»Na 314 stopa iznad skorupa mora«. Sve se naizgled mijenja, ali utvrdio je svoj Ivanić-Grad glasoviti otac hrvatskoga vatrogastva Gjuro Deželić i sloganom »vatru gasi, brata spasi«, naslonjenim na zid Vatrogasnoga doma Ivanić-Grad, izrekao bit pomaganja djelima. Sve se naizgled mijenja, ali ne mijenjaju se činjenice; primjerice, prvi spomen Ivanić-Grad zapisan je u ispravi biskupa Stjepana II. iz 1246. kojom se daruje redovnicama benediktinkama samostan, zatim najstariji spomen tadašnje ivanićgradske župe nalazi se u statutima Zagrebačkoga kaptola iz 1334.: »u Ivaniću, crkva Blažene Djevice Marije, župa te njezina područna kapela sv. Nikole u Lupoglavu«. Ostaju trajno zapisani podatci iz povijesnih vrela, među njima i sjećanje na Tvrđu Ivanić, kako je glasio naziv Ivanić-Grada od sredine 16. stoljeća do 1873. godine. Zanimljivo je istraživati prošlost iz povijesnih vrela, uostalom 2007. je Andrija Lukinović u izdanju Glasa Koncila objavio i knjigu »Župa Ivanić-Grad«, no još više intrigira sadašnjost u gradiću okruženom naftnim vrelima, poznatom i po Lječilištu »Naftalan«. Postavlja se pitanje kako 177 godina nakon posvete župne crkve sv. Petra i 80 godina po dolasku redovnica Kćeri milosrđa trećega reda sv. Franje diše ta župa Ivanićgradskoga dekanata Sisačke biskupije. A od listopada 2017. godine suživljava se s novim župnikom Brankom Koretićem, koji je nakon deset godina upravljanja sisačkom župom sv. Pohoda BDM stigao u Ivanić-Grad. I dobio odgovornu dužnost naslijediti mons. Josipa Ćorića, župnika s gotovo četrdesetogodišnjim stažem u župi sv. Petra. Pod istim krovom susreli smo tako obojicu svećenika, u zajedničkoj namjeri da gradić s devet tisuća stanovnika, uglavnom vjernika, iskoristi još bolje svoje potencijale.
Na tri nedjeljna misna slavlja okupi se tisuću vjernika, podijeli se petstotinjak sv. pričesti, a bitka s negativnim prirodnim prirastom i gospodarskim poteškoćama vodi se kao i u ostalim dijelovima Hrvatske. Nakon središnje župne euharistije u 11 sati sjeli smo na topli trijem, okružen vrtom s brojnim voćem i povrćem, sve u kućnoj radinosti ivanićgradskih redovnica.
»Ivanić-Grad ponosno je rodno mjesto nekadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Posilovića (1834. – 1914.). Župna crkva sv. Petra apostola izgrađena je 1831. godine, a nadbiskup Posilović pomogao je povodom 50. obljetnice svećeništva i pozvao slovenskoga slikara Petra Rutara za unutarnje uređenje. Župna je crkva tako početkom 20. stoljeća u potpunosti oslikana od poda do stropa, uz oltare i krstionicu. Orgulje na koru postavljene su 1866. godine. U Ivanić-Gradu je i kapela sv. Jakoba starijega na Donjoj Poljani, u kojoj je misno slavlje za Sve svete. Na području župe je i kapela sv. Marije Magdalene u Gornjem Šarampovu, koja ne služi za liturgiju i obrede, nego samo za ukope. Obje bi kapele trebalo obnoviti«, uveo je župnik Koretić u sakralne objekte na području župe. Rođen je 1975. u Popovcu Kalničkom, za svećenika je zaređen 2000. godine, a prije Ivanić-Grada i Siska bio je župnik u Ilovi i Kutinskoj Slatini. Pet je godina bio i povjerenik za pastoral mladih Sisačke biskupije, tijekom kojih je u svibnju 2012. organiziran i VII. susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM) u Sisku. Desetljeće je brzo prošlo, a uskoro i prvih godinu dana u Ivanić-Gradu.
