»VODIČ« ZA SKLAPANJE CRKVENOGA BRAKA Odgovori na praktična pitanja o svadbenom savezu između Boga i mladenaca

Uskrsno vrijeme – nakon korizmenoga zatišja – podrazumijeva i početak slavlja vjenčanja u mnogim župama, no pripreme samih mladenaca za njihov najvažniji dan u životu kreću mnogo prije. Neki se počinju pripremati više od godinu dana unaprijed rezervirajući dvoranu za svadbenu svečanost, glazbeni sastav koji će podizati atmosferu, iskusnoga fotografa koji će zabilježiti svaki trenutak. Naglasak se često stavlja na organizaciju svadbenoga ručka ili večere, pa se može dogoditi da najvažniji obred vjenčanja prođe tek usputno. Ako se pogledaju forumi o vjenčanjima ili ponuda na sajmovima vjenčanja, najčešće se govori o ukrašavanju, jelovniku – sve su to važne sastavnice cjelokupne svadbene svečanosti, no kao da u pozadini ostaju detalji vezani uz crkveno vjenčanje. Pitanja i nedoumica kod samih je mladenaca mnogo, često se pojavljuju neprovjerene i netočne informacije, a zbunjujućoj situaciji možda pridonosi i sklonost popustljivosti te neuravnotežene pastoralne prakse.

Neki žele prilagoditi obred vjenčanja vlastitomu ukusu ili unijeti elemente koji nisu liturgijski. No vjenčanje nije tek društveni događaj, nego mladence smješta u novu sakramentalnu dimenziju života i ljubavi u kojoj se traži ozbiljnost i stavljanje naglaska na bitno. Stoga u donosimo »vodič« za sklapanje crkvenoga braka, nudeći odgovore na mnoga praktična i česta pitanja koja se pojavljuju kod mladenaca i njihove rodbine, a u središtu je vjerski obred i sakramentalno slavlje. U traženju odgovora rado su pristali pomoći svećenici i pastoralni suradnici – liturgičari dr. MilanDančuo iz Zagreba i mr. Ivan Milovčić s Krka, splitski župnik don Tomislav Ćubelić i župnik Damir Ocvirk iz Zagreba – te voditelji bračnih i obiteljskih savjetovališta iz morskih nadbiskupijskih središta – Splita, Rijeke i Zadra.

Budući da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskoga života, a ostali su sakramenti tijesno s njom povezani i prema njoj usmjereni, kako naučava Katekizam Katoličke Crkve, tako je i sa sakramentom ženidbe. Sakrament ženidbe može se slaviti u misi ili izvan nje, a idealan je oblik slavljenja tijekom euharistije, no pastoralni razlozi idu u prilog slavljenju izvan mise. Među tim razlozima često se navodi situacija kada jedan od zaručnika nije katolik ili kada svećenik ima više vjenčanja u jednom danu. Pričest mladenaca jest poželjna, ali i tu mogu postojati razlozi da se ona uskrati, a jedan od razloga može biti i primjerice različita vjera jednoga od mladenaca. Za pričest kumova i svatova, kao uostalom i mladenaca, temeljni je postulat spremnost za primanje sakramenta.

Liturgijski gledajući, ne može se udovoljiti tom zahtjevu, jer svemu što je svjetovno nema mjesta u liturgijskom obredu. Time se profanizira tijek i samo slavlje sakramenta ženidbe koje obrednik jasno propisuje: od ulazaka mladenaca do završetka slavlja. Obrednik predviđa što bi se trebalo na slavlju vjenčanja pjevati – pa se tako ističu prikladni psalmi, kao i hvalospjevi koji se obično izvode nakon samoga podjeljivanja sakramenta. Umjesto toga hvalospjeva koji bi trebao veličati Božju ljubav prema ljudima, ali i govoriti o ljudskoj ljubavi, nepisana je tradicija i uobičajeno mjesto ima skladba »Ave Maria« koja se izvodi nakon ženidbene privole i izmjene prstenja. Većina župa ima ponudu crkvenih glazbenika – župnih orguljaša, pjevača-solista ili zbora – koji mogu svirati ili pjevati skladbe prikladne za vjenčanja, među kojima se svakako izbjegavaju pjesme svjetovnoga karaktera. Prijedlozi liturgijskih skladba mogu se pronaći i u pjesmarici koja ima zasebni dio vezan uz slavlje vjenčanja. Poznati izvođač može pjevati ono što predviđa obred vjenčanja, nema razloga zašto ne bi otpjevao nešto prikladno za vjenčanje. Glazba nije samo dekor koji će obred vjenčanja zaogrnuti posebnom svečanošću, nego je svrha liturgijske glazbe dionicima slavlja bolje približi otajstvenost događaja.

