijenjao za ekrane pred kojima današnja djeca sjede po cijele dane. Igrali smo se po zaselcima, nadmudrivali se, naganjali loptu, gradili kućice, igrali se skrivača, kauboja i Indijanaca, doista nam je bilo lijepo.«

»Laici se sve više uključuju u život i rad Crkve«
Ljudi često misle, pa i sami vjernici, da su Crkva samo klerici i da zadaća naviještanja kraljevstva Božjega i promicanje njegovih vrjednota pripada samo klericima. To primjećujem i u radu s mladima. No barem bi mi vjernici trebali znati da smo Crkva svi mi, i klerici i laici, te da spomenuta zadaća pripada svima nama. Jer svi smo po krštenju združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. Želim zapravo reći da je Bog, na temelju krštenja i potvrde, stavio svima nama u dužnost širenje Božje poruke spasenja svim ljudima.
Laici su stalno prisutni u životu Crkve u Hrvata, u nekim razdobljima aktivnije, a u nekima manje. Razlozi su raznovrsni. Jedan od njih svakako je i taj što je Crkva u Hrvata bila gotovo 50 godina pod komunističkom čizmom, čizmom koja je sustavno osporavala sve vjerničko; koja je zabranjivala osnivanje udruga, društava, zajednica s bilo kakvom vjerničkom konotacijom; koja je nastojala iz društvenoga života otkloniti sve vjerničko i katoličko. Znamo da je zabranjen katolički tisak, izbačen je vjeronauk iz škole, ukinuta su i građanska prava svećeničkim kandidatima… Uvjeren sam da je takva situacija dovela do toga da su mnogi laici postali uspavani, neaktivni, a i sama Crkva u Hrvata je, zbog istih razloga, zanemarila apostolat laika. Danas je situacija, čini mi se, drukčija. Primjećujem da se laici organiziraju i prisutni su u javnom, društvenom i crkvenom životu. Zapažene su mnoge inicijative, udruge, bratovštine (Marijanski zavjet za Domovinu, Udruga Betlehem, U ime obitelji, Molitvena inicijativa »40 dana za život«, Hod za život i dr.), mnogi su laici članovi pastoralnih i ekonomskih vijeća, čitači, pjevači, vode župne Caritase, tu su i izvanredni djelitelji pričesti… Rekao bih da se laici sve više uključuju u život i rad Crkve, premda ne kao u nekim zapadnim zemljama, primjerice u Njemačkoj. Naišao sam, prije godinu-dvije, na podatak da je u toj zemlji 2015. godine zaređeno svega 50-ak prezbitera, a u njoj žive gotovo 24 milijuna katolika. Dakle, nedostatak svećenika, usuđujem se reći, »prisilio« je biskupe u Njemačkoj na veći angažman vjernika laika. U nas situacija nije takva, premda već ima svećenika koji se skrbe o dvjema, pa i trima župama, te će im uskoro ustrebati pomoć laika u pastoralu. To mi sve govori da je angažman laika ovisan o potrebama mjesnih crkvenih zajednica.
Unatoč rečenomu, vjerujem da bi glavno polje djelovanja svakoga laika trebala biti njegova obitelj. Osobito u ovom vremenu kada je obitelj, općenito, ugrožena i osporavana od mnogih pojedinaca, skupina, medija i slično. Znamo da obitelj odgaja i formira osobe. Ako tu zakažemo, uzaludno nam je svako drugo nastojanje i djelovanje. Drugo je polje djelovanja radno mjesto, a potom, s obzirom na talente, uključivanje u razne civilne i crkvene udruge, inicijative i slično.
»Shvatio sam da svećenički život nije za mene«

»Osnovnu sam školu završio u selu, svih osam razreda. Učio sam kampanjski, posebno u višim razredima. A u nižima nije bilo šale jer mi je ujak, mamin brat, bio učitelj od prvoga do četvrtoga razreda. Tako me dopalo. Bio je strog i pravedan, za nećaka nije bilo popuštanja, naprotiv. Do škole sam imao tri i pol kilometra. Studenci su, naime, vrlo prostrani, a ja sam bio iz posljednjega zaselka. Do škole sam pješačio do sat vremena. Išlo nas je više pa nije bilo strašno. Zatim sam, po tatinu poticaju, završio franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Sinju. Zadovoljan sam s te četiri godine. Gimnazija je bila zahtjevna, marljivo sam učio, nije bilo lako dobiti visoku ocjenu, trebalo se potruditi. U sjemeništu je disciplina bila na visokoj razini, poštovao se samostanski red, od ustajanja, mise, škole, ručka, stanke, učenja, povečerja, spavanja. Držali smo se reda, druge nam ionako nije bilo. Nakon druge godine sjemeništa pomalo sam počeo shvaćati da svećenički život ne bi bio za mene. Nisam to glasno rekao, bojao sam se otca koji je želio da budem svećenik. Maturirao sam 1988. i zatim ušao u franjevački novicijat, devet mjeseci bili smo u Karinu i tri na Visovcu. To je razdoblje bio drukčije, mnogo ležernije od srednje škole. Proučavali smo franjevačke spise, regule, malo smo radili, malo se kupali. Raspored se također poštovao.«