»Župljani su me prihvatili s dobrom namjerom, nakon svećenika koji je tu bio četrdeset godina, poštovan od puka. Imam vrijedne suradnike, usredotočio sam se na rad s mladima, i sisački je biskup predložio da to bude prioritet. U gradu je mnogo mladih posljednjih godina počinilo samoubojstvo. To je područje na kojem bih htio s mladima još više raditi. Ne ide samo s mladima, treba i rad s obiteljima biti duhovna obnova«, u dahu je ispričao župnik Koretić, svjestan da se u društvu manipulira pitanjima koja su kršćanima sveta, kao što je obitelj. »Kod pojedinih pitanja, poput tzv. Istanbulske konvencije, Crkvi se zamjera da se petlja u politiku. To je pitanje društvenoga uređenja, ali važno je govoriti o socijalnom nauku Crkve i duhovnoj izgradnji koja se treba osjetiti i na društvenom području«, jasan je ivanićgradski župnik.
»Mladi su sve više u virtualnom svijetu, na ‘androidima’ i ‘pametnim telefonima’. Sve je manje iskrenih prijatelja kojima se mlada osoba može pojadati. To dovodi do toga da Crkva treba biti institucija za koju se zna što radi i da je prisutna, i da joj se može pristupiti. Meni se svaki vjernik i čovjek dobre volje može obratiti i na utakmici, u kafiću, gdje god«, poziva župnik iz Ivanić-Grada i pripovijeda da mu je nakon sprovoda jednoga mladića prišao ateist i kazao da ga je dirnula svećenikova poruka kako smrt nije prestanak života.
»Pokušavamo raznim aktivnostima doći do mladih, da se podružimo, zabavimo, da to bude prvi korak, a onda će ostalo samo po sebi doći. Jako je bitno da se mladi okupljaju, i žive svoju vjeru. Nerijetko molimo za slučajeve koji su teški. Pojedine potrebite uključimo u misne nakane. Važno je moliti za njih, i za one koje ne poznajemo«, smatra župnik Koretić, koji je detaljno i gostoljubivo predstavio sve svoje suradnike, kao i ukućane.
Spomenuti mons. Josip Ćorić (75) gotovo je četrdeset godina bio ivanićgradski župnik, a krajem kolovoza prošle godine otišao je u mirovinu. »Godine su se napunile, zdravlje se prazni. Veliki je skok u životu otići iz župe pa sam želio, ako postoji mogućnost, da svećenik ostane do kraja u župi u kojoj je proveo desetljeća«, kazao je nekadašnji župnik. »Plusevi ove župe su blizina Zagreba, tako da i školarci i radnici imaju dobru povezanost s glavnim hrvatskim gradom. Vjerujem da ne postoje opasnosti u hrvatskoj stvarnosti ako bi samo malo krenulo naprijed gospodarstvo«, smatra mons. Ćorić, o kojem se brine njegova rođena sestra, s. Blažimira Ana Ćorić (70), koja također ima zdravstvenih problema, no ne predaje se redovnica Kćeri milosrđa koja je devetnaest godina bila vjeroučiteljica u osnovnoj školi.
Orguljašica i sakristanka s. Leticija Antalašić (82) rođena je u Domašincu nedaleko od Čakovca. Radi marljivo i u vrtu, sadi voće i povrće. »Bila sam ovdje i devedesetih godina. Kada treba zamijeniti pojedinoga orguljaša, nastojim biti na pomoći. Život u Ivanić-Gradu, vjerujem, ide nabolje. Redovnice su ovdje osam desetljeća, ranije su radile s djecom u ‘maloj školi’. Za bivše države samo su rijetki dolazili u crkvu, a uspostavom hrvatske države, osobito nakon Domovinskoga rata, broj vjernika se povećao. Mnogo je doseljenika iz Bosne«, tumači redovnica i prisjeća se ranijih priča svojih sestara o mučenom, kasnije i ubijenom župniku dr. Ivanu Šimunoviću (1892. – 1945.) kojega su njegovale. »Ranije je bilo mnogo teže, kao i svagdje. To su bila mučeništva. Mi mlađi raspoređivani smo gdje treba i snalazili smo se gdje smo ‘bačeni’«, svjedoči pokazujući silne ruže i božure u vrtu.