Obrednik Reda slavljenja ženidbe predviđa dva moguća načina ulaska mladenaca u crkvu. Kod prvoga oblika svećenik dočekuje mladence na ulazu u crkvu, pa ih nakon pozdrava uvodi do njihova mjesta, a druga mogućnost predviđa da svećenik dočeka mladence kod mjesta koje je za njih predviđeno ili kod svojega sjedala. Mogućnost da mladenku pred oltar dovede otac stoga nije predviđena obrednikom, a i samo je slavlje usmjereno prema mladencima koji će u sakramentu postati jedno. Roditeljima treba dati posebno i počasno mjesto, ali stupanje pred oltar pitanje je zaručnika i zaručnice. Ipak, kod ulaska mladenaca u crkvu neki mjesni običaji mogu imati odlučujuću riječ. Pojedini novi načini, preuzeti iz drugih običaja, mogu biti prihvaćeni ako se ne protive kršćanskomu dostojanstvu čina i sadržaja kršćanske ženidbe.

U obredu vjenčanja predviđena je homilija, tj. govor na temelju pročitane Božje riječi u kojem se – kako navodi uputa u obredniku za vjenčanje – izlaže otajstvo kršćanske ženidbe, dostojanstvo bračne ljubavi, milost sakramenta i zadaće supruga, vodeći ipak računa o raznim okolnostima vezanim uz pojedine osobe. Iz toga je razvidno da u homiliji treba prvenstveno dati naglasak na Božju riječ i narav kršćanske ženidbe, a u dijelu aktualizacije povezati to s konkretnim mladencima te im uputiti prigodnu riječ. Ako propovjednik poznaje mladence, može dati i osobniji pečat u propovijedi, potičući ih na izvršavanje bračnih dužnosti i međusobne ljubavi i dijeleći s njima prokušani savjet. Jasno, i pritom treba voditi računa o tome da ni jedno liturgijsko slavlje nije privatni čin, nego čin Boga i Crkve koja za pojedince moli posebnu Božju milost. U ovom slučaju to je milost sakramenta ženidbe. Isto je tako važno ne smetnuti s uma da je svaki liturgijski čin proslava Boga, a ne ljudi.

U obredu vjenčanja svaki je dio važan, jer su svi međusobno povezani i uvjetovani. Da bi se mogla dogoditi sakramentalna zbilja, čovjek mora biti otvoren i raspoložen za primanje milosnoga dara. Otvorenost daru jest proces koji je započeo u nekom prošlom trenutku i od tada traje kao daljnja priprava. Neposredna priprava jest ona koja prethodi samomu činu sklapanja ženidbe, a temelji se na slušanju Božje riječi. Zato je važno pozorno slušati Božju riječ i njezino tumačenje. Molitva – kao još jedan element slavlja – odgovor je na pročitanu riječ i prisnije povezuje s Bogom. Nakon toga sve je spremno da se dogodi privola kao određujući čin toga sakramenta. Privola mladenaca jest temeljni čin u kojem se događa sakrament, a predaja prstenja samo je znak sklopljenoga saveza mladenaca.