»Gotovo sam odustao od faksa«
»Lijepo nam je bilo s našom majkom koja je stalno bila s nama, a otac je tek tu i tamo dolazio iz Njemačke. Mama je bila brižna žena, vrijedna, vrlo društvena, surađivala je sa susjedama, radila, pomagale su si međusobno, muževi su im bili vani pa su bile upućene jedna na drugu.«

»Nakon toga sam otišao u Doboj u JNA. Dosta sam dobro prošao, iako su znali da sam redovnik. Bili smo samo četvorica Hrvata, a po nacionalnoj smo se osnovi itekako dijelili. Nakon vojske 1990. upisao sam prvu godinu Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Bio je to teološki studij, dio KBF-a u Zagrebu. Četiri se godine studiralo u Makarskoj, a peta u Zagrebu. Živjeli smo u franjevačkom samostanu. Za vrijeme vojske definitivno sam zaključio da ne ću biti svećenik franjevac, ali me je i dalje bilo strah to reći otcu. Skupljao sam hrabrost. Presjekao sam na trećoj godini. Nazvao sam otca iz pošte. Burno je reagirao. Na kraju je ipak prihvatio. Baš se tada laicima otvorila mogućnost da budu vjeroučitelji. U Zagrebu sam upisao četvrtu godinu teološkoga studija na KBF-u. Onda i petu godinu. Živio sam u Ivanić Gradu. Tamo je tata još prije kupio kućicu jer su tamo živjele njegove tri sestre s obiteljima. Moj je stariji brat otprije tamo stanovao. Putovao sam u Zagreb svakodnevno vlakom. Kuhao sam si, spremao, čistio, prao si rublje na ruke. Na studiju mi je bilo dobro. Na završnu su godinu u Zagreb došli moji kolege franjevci iz Makarske pa mi je društvo bilo dobro poznato. Život u Zagrebu nakon fakulteta baš i nisam imao jer sam putovao u Ivanić. Apsolvirao sam u roku. I zaposlio se u Ivaniću na poziv župnika Josipa Ćorića. Bio mi je divan, nadam se da će uskoro biti prilike da ga posjetim. Radio sam i u osnovnoj i u srednjoj školi u Ivaniću, neko vrijeme i u Križu. Ostao sam dvije godine. Bilo mi je baš dobro. Ljudi su me lijepo prihvatili, rado sam se s njima šalio, ali bio i ozbiljan kada je trebalo. Diplomirao sam 1998. Istina je da sam pri kraju studija imao krizu i da sam gotovo odustao od faksa, ali me ‘stisnula’ supruga pa nije bilo uzmaka.«

»Ostvario sam se kao vjeroučitelj«
»Još sam 1993. u Makarskoj, na trećoj godini studija, upoznao svoju Marinu. U Zagrebu smo se ponovno susreli. Ja sam već bio zagrebački student, a ona je došla k sestri. Tada smo postali par. Vjenčali smo se 1994. u Tučepima u crkvi sv. Nikole Tavelića. Supruga je iz Tučepa, iz obitelji Čović, rođena je 1968. Konobarica je, radi sezonski kao slastičarka. Najprije smo nas dvoje živjeli u Ivaniću. A onda smo se 1997. odlučili preseliti u Dalmaciju. Kratko smo živjeli s mojima u Studencima. Ondje sam godinu dana spremao završne ispite i diplomski i radio s bratom na građevini. Nakon toga sam dobio vjeroučiteljski posao u industrijskoj i pomorskoj školi u Splitu. Zato smo se preselili u Tučepe k Marininoj mami. Iz Studenaca je bilo nemoguće putovati u Split. Dvije sam godine tako putovao, a onda me dopala Makarska. Jednu sam godinu radio u osnovnoj školi pa u srednjoj školi koja nosi ime Andrije Kačića Miošića. U njoj sam i danas. Makarska mi je sjela, lijepo mi je u školi, ostvario sam se kao vjeroučitelj. Premda je sve teže i teže s današnjim generacijama. Djeca više ne podnose autoritet, očekuje se dobra ocjena bez truda. U školi imam razne dodatne aktivnosti. Član sam nadzornoga odbora i svaku godinu, uz potporu ravnatelja Slavka Gudelja, organiziram tri humanitarne akcije: Bijeli štap, Crveni križ i akciju Hrvatskoga Caritasa ‘Za 1000 radosti’. Svoje vrijeme rado darujem Crvenomu križu s kojim već nekoliko godina surađujem u Makarskoj.«
»Obiteljski sam ostvaren, zadovoljan«