Diplomirani teolog Mileo Todić (36) radi već deset godina kao vjeroučitelj u Osnovnoj školi Gjure Deželića. »U župi vodim ministrante, sudjelujem u liturgiji, stojim na raspolaganju župniku, pjevam psalme, lamentacije, ono što je potrebno za župnu zajednicu.« Zadovoljan je životom u župi u kojoj je odrastao i primio sve sakramente. »Poznati smo po Naftalanu, lječilištu za psorijazu i kožne bolesti, jedinstvenom u Europi. Imamo i Festival igračaka, Bučijadu, radionice, grad se razvija u industrijskom smjeru«, napominje vjeroučitelj Todić. »Koliko napreduju grad i ljudi, toliko napreduje i župna zajednica«, zaključuje.
Diplomirana psihologinja i diplomirana ekonomistica u jednoj osobi Anica Vrlec Bartolić sa suprugom Domagojem i djecom Veronikom i Benjaminom živi u Ivanić-Gradu i voditeljica je zaručničkoga tečaja. »Aktivna sam u župi od 2009., a tečaj sam osmislila sa šogoricom Josipom Crnojom Bartolić i predložila ga tadašnjemu župniku mons. Ćoriću«, napominje Anica i opisuje trodnevne zaručničke tečajeve, temeljene na individualnom pristupu prema parovima.
Njezin suprug odrastao je uz tri brata, a osamnaest je godina vodio ministrante. Danas je, uz svakodnevne obiteljske obveze i putovanje na posao u Zagreb, angažiran u pripremi nove župne mrežne stranice, a župniku pomaže i u blagoslovu obitelji. »Kvalitetan je život u Ivanić-Gradu, obitelj je ovdje, bake, djedovi, radost je povratka u rodno mjesto. Ovdje smo i kuću napravili, zasnovali obitelj, družimo se u župi, idemo naprijed«, jasan je Bartolić.
Devetnaestogodišnja Ana Baković također je, s roditeljima podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i dva mlađa brata, od rođenja u župi sv. Petra apostola i radi u župnom uredu. »Družim se s mladima, organiziramo susrete, čitačica sam. Vidim se u Ivaniću, ima mnogo mladih s kojima se može surađivati, samo treba poticati i usavršavati. Organiziramo se, potičemo, družimo«, iskrena je Baković. Dodaje da su petkom susreti mladih na kojima su župnikove kateheze, radionice, gledanje filmova…
Voditeljica župnoga Caritasa Milka Barun Feller umirovljena je liječnica. Prisjeća se teškoga vremena Domovinskoga rata kada se u Ivanić-Grad slilo 3500 izbjeglica. »Imali smo malu, staru dvoranu koju smo pretvorili u skladište hrane. Dobivali smo mnogo donacija, ali smo se i sami brinuli da uvijek ima osnovnih potrepština. Imali smo i organizirana dežurstva«, prisjeća se Barun Feller vremena koje se u dnevnim brigama često i zaboravlja. Nakon završetka Domovinskog rata župni Caritas svoje poslanje temelji na obiteljima s više djece i potrebitim osobama. »Skrbimo se za četrdeset obitelji. Dvije su velike podjele, za Uskrs i Božić. Mnogim tvrtkama slali smo pisma s molbom da pomognu Caritasu. Dobivenim novcem kupovali smo hranu, brašno, tjesteninu, rižu. Našim smo korisnicima tijekom 25 godina dovozili potrepštine. Danas dolaze sami, kada se odredi dan podjele«, tumači voditeljica Feller, kojoj je desna ruka tajnica župnoga Caritasa Jadranka Stipić. »Volim volontirati, ispunjena sam Duhom Svetim kada to radim. Obogaćena sam susretima s potrebitim ljudima, želim pomoći što god mogu«, napominje Stipić i dodaje da je vjera bez djela mrtva.
Nasmijane su i voditeljice dječjega župnoga zbora Branka Bubalo Paliska i Zdenka Družinec. »Četvrt stoljeća vodimo djecu, probe su subotom, a kroz zbor je prošlo nekoliko generacija. Pojedini su i ostali u drugim zborovima«, rekla je prof. Bubalo Paliska, koja je svojedobno u osnovnoj glazbenoj školi bila profesorica kolegici Družinec, profesorici klavira u glazbenoj školi u Ivanić-Gradu.