Obred vjenčanja slijedi katoličku tradiciju sklapanja ženidbe, vodeći računa prvenstveno o tome da je ženidba sakrament. Svaki sakrament zbilja je nad kojom Crkva bdije i budno pazi da ne bude banaliziran i profaniziran. Čin u kojem se sakrament ostvaruje jest liturgijski čin, što opet znači da to nije privatna molitva, nego molitva Crkve i molitva u ime Crkve. Crkva određuje na koji način treba moliti u njezino ime. Za riječi privole kojima mladenci obećavaju međusobnu ljubav i vjernost predviđena su dva načina: jedan u kojem mladenci sami izgovaraju predviđenu formulu privole ili drugi u kojem svećenik postavlja predviđena pitanja, a mladenci odgovaraju. Druge mogućnosti tu nisu predviđene te se time obred čuva od sentimentalnosti i površnosti koji se često nalaze u samostalno oblikovanim zavjetima, a sama privola pomiče naglasak s ovozemaljskoga ljudskog shvaćanja ljubavi i braka na sakramentalno i teološko izdizanje braka i ljubavi prema slici odnosa Krista kao zaručnika i Crkve kao zaručnice. Američki filmovi, naprotiv, često u tim prigodama slijede protestantsku liniju kod sklapanja ženidbe. Za reformirane kršćane ženidba nije sakrament pa takvo shvaćanje utječe i na sam obred i oblikovanje privole. 

O tome obrednik ništa ne određuje jer se to događa izvan crkve i nakon obreda. To bacanje vuče korijen iz poganskih običaja kojima se izražavala želja za brojnim potomstvom, no budući da u sakramentu ženidbe mladenci međusobno prisežu na vjernost te izriču želju da će Bog biti temelj obitelji, pa i plodnosti – onda se takva praksa ne treba povezivati s vjernicima. No isticanje želje za potomstvom legitimno je i u kršćanstvu pa i taj običaj, kao uostalom i mnogi drugi nekad poganski običaji, u kršćanstvu prenosi dobru želju. Negdje je uz taj običaj vezana i poetska čestitka upućena mladencima, koja je u nekim inačicama naglašenoga vjerničkoga nadahnuća. Drugo je pitanje što bacati. Za kršćanina nije krjeposno bacati hranu dok u svijetu ima ljudi koji gladuju i umiru od gladi. Riža bi iz tog razloga u ovoj zgodi bila neprihvatljiva. Za latice cvijeća ili za neke obojene papiriće to se ne bi moglo reći.

U prvom redu tu je sakramentalna milost, ali najočitiji i najvidljiviji znak koji označava bračni savez jesu prsteni koje mladenci razmjenjuju. Iako novi obrednik ne predviđa zakletvu na križu, nego je usredotočen na riječi privole – u mnogim župama mladencima se daruje križ kao prigodan znak i uspomena na vjenčanje i izricanje zakletve. Tu je i obiteljska knjižica kao poticaj novoj obitelji da vodi brigu o sakramentalnom životu vlastite djece; po njoj se osjećaju kao članovi konkretne žive zajednice, župe. Iako nije propisano, u pojedinim se župama, uz obiteljsku knjižicu, mladencima izdaje i uspomena na vjenčanje.

U posljednje se vrijeme sve češće javlja običaj da se sakrament krštenja i sakrament vjenčanja stapaju u jedno slavlje. U liturgijskoj dinamici slavlja takvo stapanje nije najbolje rješenje i slavlja bi trebalo razdvojiti. Nerijetko se u istom slavlju žele »obaviti« svi sakramenti ili kod priprave za krštenje djeteta nepripremljeni roditelji ili oni koji su crkveno nevjenčani izraze želju da sklope i sakrament ženidbe. U hodu vjere i duhovnom rastu supružnika i obitelji poželjno je da se takvi važni događaji odvoje kako se ne bi umanjila njihova jedinstvenost i važnost, kako za dijete sakrament krštenja tako i za roditelje sakrament vjenčanja. Hoćemo li takve sakramente slaviti u istom danu ili u različite dane ovisi najprije o pastoralnim mogućnostima i raspoloživosti svećenika i obitelji. Praksa je u nekim sredinama najprije slaviti obred ženidbe, a zatim u euharistijskom slavlju i sakrament krštenja. Može li takav model zaživjeti i izraziti dinamiku pojedinoga sakramenta, vidjet će se kroz neko dulje vremensko razdoblje.