»Sa supruginom smo majkom živjeli do 2001., a onda smo renovirali supruginu otčevinu, staru kućicu na selu u tučepskim brdima, u zaseoku Čovići. Odlično nam je. Imamo mir, prirodu, tišinu, izvan smo turističke buke, a opet smo joj vrlo blizu. Godine 1995. rođeno nam je prvo dijete, kći Anamaria. Ona završava treću godinu Likovne akademije u Zagrebu, studira restauraciju, smjer slikarstvo. Ima nepovratnu stipendiju općine Tučepi i to nam mnogo znači. Anamaria je dobra, ima svoje ‘ja’, zna što hoće, ne da se pokolebati, ponosan sam na nju. Mislim da ju nitko ne može odvući s ispravnoga puta. Roko nam je rođen 1996. Završio je srednju elektrotehničku školu u Makarskoj, radi kao konobar, kampanjac je bio, zna biti povodljiv pa ga treba poticati. Inače je dobričina i vrlo vrijedan momak. Najmlađi Ivan na svijet je došao 1999. Upravo je završio treći razred elektrotehničke škole, planira studirati, još nije siguran što, čvrst je, vrlo društven, veseljak, no i njega još uvijek treba potaknuti. Svi imamo obveze u raznim vremenima pa nam je za funkcioniranje života dobar dogovor vrlo važan. Teško nam je uskladiti se. Imamo malo vrta pa nam je osnovno za nas dovoljno. Supruga radi samo preko ljeta, a kako još imamo školarce, u obilju ne živimo, ali i ne oskudijevamo. Obiteljski sam ostvaren, zadovoljan. Dobro sam se oženio. Marina je divna, dobra, blaga. U početcima smo se znali porječkati oko odgoja djece, ali smo došli do suglasja. Prema supruzi i danas gajim osjećaje kao i na početku naše veze. Djeca su nam vjernici. Obojica su ministrirali, sada još ministrira Ivan. Dečki su skloni prihvatiti utjecaje svojega društva, ali se držimo i zasad je sve dobro. Svaka dva, tri tjedna odemo k mojima u Studence, udaljeni smo oko 60 kilometara. Za Božić i Uskrs obvezno smo tamo. Volim šetnje, more, planinu, Marina i ja znamo po tri, četiri sata zajedno šetati po Biokovu. Volimo prirodu i koristimo ju. Beremo bilje za čajeve, gljive, odem i na ribe pa pecam.«

»Rado župniku uskočim oko svega«
»Zatim sam, po tatinu poticaju, završio franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Sinju. Zadovoljan sam s te četiri godine. Gimnazija je bila zahtjevna, marljivo sam učio, nije bilo lako dobiti visoku ocjenu, trebalo se potruditi.«

»Čim smo se doselili u Tučepe, povezao sam se sa župom. Dok sam putovao u Split, dolazio sam malo jer fizički nisam stizao. Promijenilo se to kada sam se zaposlio u Makarskoj. Tada sam postao aktivniji župljanin. U Tučepima su dvije crkve, stara sv. Ante u selu, u koju najradije idem, i nova sv. Nikole Tavelića blizu mora. U nju također dođem jer je ona župno središte. Pastoralni sam vijećnik u drugom mandatu. Dogovaramo se oko župnoga života, oko liturgije, procesije, križnoga puta, o misama na filijalama, oko proslava sakramenata. Neke stvari dogovaramo zajedno s ekonomskim vijećem. U planu je izgradnja nove crkve pa župnik želi da o tome svi znamo. U crkvi sv. Ante župniku sam desna ruka. Čitač sam. I rado župniku uskočim oko svega što je potrebno. S nama je jedanaest godina župnik fra Nediljko Šabić. Ugodan je on čovjek staroga kova, dopusti nam da kažemo što mislimo, poziva nas, želi da se uključuje što više ljudi. Silno je poduzetan, organizira humanitarne akcije, zna i hoće raditi pa uzgaja masline, povrće, voće. Nikad ne miruje, stalno je u pokretu. Moj mi angažman u župi puno znači. Mise su mi u crkvi sv. Ante posebne. Dragocjeni su mi ti trenutci smirenosti za mene, za obitelj. Vjera mi je sve u životu, bez nje ne bih mogao funkcionirati. Drži me smirenim, utočište mi je, mir, uz vjeru kvalitetnije živim. Gledam oko sebe kako je prevladao materijalizam, a sve se ostalo manje cijeni. Meni je vjera najveća vrijednost.«

IZVORGlas Koncila br. 26/2017.
Prethodni članakIMETAK, BOGATI I SIROMAŠNI Materijalno je apostolski alat
Sljedeći članakŠTO CRKVA UČI O KREMIRANJU POKOJNIKA Zašto se ne smije kod kuće čuvati pokojnikov pepeo?