Tržišni je razvoj pridonio spoznajama da potencijalno toksične tvari koje mogu imati štetan utjecaj na zdravlje čovjeka nisu prisutne samo u hrani, nego i u vodi, zraku, okolišu i predmetima opće uporabe. Zbog toga se kontroli predmeta opće upotrebe počinje davati zdravstveni značaj koji je potencirao postavljanje zakonskih okvira iz kojih se definiraju obveze i smjernice za subjekte u poslovanju s predmetima opće uporabe i uvjeti kontrole tržišta za inspekcijska tijela. O predmetima opće uporabe, njihovim mogućim toksičnim učincima te inspekcijskoj kontroli govori dr. sc. Lidija Barušić, dipl. ing., voditeljica Laboratorija za predmete opće uporabe (POU) koji djeluje u sklopu Odjela za ispitivanje zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane i predmeta opće uporabe pri Nastavnom zavodu za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar« (NZJZ).
Predstavljajući rad laboratorija, dr. Barušić navodi: »Primarna djelatnost za ispitivanje zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane i predmeta opće uporabe pri Nastavnom zavodu za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’ u samim početcima njegova osnivanja bila je kontrola hrane. Zbog specifičnosti zahtjeva i opsežnosti zakonodavstva u provjeri zdravstvene ispravnosti i sigurnosti hrane i predmeta opće uporabe (POU) Odjel je segmentiran u dva laboratorija – za hranu i za POU. Materijalima koji dolaze u neposredan dodir s hranom i proizvodima namijenjenim dojenčadi i djeci mlađoj od tri godine za olakšavanje hranjenja i sisanja smatraju se plastomeri, uključujući lakove, premaze i prevlake, celuloza, elastomeri, papir, keramika, porculan, staklo, metali i njihove slitine, drvo, uključujući i pluto i tekstil, a predmetima se smatraju posuđe, pribor, oprema, uređaji i ambalaža koja se rabi u poslovanju s hranom. U drugoj grupi su predmeti široke potrošnje od kojih su u najširoj primjeni posuđe, pribor, oprema i uređaji za proizvodnju predmeta opće uporabe, ambalaža za predmete opće uporabe, dječje igračke, kozmetički proizvodi, deterdženti, duhan, duhanski proizvodi i pribor za pušenje, određeni predmeti koji kod primjene dolaze u neposredan kontakt s kožom i sluznicom (imitacija nakita, pirsinzi, trajna šminka, četkice i konac za zube, pelene, različiti pribor za održavanje higijene, odjeća itd.).«
Kontrolu proizvoda opće uporabe obavljaju inspekcijska tijela, a kontrola se provodi prilikom uvoza iz trećih zemalja (na granici) i kontrolom tržišta (monitoring). »Inspektori nakon uzorkovanja proizvod šalju na analitičku provjeru sukladnosti prema vrijedećim zakonskim odredbama u ovlaštene laboratorije u koje spada NZJZ ‘Dr. Andrija Štampar’. Nakon provedene analize laboratorij izdaje inspekcijskim tijelima i uvozniku izvješće o ispitivanju. Ako je po tom izvješću proizvod ocijenjen kao sukladan, može se uvesti i plasirati na tržište, a ako je ocijenjen kao nesukladan, mora se uništiti ili izvršiti povrat robe. Ako se nesukladnost proizvoda utvrdi tijekom monitoringa tržišta, mora se iz prodaje povući cijela serija. Uzorci koji se proglase nesukladnim u Hrvatskoj prijavljuju se na Rasff sustav (hrana i materijali i predmeti u kontaktu s hranom) i Rapex sustav (igračke, kozmetika). To su sustavi brzoga uzbunjivanja EU-a koji osiguravaju nadležnim tijelima učinkovit nadzor te služe kao sredstvo za razmjenu informacija o poduzetim mjerama, kako bi se što brže moglo reagirati na ozbiljne rizike koji su opasnost za zdravlje ljudi.« No dr. Barušić navodi da veći dio materijala i predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom (papir, karton, staklo, drvo, pluto, metali i slitine, tekstil, ljepila, ionsko-izmjenjivačke smole, printerske boje, silikoni, lakovi i premazi i voskovi) nisu regulirani u Europskoj uniji, odnosno na njih se primjenjuju nacionalna zakonodavstva, pa je tako i u našoj zemlji gdje je u primjeni Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti materijala i predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom.
