VRELO NADAHNUĆA U ANTIFONAMA Dijalog Crkve i Krista koji dolazi

Foto: Shutterstock

Posebnu pozornost mr. Milan Dančuo posvećuje posljednjemu tjednu došašća. »Adventski dani od 17. do 23. prosinca imaju poseban liturgijski karakter, kao i dani Velikoga tjedna. Svaki dan ima nepromjenjive liturgijske tekstove, bez obzira na to koji dan u tjednu padaju. Na neki način, ti su dani otkinuti od logike uobičajenoga kronološkoga računanja vremena (‘chronos’) jer uvode novu dimenziju posebnoga vremena (‘kairos’), vremena na poseban način prožetoga prisutnošću Vječnoga, koji se očituje i slavi u Božiću, blagdanu Utjelovljenja. Blagdan Kristova rođenja u tom je smislu najizvrsniji ‘kairos’ u povijesti spasenja«, kaže mr. Dančuo. Posebnost tih dana, svojevrsni biser koji je iznjedrila liturgija Crkve, jesu takozvane Velike ili O-antifone. Sugovornik ih naziva »pravim kristološkim kompendijem« i »blistavim primjerom načela ‘lex credendi – lex orandi’«, dakle temeljnoga liturgijskoga načela prema kojem Crkva moli, tj. molitvom slavi ono što vjeruje.

Starozavjetna povijest u Kristovu svjetlu

Sugovornik iznosi generalije antifona. Za svaki dan određena je po jedna antifona. Zazivom »O« molitvena se zajednica obraća Kristu koristeći se pritom takozvanim mesijanskim imenima, mesijanskim naslovima: Mudrost, Gospodin, Jesin Korijen, Ključ Davidov, Istok, Kralj naroda te naposljetku Emanuel. Ti naslovi imaju svoj korijen u starozavjetnoj biblijskoj povijesti spasenja. Tako je ime Mudrost povezano sa stvaranjem; Gospodin s Izlaskom i predajom Zakona na Sinaju; Jesin Korijen i Ključ Davidov s vremenom Davidove dinastije i povratka iz sužanjstva; naziv Istok veže se uz Božja obećanja nakon povratka iz sužanjstva; Kralj naroda uz vrijeme proroka u kojem se naviješta kraljevstvo nakon sužanjstva; a Emanuel uz razdoblje pobune Makabejaca te uz mesijansko iščekivanje u doba Rimljana. Kršćani, međutim, ispunjenje starozavjetnih Božjih imena i naslova iza kojih se kriju Božja obećanja dana izabranomu narodu vidi u Kristu, u njegovu utjelovljenju. O-antifone mole se tijekom večernje u časoslovu, ali se također uzimaju kao redak u pjesmi »Aleluja« prije navještaja evanđelja u misnom slavlju.

Mudrost i Gospodin

Slijede O-antifone s kratkim objašnjenjem mr. Dančua:

»Bog koji dolazi u štalicu, koji se utjelovljuje, jest Mudrost, Gospodin, Jesin Korijen, Ključ Davidov, Istok, Kralj naroda, Emanuel. Na te mesijanske zazive i molitve Krist gotovo da odgovara: ‘Doći ću sutra.’ Tako, dok raste intenzitet molitve Crkve, koja u ovom često nesretnom, nepravednom i grijehom ranjenom svijetu ipak s razlogom radnosno iščekuje Kristov dolazak, raste i sigurnost njegova odgovora, obećanje sa završetka Knjige Otkrivenja: »Da, dolazim uskoro!«

17. prosinca – O Sapientia – Mudrost. »O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago radeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš.« Prvo mesijansko ime je Mudrost. U liturgijskom kontekstu ovih antifona Mudrost nije više svojevrsna personifikacija Božjega djelovanja u svijetu kao u Starom zavjetu, nego je Mudrost sam Isus Krist. Mudrost koja izlazi iz Božjih usta i odnosi se na stvaralačku riječ iz prvoga poglavlja Knjige Postanka pomoću koje je sve stvoreno Crkva identificira s Riječju, Logosom, Kristom, po kojem je u početku sve stvoreno. Mudrost – Krist je, dakle, kozmički prisutan od stvaranja svijeta i vodi svijet snažno i blago. Zaključni dio antifone molitva je Kristu da nam on pokaže ispravan put. Pritom se ne smije zaboraviti ni na sv. Pavla, po kojemu se mudrost Božja očituje u ludosti križa, tj. u Kristu raspetom.