Orguljaš i voditelj župnoga zbora Josip Matker nekada je pjevao u vokalnom ansamblu »Milka Trnina« kod prof. Bubalo Paliske, tako da je i na tom primjeru pokazano koliko se u Ivanić-Gradu zaokružuje pastoralno djelovanje, kao da svatko svojim znanjem »upali« i sljedeću generaciju. Tako je i Matker zanat naučio od prethodnoga orguljaša s tridesetogodišnjem stažem Berislava Kezelea, koji je krajem prošle godine zbog zdravstvenih razloga predao zbor u mlađe ruke. »Zbor ima velik repertoar, i većinu pjevaju četveroglasno, što je rijetkost za župne zborove u manjim sredinama«, napominje Matker, pozivajući na pomlađivanje zborskih pjevača, spominjući tjednu probu tridesetak pjevača i aktivno vježbanje četveroglasnoga pjevanja. U svakodnevici izvan župe bavi se etnologijom i poviješću, a pjeva i u akademskom zboru »Ivan Goran Kovačić«.
I ravnateljica muzeja Vida Pust Škrgulja podsjeća na jaku tradiciju ivanićgradskoga zborskoga pjevanja od početka 20. stoljeća, kada je uz kulturno-umjetničko društvo osnovan i zbor »Posavac«. »Iz tog se zbora regrutirao nakon Domovinskoga rata i crkveni mješoviti pjevački zbor. Riječ je o manje-više osnovnoj grupi pjevača s iskustvom četveroglasnoga pjevanja na koncertima«, pojasnila je zborsku »tajnu« povjesničarka umjetnosti i latinistkinja. Bila je 24 godine gimnazijska profesorica latinskoga jezika i povijesti umjetnosti. Angažirala se na očuvanju baštine, koja nije bila adekvatno čuvana. Osnovana je udruga »Prijatelji baštine – Amici hereditatis«, kao i muzej 2014. godine, prikupljaju se osnovne stavke i pokušava odgojiti mlada ekipa. Nedavno su tako postavili izložbu o vatrogastvu i Gjuri Stjepanu Deželiću. Muzej je smješten u historicističkom kompleksu iz 19. stoljeća, kad je Ivanić-Grad dobio prava grada poveljom Franje Josipa I. 1871. godine. »Ivanić-Grad bio je tvrđava koja nikada nije osvojena, i u 19. stoljeću je srušena iz higijenskih razloga. Ivanić-Grad je gradić koji teži inventivnosti, a nekada premalo čuva prošlost. Muzej pokušava napraviti zdravu poveznicu između staroga i novoga«, sažela je elokventna sugovornica.
Prije petnaest godina u Ivanić-Grad doselila se Ankica Dadić, supruga i majka dvoje odrasle djece. »Svi smo uključeni u župni život. To nam daje snagu u svakodnevnim problemima i stresovima. Suprug i moja malenkost privatni smo poduzetnici«, navodi Dadić, koja je čitačica, sudjeluje u radu Caritasa, članica je župnoga pastoralnoga vijeća. Mirjana Banković Malečić profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti i radi u osnovnoj školi, a u župi sv. Petra apostola vodi čitače. »Ima četrnaest čitača, no dvoje zbog posla i obiteljskih obveza nisu u mogućnosti redovito dolaziti. Nas dvanaest doista kao dvanaest apostola pokušavamo pronositi Božju riječ. Bit je poznavanje Svetoga pisma i iščitavanje biblijskih tekstova. Župnik nam pomaže vođenjem kateheza, a osobno pazim na točan izgovor čitača«, govori supruga i majka jednoga sina. Trudi se prenijeti učenicima i lijepu književnu riječ, iako primjećuje da se sve manje čita, no postoje i »specijalne metode«.
Josip Ljubičić (64) umirovljeni je nadzornik pruge, rodom iz Mrkonjić Grada, u Hrvatskoj je od 1974., u Ivanić-Gradu od 1985. godine. »U mirovini sam se najviše posvetio Bogu, svakodnevno sam na misi, molim krunicu, sa župnikom sam u dogovoru što god je potrebno«, svjedoči Ljubičić, koji je dvadeset godina bio u župi u Kloštru Ivaniću. Osim pjevanja u župnom zboru, i dalje je veliki zaljubljenik u pruge, i stalo mu je da one u budućnosti budu brže i pouzdanije. »Prije četrdeset godina brzina je bila 130, danas je 60 kilometara na sat, od Zagreba do Dugoga Sela. Ovdje bi trebalo izgraditi drugi kolosijek. Nadam se da će se 2022. spojiti Dugo Selo i Novska s dva kolosijeka. Vlakovi ne će »izumrijeti«, državna su firma, neki dijelovi idu u privatizaciju«, napominje Ljubičić.
