VOLJA NARODA NIJE I VOLJA POLITIČKIH ELITA Postoji li uopće europski identitet?

Foto: SIR/Parlamento europeo
Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu«.

Mađarski znanstvenik Laslo Mero piše u jednom tekstu kako je sa srpskim prijateljima pio šljivovicu. Za razliku od Srba koji su popili sve odjednom, ispio bi znanstvenik svoju čašicu šljivovice u nekoliko gutljaja. Kad su mu rekli da se u Srbiji pije u jednom gutljaju, odgovorio je da je Europljanin i da tamo svatko čini to na svoj način. Taj banalni primjer neuljudnosti, koje je i sam znanstvenik svjestan, oslikava možda ponajbolje priču o europskom identitetu. Iako se neke nacije, prije svega Nijemci i Francuzi, trude postaviti pravila ponašanja, većina članica europske zajednice čini to prema vlastitim običajima i kriterijima, od ekonomije preko politike do kulture života.

Sloboda bez odgovornosti

Zar ne govori nešto o tome ekonomsko ponašanje Grčke, Italije i nekih drugih zemalja koje se ne žele držati zacrtanih kriterija o dopuštenom deficitu? Zar ne govori nešto o tome odbijanje Mađarske, Austrije i nekolicine drugih zemalja da se ponašaju prema islamskim izbjeglicama kako bi to htjela Angela Merkel? Zar se ne odvija nešto slično i na području prihvaćanja liberalnih ideja koje države kao što su Njemačka, Francuska, Nizozemska i neke druge pokušavaju silom nametnuti tranzicijskim zemljama? Zar se ta različitost ne uočava i u odnosu prema religiji, posebno prema kršćanskoj tradiciji?

Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja.

Dok je za jedne ona još uvijek ono što pripada Europi, drugi se trude zanijekati kršćansku ideju kao temelj europskoga identiteta. Zar se pretjerano protežiranje individualne slobode bez odgovornosti i prema samomu sebi nije pokazalo jako opasnim? Zar kao posljedica takve ideologije ne žive danas milijuni asocijalnih beskućnika u najbogatijim zemljama Europske unije? Po toj logici odgovornost snosi sam za sebe onaj tko se ne snalazi u neokapitalističkom svijetu ponude i potražnje. Zar Velika Britanija nije otišla iz Europske unije zbog straha od islamskih izbjeglica? Nitko ne zna tko će u procesu toga traganja za europskim identitetom otići sljedeći. Ako ne bude dovoljno razboritosti, mogla bi se Europska unija raspasti prije nego uspostavi pravila ponašanja koja sve narode u njoj povezuju i obvezuju.

Recept za »kraj Europe«

Već je svojedobno sociolog Niklas Luhmann upozorio da je na području kulture otvaranje drugomu i drugačijemu pozitivno, ali isto tako može biti vrlo pogubno ako se kod otvaranja za novo izgubi ono bitno tradicionalno tlo pod nogama, ono što pojedincu daje osjećaj pripadnosti, a time i sigurnosti. Taj osjećaj pripadnosti zajednici, pa ni europskoj, ne može se definirati samo ekonomijom, monetarnom politikom i tehnologijom, kako to često propagira politička elita. Najzad, ljude u Europi povezuje mnogo više onoga što nadilazi ekonomske i političke odnose. Povezuje ih pripadnost zajedničkoj povijesti i unatoč mnogim različitostima, zajedničkomu kršćanskomu životnomu usmjerenju koje je i unatoč mnogim devijacijama bilo i dobrim dijelom i danas ostalo temeljem odgoja za etički život, europskoj specifičnoj društvenoj kulturi organiziranja života koja je nastala na temeljima grčke filozofije, rimskoga prava i židovsko-kršćanske religije, prosvjetiteljstvu koje je u polemici s kršćanstvom iznjedrilo racionalan odnos prema životu. U tom procesu formiranja europskoga identiteta nezaobilazni su Francuska revolucija i njezine zasluge za odvajanje civilne od crkvene vlasti.