Mali se broj parova aktivno uključuje u liturgijsku organizaciju slavlja ženidbe, ona se obično prepušta svećeniku koji vodi obred ili misno slavlje ženidbe. Mnogi zaručnici, prekinuvši kontakt s Crkvom, ne osjećaju se u tom prostoru kao na svojem terenu, pa su rijetki oni koji žele sudjelovati u oblikovanju liturgije u kojem si međusobno podjeljuju sakrament ženidbe. Pitanja mladenaca češće se odnose na ukrašavanje klupa i navlaka za stolce, kićenje oltara cvijećem i odabiranje pjesama, no prostor koji liturgija predviđa mnogo je širi. Uključenost mladenaca, njihovih obitelji i uzvanika poželjna je gesta i može se ostvariti kroz odabir čitanja, pripremanje zaziva molitava vjernika ili pak čitanja biblijskih tekstova. Postoji mogućnost da mladenci iz lekcionara obrednika čitanja izaberu biblijska čitanja i psalam koji su njima važni, a lijepa iskustva nose oni koji su u obred slavlja ženidbe uključili župnu zajednicu.

Svaki je sakramenti javni čin (osim ispovijedi) te je time i čin Crkve i zajednice, pa bi bilo najprikladnije da se sakramenti dijele onda kada je zajednica okupljena, kada zajednica slavi misu. Slavlje vjenčanja obuhvaća cijelu zajednicu, cijela se župa obogaćuje novim bračnim parovima – ne samo pojedina obitelj koja ima mladoženju ili mladenku nego čitava zajednica. Stoga bi vjenčanje trebalo biti slavlje župe, na njega su pozvani ne samo uzvanici nego i svi župljani – bez obzira na to jesu li vrata crkve otvorena ili zatvorena, svi trebaju biti dionici te radosti i slavlja, jer u suprotnom dolazi do svijesti privatizacije crkvenoga prostora ili samoga obreda te se stvara dojam da se crkva iznajmljuje kao prostor slavlja, a da nije čin slavlja zajednice. Praksa pokazuje da vrlo rijetko na slavlju ženidbe sudjeluju i župljani, iako je to poželjno i ne može se govoriti o »nepristojnosti« sudjelovanja župne zajednice, premda često i sami vjernici misle da to slavlje nije njihovo i da tu ne pripadaju, nego da je slavlje sakramenta ženidbe isključivo za uzvanike.

Za vjenčanje je nadležan župnik zaručnice ili župnik zaručnika. Kad ga izaberu i kada izabrani župnik povede postupak za ženidbu, samo je on nadležan za prisustvovanje ženidbi tih mladenaca. Ako je taj župnik spriječen ili su mladenci poželjeli da ih vjenča svećenik koji je s njima povezan rodbinskom ili prijateljskom vezom, nadležni župnik toga svećenika treba delegirati, tj. dati mu barem usmeno dopuštenje. Isto tako, ako se mladenci žele vjenčati izvan te župe, nadležni svećenik treba dati pismenu Otpusnicu, čime svoju nadležnost prenosi na župnika druge župe koji tada postaje nadležan za njihovo vjenčanje. U tom slučaju taj drugi župnik sam blagoslivlje tu ženidbu ili može delegirati nekoga trećega.

U sakramentu ženidbe ne događa se modna revija, pa sve ono što predviđaju bonton i pravila pristojnoga i lijepoga odijevanje vrijedi i za crkveni prostor, jer crkva nije izuzeta od redovite građanske kulture. Jasno je da Crkva uvijek govori o čednoj i pristojnoj odjeći, doličnoj svetomu prostoru, jer je crkva drukčiji prostor od svjetovnoga, pa se podrazumijeva da budu prekrivena ramena, a suknja da bude dugačka do koljena ili ispod njega. Većina prodavaonica vjenčanica već poznaje osnove svadbenoga odijevanja, pa nije isključeno da će mladenki predložiti vjenčanicu prikladnu za crkvu, a kod muškaraca je uobičajeno svadbeno odijelo.

