Jedan od najaktivnijih vjernika župe sv. Antuna Padovanskoga u Tučepima je Mario Udovičić, suprug, otac troje djece i vjeroučitelj zaposlen u srednjoj školi u Makarskoj. Rado on svoje slobodno vrijeme daruje župnoj zajednici kojoj pripada. Pastoralni je vijećnik, čitač misnih čitanja, raspoloživ tučepskomu župniku fra Nediljku Šabiću za svaku župnu potrebu. Čitav mu je život u bliskim dodirima s vjerom i Crkvom pa mu je današnji način života prirodan. Mario se u Crkvi osjeća, kaže, kao kod kuće, ispunjeno i blagoslovljeno.
Rođen je 26. rujna 1969. u Studencima pokraj Imotskoga. Mama mu je Marica, djevojački Babić, domaćica, a tata Ivan Udovičić, umirovljeni zidar koji je mirovinu zaradio u Njemačkoj. Kako su oboje iz Studenaca, upoznali su se u rodnom selu, gdje su se i vjenčali, u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Ilije proroka. Skrasili su se s Ivanovim roditeljima. Tamo su i danas, odani u potpunosti svojoj rodnoj grudi. Dobili su četvoricu sinova. Mate je najstariji, rođen je 1964. Kao diplomirani inženjer građevine radi u struci, sa suprugom i četvero djece živi u Splitu. Nakon njega je rođen Mario pa 1971. Stipan, bravar, zaposlen u vodoprivredi. On sa suprugom živi u Kaštelima, nemaju djece. Najmlađi je Ante, rođen 1973., svećenik je, franjevac Provincije Presvetoga Otkupitelja, sada je župnik Gospe od Zdravlja u Splitu.
»Lijepo smo se slagali nas četvorica braće. Znalo je zaiskriti, ali to je normalno kad su četvorica dječaka na okupu. A igra nosi svoje« – sjeća se Mario. »Lijepo nam je bilo s našom majkom koja je stalno bila s nama, a otac je tek tu i tamo dolazio iz Njemačke. Mama je bila brižna žena, vrijedna, vrlo društvena, surađivala je sa susjedama, radila, pomagale su si međusobno, muževi su im bili vani pa su bile upućene jedna na drugu. One su povezivale nas djecu. Imali smo pravo domaćinstvo s kravama, ovcama, držala se perad, svinje. Mi smo dječaci pomagali, kosili, kupili plodove, pasli krave. Tatu iz djetinjstva slabo pamtim. Radovali smo se Božiću kada je dolazio. Bio je plemenit, jako je želio pomoći drugima, sam je rado priskočio, nije ga ni trebalo zvati, bio je i veliki domoljub, ponekad tvrdoglav, a i strog.«
»Mama nam je bila bliža od tate, nježna, blaga, osjećajna. Znala je pasti i šiba, redovite discipline radi, ništa posebno. Roditelji su se vrlo dobro slagali, nisam primijetio da bi se svađali. Zdravo su nas odgajali. Ni u čemu nismo oskudijevali. Imali smo plodova zemlje, a i tata je radio vani. Željni smo bili jedino slatkiša. Vjera je bila naša svakodnevica. I mama i tata bili su izraziti vjernici. U kući se redovito molilo prije i poslije obroka, sve su svibanjske i listopadske pobožnosti bile naše, slavili smo sve blagdane, oduvijek bili povezani sa svećenicima. Rado su nam dolazili u kuću, tako je i danas. Studence oduvijek vode franjevci. Redovito sam k njima išao na misu i vjeronauk. Najviše se sjećam pokojnoga fra Frane Mirkovića. On me je pripremio za pričest i krizmu. Bio sam povezan i s ostalim franjevcima, ali mi je fra Frane vjeroučitelj bio najdulje, cijelu osnovnu školu, u vremenu ključne formacije. Djetinjstvo mi je bilo divno. Bilo je mnogo nas djece, igrali smo se neprestano, vani smo bili čim smo obavili školske dužnosti i obveze u domaćinstvu. Svoje djetinjstvo nipošto ne bih mijenjao za ekrane pred kojima današnja djeca sjede po cijele dane. Igrali smo se po zaselcima, nadmudrivali se, naganjali loptu, gradili kućice, igrali se skrivača, kauboja i Indijanaca, doista nam je bilo lijepo.«