18. prosinca – O Adonai – Jahve. »O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom.« Druga antifona je kompendij Knjige Izlaska. Bog objavljuje Mojsiju svoje ime: »Ja sam Jahve.« Riječi »što Izraelov vodiš dom« i »dade zakon sinajski« odnose se na izlazak iz Egipta i na predaju Zakona. Zaključni zaziv antifone: »Da nas izbaviš božanskom svojom desnicom« upućuje na Pjesmu za izbavljenje iz Knjige Izlaska. I ta antifona stavlja u središte Krista, u kojem Crkva prepoznaje Drugu Božansku Osobu, ali i ispunitelja Zakona te spasitelja koji nas je spasio svojom Pashom, svojim izlaskom iz smrti u život. Poveznica s pashalnim otajstvom može se iščitati u simboličkom smislu Kristovih raširenih ruku na križu.

Oslobođeni mukom i smrću Sluge

19. prosinca – O Radix Jesse – Jesin Korijen. »O slavni Jesin korijene, što narodâ si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih.« Nakon Izlaska, treća antifona prelazi na poruku proroka. Citat iz Knjige proroka Izaije (Iz 11, 10) prožima cijelu antifonu: »U dan onaj: Jišajev izdanak dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti.« S drugim citatom iz Iz 52, 15: »Tako on će mnoge zadiviti narode, i kraljevi će pred njim usta stisnuti«, stavlja se poseban naglasak na Kristovo pashalno otajstvo za sve narode kroz proročke slike dolaska Mesije iz loze Davidove i Sluge koji pati. Citat iz Hab 2, 3b: »jer odista će doći i neće zakasniti« navještaj je Kristova dolaska. Poveznica s pashalnim otajstvom u teološko-biblijskom smislu su redci iz 53. poglavlja proroka Izaije o Sluzi koji pati i u kojem je Crkva oduvijek prepoznala proroštvo o Kristovoj muci.

20. prosinca – O Clavis David – Ključ Davidov. »O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš, i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog.« Četvrta antifona također donosi mesijanske tekstove o Kristu. Dok treća antifona predstavlja Krista kao znak svima, četvrta prikazuje njegova djela, vlast da može otvarati i zatvarati, oslobađati sužnjeve iz tame. Temelj su dva citata iz Iz 22, 20-22 protiv Šibne, nadstojnika dvora, i postavljanje Elijakima (»I pozvat ću svoga slugu Elijakima… Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti«), kao i prva pjesma o Sluzi koji pati iz Iz 42, 7: »Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah… da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.« Poveznicu s Kristovim vazmenim otajstvom valja tražiti u novozavjetnim tekstovima koji naglašavaju svezu utjelovljenja (Božića) s mukom jer su kršćani Kristovom smrću oslobođeni od smrti i tame smrti.

Poveznica s ranim vazmenim jutrom

21. prosinca – O Oriens – Istok. »O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.« Antifona nalazi nadahnuće u Iz 9, 1: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jaka obasja.« Peta antifona pada na 21. prosinca, dan zimskoga solsticija, nakon kojega će svjetlost dana sve više pobjeđivati tamu noći, pa tema svjetla pristaje i u teološkom smislu. Antifona sadrži tri kristološka naziva: Istok, Sjaj svjetlosti vjekovite i Sunce pravde istinske. Izraz »istok« u hebrejskoj inačici označava riječ »izdanak«, što ponovno aludira na spomenutoga Slugu u kojem Crkva prepoznaje Krista Otkupitelja. Kasnije će se taj termin u kršćanskoj literaturi prevoditi kao istok ili kao sjajna zvijezda. Krist je također »Sjaj vječne svjetlosti«. Svevišnji je vječna svjetlost, a Mudrost – Krist je njezin odsjev. Za crkvene je otce »Sunce pravde« od odavnina imalo kristološko značenje, tj. prepoznali su ga u Kristu. Poveznica s Kristovim vazmenim otajstvom može se pronaći u novozavjetnim izrazima koji se odnose na Kristovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću u rano vazmeno jutro.