Službeni dokumenti Crkve zabranjuju sklapanje sakramenta ženidbe jedino na Veliki petak i na Veliku subotu. Ženidba tako nije zabranjena u adventskom i korizmenom vremenu prema liturgijskim propisima, ali se u praksi kroz dugu povijest i prema tradiciji Crkve nije sklapala u tim vremenima, jer oba ta vremena imaju specifičan pokornički karakter. Stoga kršćani u tim vremenima ne mogu u potpunosti izraziti svoju radost prilikom sklapanja ženidbe i osnivanja nove obitelji koja postaje slika ljubavi i odnosa između Krista i Crkve. Ženidba se može sklopiti i u došašću i u korizmi, ali da bi se pomirila narav tih liturgijskih vremena sa svečanošću i radošću sakramenta ženidbe, najčešće se sklapa samo u iznimnim slučajevima kada se ne može odgoditi ili kada se organizira jednostavno slavlje, bez svečane svadbene proslave.

Crkveni propisi određuju mjesta za kršćansko slavlje vjenčanja, a u redovitim situacijama sklapanje sakramenta ženidbe treba uvijek biti u posvećenom prostoru, odnosno u crkvi ili kapeli. U pojedinim biskupijama određeno je da to mogu biti samo župne crkve. Sklapanje sakramenta ženidbe izvan liturgijskoga prostora bit će dopušteno i prihvatljivo samo u iznimnim situacijama kao što je sklapanje ženidbe u bolnici zbog zdravstvenoga stanja jednoga od supružnika, u zatvoru ili u kojem drugom prostoru zbog druge konkretne i specifične situacije. Određivanje crkve kao jedinoga mjesta za sklapanje ženidbe nema samo kao svrhu zabranjivanje ili ograničavanje subjektivnih krajnosti i zahtjeva mladenaca, nego želi osvijestiti da sakrament ženidbe iziskuje ozbiljnost i usmjerenost na primanje velikoga Božjega dara u novoj obitelji. Crkva je prostor molitve i Božje prisutnosti pa je i za sklapanje ženidbe to najizvrsniji i najprikladniji prostor.

Blagoslov mladenaca i susret s papom jedan je od najljepših i najdirljivijih događaja u životu mladenaca koji su u otvorenosti Božjoj ljubavi osnovali obitelj i započeli zajednički život. Papa redovito srijedom pozdravlja vjernike koji hodočaste u Rim, a audijencije se održavaju najčešće na Trgu sv. Petra ili u dvorani pape Pavla VI., a kada je papa na odmoru u Castel Gandolfu pokraj Rima tada se audijencija upriliči u dvorištu papinskoga ljetnikovca. Na kraju audijencije papa susreće svaki par osobno, kratko ih pozdravi i blagoslovi. Mladenci koji su sklopili crkvenu ženidbu i žele sudjelovati na audijenciji i zamoliti papin blagoslov mogu se javiti ili vlastitomu župniku ili biskupiji, a oni će poslati molbu za posebnu kartu Uredu za papinska liturgijska slavlja. Mladenci tu kartu mogu preuzeti dan uoči audijencije, a na sam dan blagoslova – prema običaju odjeveni kao mladenci – u jednostavnoj i svečanoj odjeći zauzimaju mjesto na kojem će ih papa blagosloviti.

*******

Za vjenčanje je u pravilu nadležan župnik gdje zaručnik ili zaručnica fizički borave, bez obzira na prebivalište upisano u civilnim dokumentima. Ti su župnici nadležni za provođenje postupka te pružanje svih potrebnih informacija za slavlje sakramenta ženidbe koji se obično podjeljuje ili u župi zaručnika ili zaručnice. Iako nije redovitost, Crkva dopušta mogućnost da se vjenčanje održi i izvan vlastite župe zaručnikâ, ali za to moraju imati opravdan razlog i pismenu suglasnost svojih župnika. Prva je mogućnost da župnik zaručnice i zaručnika izda Dozvolu za vjenčanje izvan vlastite župe te onda cijeli postupak provodi župnik župe u kojoj će biti vjenčanje, a drugi je primjer da cjelokupnu pripremu obavi župnik zaručnika ili zaručnice te onda zaručnici s Otpusnicom dolaze u željenu crkvu na obred vjenčanja.