Govoreći o kontroli posuđa, dr. Barušić kaže: »Postupak analize posuđa i ispitni parametri definirani su predviđenim načinom primjene proizvoda i vrstom materijala od kojega je izrađen. Najčešće se provjeravaju ukupne i specifične migracije koje uključuju otpuštanje monomera, aditiva i kontaminanata (npr. tereftalatna kiselina, 1,3-butadien, bisfenol A, primarni aromatski amini, ftalati, formaldehid, acetaldehid, teški metali…). Brzina migracije može biti uvjetovana afinitetom tvari koja migrira prema vrsti hrane. To znači ako je neka tvar topiva u hrani koja se nalazi u ambalaži i ako je duži rok trajanja, bit će i veći prijelaz tvari iz ambalaže u hranu i obrnuto. U čvrstim ili nepropusnim vrstama materijala (staklo, metal, keramika) migracije se odvijaju samo s površine materijala, a u propusnim (plastika i guma) i poroznim (papir i karton) migracije se mogu odvijati i iz unutrašnjosti i s površine materijala. Na osnovi tih podataka u medijima se često daju smjernice o odabiru boljega ili manje štetnoga materijala, pogotovo kad je u pitanju duži kontakt s hranom ili primjena veće temperature. Sve se više analitičkih parametara provjerava u propusnijem materijalu, a sve vrste materijala moraju ispuniti propisane zakonske standarde. Najčešće su nesukladnosti vezane za posuđe i materijale povećane količine metala odnosno specifičnih migracija kroma, nikla i mangana koje otpusti metalno posuđe, promjena površine i prevelika količina emajla kod emajliranoga posuđa te nestabilnost boje koja utječe na povećane vrijednosti olova i kadmija kod keramičkoga posuđa. Šareni dekori lošije kvalitete na keramičkom posuđu često znaju izblijedjeti i kod pranja u perilici. Prilikom kupnje posuđa potrebno je paziti da ima dobru završnu obradu (neoštećeno, glatkih površina) i kod primjene, pogotovo prve uporabe, držati se uputa proizvođača te posuđe prokuhati i sadržaj baciti zbog premaza koji se rabe u konzerviranju materijala.«
Među proizvodima koji su u širokoj potrošnji, a kojih se ispravnost i sigurnost također kontrolira, jesu i oni kozmetički. No dr. Barušić ističe da su oznake »prirodno«, »bio«, »natural«, »organic« ili »eco« posljednjih godina postali glavni trend prilikom odabira kozmetičkih proizvoda. Na žalost prirodno nije uvijek nužno i sigurno. O tome navodi: »Postoje ljudi čija je koža sklona alergijskim reakcijama na pojedine prirodne komponente. Stoga je jako bitno pratiti sastav kozmetičkih proizvoda i izbjegavati kozmetiku koja sadrži komponente koje su za pojedinca alergene. Kod nekih je biljnih vrsta potreban oprez zbog prisutnosti potencijalno opasnih pirolizidinskih alkaloida koji na organizam potrošača mogu djelovati hepatotoksično (oštećuju jetra). Posebnu pozornost treba posvetiti proizvodima namijenjenim djeci jer prisutnost pojedinih biljnih sastojaka (menthol, eucalyptol i dr.) mogu dovesti do ozbiljnih neurotoksičnih promjena. Stoga je jako bitno da je za svaki kozmetički proizvod bez obzira je li prirodni ili konvencionalni određena i njegova sigurnost koja uključuje procjenu granice sigurnosti sastavnica prisutnih u proizvodu. Procjena sigurnosti treba se temeljiti na normalnim uvjetima uporabe proizvoda uzimajući u obzir sastav, koncentraciju pojedine tvari s toksikološkom procjenom, učestalost primjene proizvoda, kontaktnu površinu, izlaganje suncu itd. Svjedoci smo pojave sve većega broja ‘kozmetičkih proizvoda’ u obliku krema ili losiona koji su namijenjeni za suhu i crvenu kožu sklonu alergijama, atopijskomu dermatitisu, psorijazi i sličnim bolestima. Po definiciji kozmetički proizvodi služe za njegu i uljepšavanje te održavanje higijene tijela, što znači da kozmetički proizvodi ne mogu imati svojstvo lijeka jer se po tim zahtjevima i ne testiraju prije stavljanja na tržište. Analitičkim testovima u našem laboratoriju (TOF – Time-of-flight, maseni analizator) dokazana je i prisutnost kortikosteroida u toj vrsti ‘kozmetičkih proizvoda’. Kortikosteroidi farmakološki su aktivne supstance i nalaze se na popisu zabranjenih tvari za kozmetičke proizvode.