Europa bez budućnosti
Europski identitet poprima svoja obilježja vrlo rano, već u vrijeme starih Grka, kad se govori o »Orientu i Okzidentu«, pri čemu se ljude i narode Zapada definira kao »politički slobodne«. Upravo taj osjećaj za slobodu bio je kroz čitavu europsku povijest motiv za borbu protiv onoga stranoga što ju ugrožava. Europa je u najkritičnijim trenutcima povijesti znala pokazati pripadnost zajedničkoj ideji slobode, što se izvanredno pokazalo u bitki protiv Osmanlija kod Lepanta. Istina, identitetu Europe pripadaju i određene različitosti, vjerski raskoli, politička, kao i kulturološka i intelektualna sukobljavanja. Naime, identitet Europe identitet je naroda koji su oduvijek imali osjećaj za samostalno, ali i za ono zajedničko što ih povezuje. Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti. Upravo na to upućuje odlazak Velike Britanije iz europske zajednice naroda. Nedostatak zajedničkoga stajališta glede europskih vrijednosti i zajedništva, pogotovo glede pitanja o izbjeglicama, ubrzao je odlazak Velike Britanije. Ako se nastavi s naturanjem samo liberalnih ideja i prisilnoga uređenja o prihvaćanju stranoga, mogle bi otići i druge zemlje. A to bi bio kraj Europe.
Na prvom je mjestu nacija, a onda Europa

Europski identitet kroz stoljeća se gradio na osjećaju pripadnosti prostoru na kojem se osim zajedničkih i individualnih uvažavaju i nacionalne vrijednosti. Istina, i uz različitosti na mnogim područjima, europskomu identitetu pripada i kontinuirana svijest o potrebi mira i pravednosti, odgovornom ponašanju, solidarnosti, slobodi mišljenja, toleriranju drugoga i drugačijega. Kad se govori o europskom identitetu, uvijek treba imati na umu, kako kaže filozofkinja Sylke Nissen, da se o kolektivnom identitetu ne može govoriti kao o onom pojedinačnom. Pritom nije riječ o fizičkom jedinstvu različitih subjekata, nego o identifikaciji nekoga s nečim. Riječ je o specifičnom odnosu osoba prema nečemu, njihovu identificiranju s nečim. A to znači da politika i danas mora poći od pretpostavke da određene norme ponašanja moraju prihvatiti građani i grupacije sa svim svojim specifičnostima.

Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja, ne uvažavajući specifična društvena iskustva kroz povijest. Sva istraživanja pokazuju da se većina građana Europske unije još uvijek na prvom mjestu identificira nacionalno pa tek onda europski. I to se mora uzeti u obzir u stvaranju europskoga identiteta.

Čovjek tehnologije sklon je destrukciji

Nažalost, danas je, kako primjećuje filozof Friedrich Wolfram, u europskom društvu zbog prevelikoga stavljanja naglaska na ekonomsko došlo upravo do onoga što se nije smjelo dogoditi, do potiskivanja vlastite tradicije i prebrzoga otvaranja za drugačije, novo. Pri tome se zaboravilo na staru mudrost koja upozorava da je čovjeku vrlo važno tradicionalno čvrsto tlo pod nogama na koje se u kriznim vremenima može osloniti, da mu je njegova tradicija važna kao kisik za disanje. Jedan od problema gubitka tradicionalnih vrijednosti jest i stvoreno raspoloženje koje vlada u modernom društvu da je sve normalno i dopušteno. Upravo je to dovelo do problema s kojim se suočava europsko društvo danas, do porasta nasilja i terora, do opasnoga uskrsnuća desničarskih ideologija. Štoviše moglo bi se reći da su te ideje daleko manje opasne u konzervativnijim, tranzicijskim zemljama nego u ekonomski jačim u kojima je kapital potisnuo tradiciju, pa i vjersku.

Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti.