Za valjanost ženidbe važno je da zaručnici pristupaju slobodno, svjesno, bez ikakvih prisila i uvjeta, znajući koja su bitna svojstva ženidbe i njezina svrha. Zaručnici moraju biti sposobni za sklapanje ženidbe, a postoji 12 zaprjeka koje osobu čine nesposobnom za sklapanje ženidbe, iako se od svih njih može dobiti oprost. To su: dob (potrebno je da mladenci imaju navršenih 18 godina), spolna nemoć, prethodna ženidbena veza, različita vjera i obred, sveti redovi, doživotni zavjet čistoće, otmica i nasilno zadržavanje, zločin brakoubojstva, krvno srodstvo, tazbina, javna ćudorednost, zakonsko srodstvo. Da bi ženidba bila valjana, riječi privole moraju se izgovarati slobodno, bez straha i prisile, sa zdravim razumom, s punom sviješću i odgovornošću. 

Katolička Crkva naglašava važnost i poželjnost da bračni drugovi ispovijedaju istu vjeru te ne dopušta vjenčanje s pripadnikom druge kršćanske Crkve, nekrštenom osobom ili pripadnikom druge vjeroispovijesti bez dopuštenja i dozvole biskupa. Takvo se dopuštenje daje ako postoji opravdan i razborit razlog i nakon što se ispune tri uvjeta. Katolička stranka treba izjaviti da je spremna ukloniti od sebe pogibelj otpada od vjere te obećati da će učiniti sve što bude u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgajaju u Katoličkoj Crkvi, o tom obećanju treba obavijestiti i drugu stranu, a zaručnici trebaju biti poučeni o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe i ni jedno od njih ih ne smije isključiti.

Kada se govori o pripravi za bračni i obiteljski život, razlikuju se tri razine: daljnja – koja se događa u skladnom obiteljskom zajedništvu roditeljskoga doma; bliža – koja se događa u užoj i široj obitelji, ali i Crkvi te neposredna – koja se obavlja na župnoj razini. Bliža bi priprava trebala započeti tečajem priprave za ženidbu, tzv. zaručničkim tečajem, a nakon toga na početku neposredne priprave bilo bi idealno da se zaručnici svojemu župniku prijave godinu dana prije planiranoga vjenčanja ili najmanje šest mjeseci prije vjenčanja. Tada župnik sa zaručnicima obavlja postupak za vjenčanje u kojem objašnjava bitna svojstva kršćanske ženidbe (vjernost i nerazrješivost) te svrhu kršćanskoga braka koja podrazumijeva međusobno posvećivanje bračnih drugova te se može sažeti u pojmovima suobličavanja Kristu, rasta u svetosti, otvorenosti potomstvu te usmjerenosti prema dobru drugoga. Postupak za ženidbu nije samo prikupljanje dokumenata zaručnika (ponajprije krsni i slobodni list), osnovnih podataka o njima, niti izvid protivi li se što valjanomu i dopuštenomu slavlju ženidbe i samoga braka, nego ima za cilj naglasiti vjersku narav braka. Župnik ili svećenik koji podjeljuje sakrament i liturgijski će pripremiti zaručnike tumačeći im smisao i znakovitost svake geste i obreda u vjenčanju.

Priprava treba početi od mladih dana, prije krizme, no bliža priprava jest vrijeme u kojem je dojam da zaručnici ne mogu više promijeniti odluku i imati slobodnu procjenu. Cilj priprave – pa i duhovne – jest da zaručnici proniknu mogu li ući u brak sa stavovima koje imaju. Kako svjedoče iskusni svećenici, mladence je teško uvjeriti da u braku jedna osoba može biti sretna, a druga nesretna. Program duhovnih vježbi za mladence ne postoji, ali poznato je da se pripremaju duhovne priprave.