»Osnovnu sam školu završio u selu, svih osam razreda. Učio sam kampanjski, posebno u višim razredima. A u nižima nije bilo šale jer mi je ujak, mamin brat, bio učitelj od prvoga do četvrtoga razreda. Tako me dopalo. Bio je strog i pravedan, za nećaka nije bilo popuštanja, naprotiv. Do škole sam imao tri i pol kilometra. Studenci su, naime, vrlo prostrani, a ja sam bio iz posljednjega zaselka. Do škole sam pješačio do sat vremena. Išlo nas je više pa nije bilo strašno. Zatim sam, po tatinu poticaju, završio franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Sinju. Zadovoljan sam s te četiri godine. Gimnazija je bila zahtjevna, marljivo sam učio, nije bilo lako dobiti visoku ocjenu, trebalo se potruditi. U sjemeništu je disciplina bila na visokoj razini, poštovao se samostanski red, od ustajanja, mise, škole, ručka, stanke, učenja, povečerja, spavanja. Držali smo se reda, druge nam ionako nije bilo. Nakon druge godine sjemeništa pomalo sam počeo shvaćati da svećenički život ne bi bio za mene. Nisam to glasno rekao, bojao sam se otca koji je želio da budem svećenik. Maturirao sam 1988. i zatim ušao u franjevački novicijat, devet mjeseci bili smo u Karinu i tri na Visovcu. To je razdoblje bio drukčije, mnogo ležernije od srednje škole. Proučavali smo franjevačke spise, regule, malo smo radili, malo se kupali. Raspored se također poštovao.«
»Nakon toga sam otišao u Doboj u JNA. Dosta sam dobro prošao, iako su znali da sam redovnik. Bili smo samo četvorica Hrvata, a po nacionalnoj smo se osnovi itekako dijelili. Nakon vojske 1990. upisao sam prvu godinu Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Bio je to teološki studij, dio KBF-a u Zagrebu. Četiri se godine studiralo u Makarskoj, a peta u Zagrebu. Živjeli smo u franjevačkom samostanu. Za vrijeme vojske definitivno sam zaključio da ne ću biti svećenik franjevac, ali me je i dalje bilo strah to reći otcu. Skupljao sam hrabrost. Presjekao sam na trećoj godini. Nazvao sam otca iz pošte. Burno je reagirao. Na kraju je ipak prihvatio. Baš se tada laicima otvorila mogućnost da budu vjeroučitelji. U Zagrebu sam upisao četvrtu godinu teološkoga studija na KBF-u. Onda i petu godinu. Živio sam u Ivanić Gradu. Tamo je tata još prije kupio kućicu jer su tamo živjele njegove tri sestre s obiteljima. Moj je stariji brat otprije tamo stanovao. Putovao sam u Zagreb svakodnevno vlakom. Kuhao sam si, spremao, čistio, prao si rublje na ruke. Na studiju mi je bilo dobro. Na završnu su godinu u Zagreb došli moji kolege franjevci iz Makarske pa mi je društvo bilo dobro poznato. Život u Zagrebu nakon fakulteta baš i nisam imao jer sam putovao u Ivanić. Apsolvirao sam u roku. I zaposlio se u Ivaniću na poziv župnika Josipa Ćorića. Bio mi je divan, nadam se da će uskoro biti prilike da ga posjetim. Radio sam i u osnovnoj i u srednjoj školi u Ivaniću, neko vrijeme i u Križu. Ostao sam dvije godine. Bilo mi je baš dobro. Ljudi su me lijepo prihvatili, rado sam se s njima šalio, ali bio i ozbiljan kada je trebalo. Diplomirao sam 1998. Istina je da sam pri kraju studija imao krizu i da sam gotovo odustao od faksa, ali me ‘stisnula’ supruga pa nije bilo uzmaka.«