To je dovelo nažalost do toga da su kršćanske vrijednosti kao što su miroljubivost, čestitost, altruizma i transcendentalna usmjerenost prestale biti tema razgovora u mnogim bogatijim europskim zemljama. Profit i ispunjenje želja postali su mali bogovi kojima se klanja europski građanin. Športski su stadioni umjesto crkava postali mjesto liturgijskih rituala, gdje se umjesto Bogu klanja bogovima športašima. Potiskivanje osjećaja za tradicionalne vrijednosti, protežiranjem potpune sekularizacije, kao da čovjek doista živi samo od kruha, vodi automatski i do zaboravljanja da zlo nikada ne spava, da je i čovjek tehnologije sklon destrukciji. Europa živi tako kao da je zlo zauvijek potisnuto, kao da se tehnologijom i profitom mogu riješiti svi problemi, uključujući i traganje za europskim identitetom. Upravo u tome i leži problem, jer kako kaže Jean-Paul Sartre, »nasilje živi od toga da ga čestiti ne smatraju mogućim«. Ali zlo je još uvijek moguće. Kako protumačiti drugačije da se među vodećim ljudima rigidne desnice u Europi, kao i među islamskim teroristima, nalaze mnogi pismeni, a dobrim dijelom i akademski obrazovani ljudi? I jedan i drugi fenomen, kao i sve veći broj pristalica spomenutih ekstremnih stajališta, mogu se promatrati samo u sklopu sve jačega razaranja europske tradicije u kojoj se prosječan građanin mogao osjećati sigurnim, koja mu je nudila orijentaciju i davala pravila ponašanja.

Šestina Nijemaca podržava AFD

Ponekad se čini da se pokušava stvoriti europski identitet bez bitnih svojstava koji su do sada činili europskoga čovjeka europskim. Nestale stare orijentirajuće vrijednosti pod pritiskom vrlo upitnoga novoga. Želja za prebrzom globalizacijom koja se temelji samo na profitu gurnula je u pozadinu vrijednosti na kojima je počivala orijentacija prosječnoga europskoga građanina. A u prirodi svakoga čovjeka leži želja da zna što mu je činiti, da mu se jasno predoči razlika između dobra i zla, da mu se pokaže smjer kretanja u budućnost. Europu bi trebala na poseban način zabrinjavati činjenica da se sve češće čuje potreba za vođama koji bi mogli uspostaviti red i dati orijentacijske vrijednosti, uputiti na istinski europski identitet. Svojedobno je filozof Johann Gottlieb Fichte u vrijeme ugroženosti njemačke nacije i kulture od strane francuskih osvajača apelirao na njemačke građane da se pojača osjećaj za zajedništvo, za onaj njemački kolektivni i nacionalni osjećaj (Wir-Gefuhl). Nešto slično događa se i danas u vremenima velikih previranja u Europi, u vremenima u kojima se građani osjećaju sve više razočarano od etablirane politike, od političke oligarhije koju mišljenje naroda poslije izbora uopće ne zanima. Upravo njemački pripadnici vrlo opasne desničarske stranke AFD pozivaju ponovno na njemački »Wir-Gefuhl«. Broj njihovih pristalica raste svakim danom. Gotovo šestina njemačkoga društva ih podržava, a na prostoru bivšega DDR-a i više od petine. Samo se u tom kontekstu može shvatiti dolazak Macrona na vlast u Francuskoj ili Trumpa u Americi, kao i oduševljenje za Brexit u Velikoj Britaniji.