Ženidbeni navještaj jedan je od važnih koraka u postupku i pripremi za sklapanje sakramenta ženidbe te je propisan i Zakonikom kanonskoga prava, a mjesne biskupske konferencije određuju način na koji se provodi javna obavijest o ženidbi. I Hrvatska biskupska konferencija propisuje pisani obrazac ženidbenoga navještaja u župi prebivališta. Stoga je župnik obvezan navijestiti mladence ako se vjenčanje sklapa u toj župi ili poslati ženidbeni navještaj u župu prebivališta jednoga ili oboje zaručnika, kako bi tamošnji župnik mogao navijestiti ženidbu mladenaca koji imaju prebivalište u toj župi. To je važan preduvjet da bi vjernici mogli javiti nepravilnosti, primjedbe ili eventualnu zaprjeku vezanu uz konkretnu osobu. Uz pravni vid, to je i prilika za župnu zajednicu da bude informirana o sklapanju ženidbe svojih članova, da ih uključi u svoje molitve te da ih prati na njihovu putu pripreme.

Iako je vjenčanje sretan događaj, mladenci se u razdoblju pripremanja nerijetko nađu u situaciji pojačanoga stresa, kada se češće pojavljuju konfliktne situacije, poteškoće u rješavanju problema, uplitanje roditeljâ, nemogućnost postavljanja granica i sl. Mladenci se jednostavno nađu u situaciji promjena, novih zahtjeva i poteškoća prilagođavanja. U bračnim i obiteljskim savjetovalištima koja djeluju pri svim hrvatskim (nad)biskupijama mladencima pomažu u međusobnom razumijevaju, ispravnom komuniciranju i slušanju te ukazuju na važnost opraštanja. Takve situacije u kojim zajedno donose odluke očekuju ih i u bračnom životu. Tu dolaze do izražaja različitosti njihovih osobnosti, ali im se kroz savjetodavni rad, predavanja i rad u malim skupinama posvješćuje da su to prilike kada uče jedno od drugoga i jedno o drugom te time pridonose osobnomu rastu i sazrijevanju.

******

»U vjeri smo nalazili utočište, a to nam je najvažnije – bez Božje pomoći i milosti ne bismo dočekali šezdeset godina braka. Kad god smo imali problema, uvijek smo se molili našim zaštitnicima: sv. Anti, sv. Josipu, nebeskoj Majci. Ono što nas je spašavalo bilo je strpljenje. Nije bilo jednostavno u početku, oboje smo bili bez igdje ičega, siromašni, ali smo bili jaki duhom pa smo sve izdržali. Kada je prisutna ljubav i razumijevanje, sve se može.«

******

»U braku nam vjera neizmjerno mnogo pomaže, jer se uvijek prisjetimo obećanja koje smo si dali na oltaru, u ljubavi jedno prema drugomu, da ćemo biti zajedno i kada je dobro i manje dobro, kada smo si međusobno radost, ali i kada smo poteškoća. Tijekom naših 40 godina braka nije uvijek bilo dobro ni jednostavno, niti onako kako smo zamišljali i planirali. Morali smo se suočiti s mnogim problemima, zajednički ih rješavati, rasti u razumijevanju i praštanju, pomagati jedno drugomu. Zahvaljujemo zajednici Cenacolo u kojoj smo ozbiljno stali na put obraćenja, jer tek kada čovjek počne raditi na samom sebi shvati da je to preduvjet i za razumijevanje u braku.«

******

Brak bez Boga zaista je teret. Katolički je brak neizmjerna radost, radost primanja i davanja ljubavi uz trajnu Božju prisutnost kroz sakramentalnu milost. Kada smo se odlučili na brak, mi smo doista tu radost i osjećali, imali smo potpuno povjerenje u Gospodina, vjerujući da je upravo brak ono što je najbolje za nas. Za nas dvoje to je bio jedini put prema punini života: kroz svetost braka prema svetosti života. Gledajući unatrag, tijekom svojih trideset godina braka proživjeli smo brojne sretne, ali i teške životne trenutke, stalno osjećajući Božju blizinu. Cijelo smo vrijeme duboko svjesni te naše povlastice, osjećamo »snagu odozgo«, sigurnost koja nam od nje dolazi. Nije teško održati brak kada smo »u dobru« s Gospodinom.