»Sa supruginom smo majkom živjeli do 2001., a onda smo renovirali supruginu otčevinu, staru kućicu na selu u tučepskim brdima, u zaseoku Čovići. Odlično nam je. Imamo mir, prirodu, tišinu, izvan smo turističke buke, a opet smo joj vrlo blizu. Godine 1995. rođeno nam je prvo dijete, kći Anamaria. Ona završava treću godinu Likovne akademije u Zagrebu, studira restauraciju, smjer slikarstvo. Ima nepovratnu stipendiju općine Tučepi i to nam mnogo znači. Anamaria je dobra, ima svoje ‘ja’, zna što hoće, ne da se pokolebati, ponosan sam na nju. Mislim da ju nitko ne može odvući s ispravnoga puta. Roko nam je rođen 1996. Završio je srednju elektrotehničku školu u Makarskoj, radi kao konobar, kampanjac je bio, zna biti povodljiv pa ga treba poticati. Inače je dobričina i vrlo vrijedan momak. Najmlađi Ivan na svijet je došao 1999. Upravo je završio treći razred elektrotehničke škole, planira studirati, još nije siguran što, čvrst je, vrlo društven, veseljak, no i njega još uvijek treba potaknuti. Svi imamo obveze u raznim vremenima pa nam je za funkcioniranje života dobar dogovor vrlo važan. Teško nam je uskladiti se. Imamo malo vrta pa nam je osnovno za nas dovoljno. Supruga radi samo preko ljeta, a kako još imamo školarce, u obilju ne živimo, ali i ne oskudijevamo. Obiteljski sam ostvaren, zadovoljan. Dobro sam se oženio. Marina je divna, dobra, blaga. U početcima smo se znali porječkati oko odgoja djece, ali smo došli do suglasja. Prema supruzi i danas gajim osjećaje kao i na početku naše veze. Djeca su nam vjernici. Obojica su ministrirali, sada još ministrira Ivan. Dečki su skloni prihvatiti utjecaje svojega društva, ali se držimo i zasad je sve dobro. Svaka dva, tri tjedna odemo k mojima u Studence, udaljeni smo oko 60 kilometara. Za Božić i Uskrs obvezno smo tamo. Volim šetnje, more, planinu, Marina i ja znamo po tri, četiri sata zajedno šetati po Biokovu. Volimo prirodu i koristimo ju. Beremo bilje za čajeve, gljive, odem i na ribe pa pecam.«
»Čim smo se doselili u Tučepe, povezao sam se sa župom. Dok sam putovao u Split, dolazio sam malo jer fizički nisam stizao. Promijenilo se to kada sam se zaposlio u Makarskoj. Tada sam postao aktivniji župljanin. U Tučepima su dvije crkve, stara sv. Ante u selu, u koju najradije idem, i nova sv. Nikole Tavelića blizu mora. U nju također dođem jer je ona župno središte. Pastoralni sam vijećnik u drugom mandatu. Dogovaramo se oko župnoga života, oko liturgije, procesije, križnoga puta, o misama na filijalama, oko proslava sakramenata. Neke stvari dogovaramo zajedno s ekonomskim vijećem. U planu je izgradnja nove crkve pa župnik želi da o tome svi znamo. U crkvi sv. Ante župniku sam desna ruka. Čitač sam. I rado župniku uskočim oko svega što je potrebno. S nama je jedanaest godina župnik fra Nediljko Šabić. Ugodan je on čovjek staroga kova, dopusti nam da kažemo što mislimo, poziva nas, želi da se uključuje što više ljudi. Silno je poduzetan, organizira humanitarne akcije, zna i hoće raditi pa uzgaja masline, povrće, voće. Nikad ne miruje, stalno je u pokretu. Moj mi angažman u župi puno znači. Mise su mi u crkvi sv. Ante posebne. Dragocjeni su mi ti trenutci smirenosti za mene, za obitelj. Vjera mi je sve u životu, bez nje ne bih mogao funkcionirati. Drži me smirenim, utočište mi je, mir, uz vjeru kvalitetnije živim. Gledam oko sebe kako je prevladao materijalizam, a sve se ostalo manje cijeni. Meni je vjera najveća vrijednost.«