Najviše pozitivnih uzoraka na prisutnost kortikosteroida dokazano je u ‘kozmetičkim proizvodima’ na biljnoj bazi, tj. proizvodima koji sadrže određene aktivne biljne tvari koje se tradicionalno rabe u liječenju određenih kožnih poremećaja. S obzirom na to da većina aktivnih biljnih supstanca nije standardizirana, često je upitna količina biljne tvari prisutne u proizvodu i pozitivni efekt koji proizvođač navodi. Stoga da bi se efekt liječenja ubrzao ili potpomogla djelotvornost aktivnih biljnih supstanca, neki proizvođači rabe manje količine farmakoloških tvari (kortikosteroida) da bi opravdali navedena ljekovita svojstva koja pripisuju proizvodu. Budući da potrošač nije informiran da proizvod sadrži zabranjenu farmakološku tvar, rabi ga kao ‘kozmetički’, ne poštujući ni vrijeme ni uvjete primjene (što je kod lijeka potrebno) te može doći do većih neželjenih posljedica nego da je rabio lijek. Nerijetko se događa da potrošači nabavljaju takve kreme od neregistriranih i nekontroliranih proizvođača u ambalažama koje nemaju deklariran sastav biljaka ni drugih tvari prisutnih u proizvodu, što je dodatan problem ako se bolest pogorša i treba tražiti liječničku pomoć. Takvi proizvodi nemaju potvrđenu ni mikrobiološku ni kemijsku ispravnost, što također dodatno otežava stanje pacijenta, pogotovo kod otvorenih rana. Stoga je nužno pozvati na oprez i odgovornost i proizvođače tih vrsta proizvoda i potrošače jer se često takva vrsta proizvoda rabi za njegu i liječenje djece koja u posljednje vrijeme sve više pate od kožnih poremećaja«, ističe dr. Barušić.
Dječje igračke strogo su kontrolirana roba široke potrošnje u EU-u. Nažalost, unatoč strogim zahtjevima na tržištu i EU-a i Hrvatske, još se uvijek mogu pronaći igračke koje nisu u skladu s postavljenim standardima i rizik su za sigurnost djece. »Sve igračke koje su stavljene na tržište EU-a moraju biti označene oznakom ‘CE’ ili oznakom sukladnosti proizvoda (franc. Conformité Européene ili europska sukladnost). Sukladnost igračaka provjerava se kroz bitne sigurnosne zahtjeve ovisno o materijalu od kojega su izrađene i dobi djece kojoj su namijenjene. Isticanjem oznake sukladnosti (CE) na svom proizvodu proizvođač jamči potrošaču da je njegov proizvod projektiran i ispitan na propisan način, da ispunjava sve zahtjeve svih tehničkih propisa koji se na njega odnose i osiguravaju njegovu sigurnu primjenu u svrhu za koju je namijenjen. Ako je proizvođač izvan granica EU-a, odgovornost preuzima uvoznik, distributer ili druga pravna osoba koja igračku stavlja na tržište. Dovoljno bi trebalo biti potražiti oznaku CE na ambalaži igračke da bi bio izabran siguran proizvod za dijete. Ali na žalost uvijek nije tako. Najveći broj prijavljenih proizvoda iz kategorije predmeta široke potrošnje na sustav Rapex EU-a otpada na dječje igračke. Najveći broj prijavljenih nesukladnosti su fizikalno-mehanički parametri (mali dijelovi – opasnost od gušenja za djecu mlađu od tri godine) i od kemijskih nesukladnosti prisutnost potencijalno toksičnih tvari poput ftalata ili omekšivala koji su zabranjeni u igračkama i proizvodima za djecu. Igračke i proizvodi za djecu ne smiju se stavljati na tržište ako sadrže ftalate u koncentraciji iznad 0,1 posto mase plastificiranoga materijala (w/w). Ftalate mogu sadržavati meke plastične igračke u kojima su dodani kao omekšivala. Prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama ftalati mogu ugroziti zdravlje djece pri dugotrajnoj izloženost utječući na reproduktivne, hormonske i razvojne poremećaje. Djeluju kao hormonski disruptori remeteći ravnotežu hormona… Kratkoročni štetni učinci povezuju se s alergijama i astmom. Najopasniji je put unosa ftalata u dječji organizam izravno stavljanje igračke u kojoj se nalaze ftalati u usta ili preko kontaminiranih prstića.«
Stoga dr. Barušić savjetuje da roditelji obvezno čitaju deklaracije ili informaciju o proizvodu jer se istaknutim upozorenjima i uputama za uporabu potrošač upozorava na opasnosti i rizike koji mogu proizići iz uporabe igračke. Nadalje, djeci mlađoj od 36 mjeseci ne kupovati igračke koje nisu prikladne za njihovu dob jer igračke namijenjene djeci starijoj od 36 mjeseci ne podliježu svim sigurnosnim testovima koji su obvezni za igračke namijenjene djeci mlađoj od tri godine. Osim toga, ne treba kupovati igračke koje po svojoj zahtjevnosti pripadaju djeci mlađoj od tri godine (npr. zvečka), a proizvođač je u sklopu deklaracije istaknuo upozorenje da igračka nije prikladna za tu dob. Takve igračke sigurno ne ispunjavaju sigurnosne zahtjeve za tu dob ili nisu testirane prema njima, a proizvođač se na taj način ograđuje, upozorava dr. Barušić.
