Ostat će dovijeka kao mjesec, vjerni svjedok na nebu. (Ps 89, 38)
O čovjekovu duhu najsnažnije svjedoče tragovi koje ostavlja na licu zemlje. Tako rudnik svjedoči o težnji za dubinom, mreža cesta o težnji za daljinom, a prostran trg o težnji za širinom. Tri njihova suvremena protulika – vrećica, mobitel i slušalice – svjedoče da čovjek i dalje teži za svim trima dimenzijama, no samo po mjeri svoga dlana. Naime, najsnažnija je njegova težnja da se ne mora pomaknuti s mjesta. Upornost je tako ogledna osobina današnjice. Jer, za razliku od ustrajnoga, uporan čovjek ne traži niti ostavlja trajan trag na zemlji; on se samo upire u svoje mjesto na njoj. Zato je i samomu sebi naporan.
Čovjeku koji uglavnom motri svoj dlan zazvučat će strano da je najsjajnijim biblijskim znakom zemaljskoga svijeta jedno nebesko tijelo – Mjesec. Naime, iako ljepota toga »manjega svjetla« obasjava noć, ona je tek odraz većega svjetla, Sunca, kao što je i čovjek slika Božja. No još je nešto čovječno u Mjesecu. Za razliku od Sunca čiji je lik uvijek isti, Mjesec kroz mjesec mijenja i ime i obličje. Promatrajući Mjesečeve mijene, židovski je čovjek učio mjeriti svoj život, ali ga je naučio i motriti pod znakom Mjeseca: kao mijenu koja ga upozorava na Božju stalnost.
Mjesec se nalazi i pod nogama Žene odjevene suncem iz Ivanova Otkrivenja. Crkva u njoj oduvijek promatra onu čiju svjetlost i sama odražava – Mariju. A u mjesecu pod suncem prepoznaje ljudskost koja se vjerno podvrgava Božjemu svjetlu kakve god da je mijene zbog toga snađu. Da bi mogla povjerovati riječima anđela, Marija je morala biti vjerna ispravnoj slici čovjeka: bića koje se mijenja da odrazi nepromjenjivoga Boga. Ona je ustrajno svjedočila za ljepotu i težinu spoznaje da je manje svjetlo. Zato i jest tako sjajna.