22. prosinca – O Rex Gentium – Kralj naroda. »O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sâm.« Kralj o kojem se govori nije neki strani vladar, nego je čežnja naroda. U toj antifoni Krist kao Kralj naroda postaje ugaoni kamen koji pogane i Židove spaja u jednu zajednicu. Krist kao Kralj ne raspršuje, nego poziva u zajedništvo, od dvoga čini jedno. U ranoj Crkvi Krist je promatran kao tvorac čovjeka: ruke Božje su Sin i Duh Sveti. Stoga u tom kontekstu treba shvatiti izraz »svoj zemljan stvor«. Poveznica s pashalnim otajstvom su tekstovi (poglavito Ivanovo evanđelje) koji u muci vide Krista kao kralja.

Prošlost, sadašnjost i budućnost

23. prosinca – O Emmanuel. »O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš.« Izraz Emanuel potječe iz Knjige proroka Izaije, a doslovno ga preuzima i evanđelist Matej: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« (Mt 1,23). »Zakonošo i Kralju naš« i »dođi da spasenje nam daš« također su citati iz proroka Izaije. Antifona odražava novozavjetnu teologiju: Krist je Spasitelj svijeta, Emanuel, Kralj, Spasitelj, Gospodin Bog naš. Svi se ti naslovi čitaju u svjetlu Uskrsa budući da je to trenutak u kojem Krist spašava narod od grijeha i postaje iščekivani Spasitelj.

U zaključku mr. Dančuo još jednom podsjeća na tipični adventski kontekst O-antifona (napetost između »već« i »još ne«). »Karakteristika je svake antifone i poveznica s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću: naime, Božje djelovanje promatra se u prošlosti, zaziva se njegova prisutnost u Crkvi i iščekuje eshatološko dovršenje u konačnom i završnom Kristovu dolasku u slavi. Adventska liturgija nade očituje se, u vremenu iščekivanja, u molitvi da Krist postane središte života Crkve i da kršćani mogu uživati plodove otkupljenja. Na taj način O-antifone usmjeruju prema konačnomu Kristovu dolasku, Mesiji koji je ostvario nade izabranoga naroda, ali čiji konačni dolazak iščekuje Crkva, cjelokupni Božji narod. U tom smislu osmi dan – a to je blagdan Utjelovljenja, Božić – označava novo stvaranje, ostvarenje mesijanskih obećanja i početak novoga kraljevstva«, kaže sugovornik.

Dijaloški značaj O-antifona

Pritom ističe i dijaloški značaj tih zaziva. Već sama uporaba usklika »O« stvara dinamiku dijaloga. No prikaz O-antifona mr. Dančuo završava još jednom zanimljivošću. Naime, O-antifone sadrže u sebi obrnuti akrostih, odnosno početna slova pojedinoga mesijanskoga imena na latinskom (Sapientia; Adonai; Radix Iesse; Clavis David; Oriens; Rex Gentium; Emmanuel) tvore u obrnutom slijedu dvije latinske riječi: »Ero cras«, tj. u hrvatskom prijevodu: »Bit ću sutra« ili: »Doći ću sutra«. »Bog koji dolazi u štalicu, koji se utjelovljuje, jest Mudrost, Gospodin, Jesin Korijen, Ključ Davidov, Istok, Kralj naroda, Emanuel. Na te mesijanske zazive i molitve Krist gotovo da odgovara: ‘Doći ću sutra.’ Tako, dok raste intenzitet molitve Crkve, koja u ovom često nesretnom, nepravednom i grijehom ranjenom svijetu ipak s razlogom radosno iščekuje Kristov dolazak, raste i sigurnost njegova odgovora, obećanje sa završetka Knjige Otkrivenja: »Da, dolazim uskoro!«

IZVORGlas Koncila br. 50/2017.
Prethodni članakOTKRIĆE NAKON POTRESA Upitna vrijednost klimatizacijskih uređaja
Sljedeći članakLJUDI GA »SINOM BOŽJIM« NISU ZVALI Ostvarenje svih Božjih obećanja