»Teror« liberalnih ideja

Iako Macronova i Trumpova politička retorika govori o sasvim različitim pogledima na rješenje nastalih problema, izabrana su obojica iz istih razloga, zbog korupcije etablirane politike i potrebe zapadnoga čovjeka za sigurnošću i orijentacijskim identitetom. A kad se kod europskih naroda pojavi potreba za vođama, stvar završava uvijek loše. O tome nam govore na svoj način jasno vremena fašizma i komunizma. Pravo imaju oni koji govore da je demokracija kakvu poznajemo poslije Drugoga svjetskoga rata u krizi. Ta se kriza očituje ponajbolje u nepovjerenju naspram onih koji žele na silu proglasiti europskim identitetom ono što to ne može biti. Nedostatak povjerenja izaziva i »teror« liberalnih ideja koje potiskuju tradicionalne vrijednosti. Izvrgnut preveliku pritisku novoga, europski pojedinac traži spas u starome, pa čak i provjereno opasnome. Ponovno se pojavljuje potreba za mi-osjećajem gdje se pojedinac doživljava kroz grupu kojoj pripada, odbijajući sve novo. I što više politička oligarhija i agresivni liberalizam pokušavaju udaljiti pojedinca od tradicije, to joj se on sve više na negativan način vraća.

Nije tajna da je dekonstruktivizam (Derrida) pokušao umanjiti vrijednost svakoga identiteta, pa i kolektivnoga, uvjeravajući kako je sve samo produkt vremena i kulture. Derridin ideološki obračun s tradicionalnim vrijednostima i starim strukturama iskorištavaju na svoj način lijevi liberali i anarhisti u politici, kakvih na zapadu ima vrlo mnogo u alternativnim političkim pokretima. Samo za razliku od dekonstruktivizma koji na svoj način protežira multikulturalnost i uvijek novo preispitivanje jezično stvorenih pojmova i tradicijske vrijednosti, određeni se agresivni liberalni slojevi trude nametnuti svim silama kao jedine ispravne vrijednosti one koje su donedavno bile diskriminirane.

Politička oligarhija ne želi referendume

U Europi je na pomolu konstrukcija novih, dezorijentirajućih »vrijednosti« na štetu starih. Najbolji primjer za to je shvaćanje obitelji. Umjesto aristotelovskoga i kršćanskoga poimanja obitelji kao mjesta prijateljstva i sigurnosti za opstanak svijeta, lijevi liberali pokušavaju razoriti stari pojam obitelji i nametnuti novi. Dok se na jednoj strani prihvaća ideja dekonstruktivizma da su stari pojmovi, pa i pojam obitelji, samo produkt vremena i kulture, pokušava se nova definicija istospolne obitelji nametnuti kao jedina ispravna. Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi, tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu« (Habermasov Verfassungspatriotismus).

Međutim za ustavni patriotizam, konsenzus mišljenja o životnim vrijednostima, potrebna je legitimacija naroda. To znači da je referendum nužnost. Nažalost politička oligarhija ne želi referendume. U slučaju ozbiljnoga sučeljavanja različitih mišljenja o različitim liberalnim pojmovima, kao i o sve jačem nadiranju stranoga, narod bi se mogao i drugačije odlučiti. Upravo bi se time uspjelo ojačati vezanost uz ideju Europe i europskoga identiteta, koji ne mora bezuvjetno isključivati staro i nacionalno. Ali kad bi političke elite i prihvatile referendum te kad bi došlo do konsenzusa o novim vrijednostima, ostaje upitno hoće li ih prihvatiti oni koji su našli utočište u Europi, a žive u getima u kojima se vrlo malo europskoga prakticira, od sudstva preko odgoja do jezika.

Vlada strah od novoga

Umjesto definiranja jasnoga europskoga identiteta koji bi mogao osigurati jedinstvo multikulturalnosti mogao bi se Europi dogoditi sukob oko pitanja novoga i staroga, oko pitanja istinskoga europskoga identiteta. Jer dok se jednima pokušava potpunom sekularizacijom izbiti kršćansko tlo pod nogama, vlada strah od novoga koje čeka priliku za popunjavanje praznoga ideološkoga prostora u Europi. Poneki od potpuno sekulariziranih političara kažu da islam pripada Europi, a time i europskomu identitetu. Pitanje je samo je li moguća Europa, europski identitet, bez kršćanstva koje pripada genima Europe?