Varaždinka Josipa Hlevnjak, supruga i majka troje djece, došla je prije dvadeset godina i dobila posao u ivanićgradskoj školi kao vjeroučiteljica, što joj je i danas jedini posao. Preselila se 2003. u Ivanić-Grad za stalno, a prošle je godine postala predsjednica udruge »Josip Juraj Posilović« koja je osnovana 2015. s ciljem oživljavanja lika i djela nekadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa, prethodno senjsko-modruškoga biskupa. »Na početcima mojega rada vjeroučiteljima je bilo teže nego sada. Uspjeli smo ostvariti svoje mjesto i zadobiti poštovanje. Životom smo morali svjedočiti vjeru koju smo naviještali i primjerom smo morali pokazivati u kojem bismo smjeru svi trebali živjeti.«
Studentica prve godine diplomskoga studija Agronomskoga fakulteta Ilijana Mišković po roditeljima je iz Bosne i Hercegovine, točnije Kraljeve Sutjeske i Banje Luke. Počela je čitati u župi još prije prve pričesti, ministrirala je i pjevala u zboru. »Svaki dan putujem vlakom u Zagreb pa je teže uskladiti sve obveze. Voditeljica sam mladih. Kateheze su petkom, no odaziv nije velik jer mladi ili nemaju vremena ili nemaju snage i volje nakon cijeloga tjedna dolaziti. Svejedno se trudimo animirati krizmanike, nadamo se da ćemo uspjeti«, realna je studentica Mišković, svjesna izazova koji stoje pred njom. »Starije generacije imale su izazove s nama pa se i mi nadamo da će barem nekoliko mladih ostati čvrsto povezano sa župom.«
Vjeroučiteljica Gordana Krajnović rodom je iz Dervente, doselila se 1996. iz Slavonskoga Broda, gdje je provela četiri godine tijekom Domovinskoga rata. Završila je Katehetski institut na KBF-u u Zagrebu, radi u srednjoj školi također u glavnom hrvatskom gradu, a s tri kolegice vodi kateheze za krizmanike u ivanićgradskoj župi. »Ove su godine 84 krizmanika, s katekumenima ih je 93. Išli smo u Padovu i Sisak, vodila su djeca križni put i klanjanje«, ispričala je vjeroučiteljica Krajnović.
Na večernjoj misi za mlade svira i pjeva, među ostalima, razigrani duet Martina Postružin – Nenad Janeš koji na osebujan način i sadržajnim repertoarom pristupa euharistijskomu slavlju. Martina je od malih nogu u župi, završila je filozofsko-teološki studij na KBF-u Zagrebu, a pronašla se u vođenju zbora mladih od prošloga listopada. »Uz gitarista Nenada, tamburicu svira Filip, a violinu Matilda. Deset je članova zbora, većinom krizmanice. Osim nedjeljne večernje mise, sviramo klanjanja prvim petkom u mjesecu i u posebnim prigodama«, upoznala je Postružin s osnovnim informacijama. »Glede iseljavanja, vjerujem da ono u Ivanić-Gradu ne dolazi u obzir. Povezanost s metropolom je dobra, a Ivanić ima dovoljno potencijala da se nađe posla. Bog nas je stavio tamo gdje jesmo, i svatko se treba potruditi dati najbolje od sebe, osobito mladi ljudi«, zaokružila je Postružin, a onda s kolegom Janešom dojmljivo odsvirala obradu pjesme »Bože, operi me« ususret večernjoj misi. Gromki glas i reska gitara odzvanjali su ivanićgradskom župnom crkvom. A vani su mirovala i drveća u parku sa spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima, mirovala je i samozatajna Lonja umorena suncem pod svojim mostovima u obnovi. Na prorijeđenom korzu jednako sparno, spremaju se i prodavači bombona na Festivalu igračaka, završava nogometni derbi niželigaša »Naftaša« uz muzejski primjerak glasovite istražne bušotine za naftu i plin, i sve to »314 stopa iznad skorupa mora«. Ili u prijevodu – sto metara iznad nadmorske visine. Ondje je Ivanić-Grad. Neosvojiva »tvrđava«. I u danima novih izvora.
