U ovom broju rubrike Mladi mladima razmišljamo i pišemo o bogohuljenju ili blasfemiji te o njezinim posljedicama u našem društvu. Uvodno vam donosimo pojašnjavajući tekst o blasfemiji u svijetu i kulturama te o blasfemiji u nekim zemljama gdje je bogohuljenje čak kažnjivo zakonom. Blasfemija se u različitim kulturama i religijama promatra na različite načine, pa smo pisali i o kršćanstvu kao jednoj od vrsta »blasfemije« u nekim kulturama, a donosimo i podatak u kojim se državama zbog svoje vjere najviše progone upravo kršćani. Proučili smo i što o blasfemiji piše Sveto pismo, kako se ono odnosi prema bogohuljenju, te koju težinu imaju riječi koje izlaze iz naših usta. Posebno objašnjavamo što znači bogohuljenje protiv Duha Svetoga, a to je neoprostivi grijeh. S obzirom na to da se bogohuljenje spominje i u deset Božjih zapovijedi, promišljamo i o tome dijelu kršćanskoga nauka i na koje načine nas brojni izvori upozoravaju, kore i potiču na ispravan put jednostavnim i jasnim upozorenjima. Na samom kraju pišemo vam o tome kako se suočiti s bogohuljenjem kao navikom, kako razumjeti težinu svojih riječi i snagu opraštajuće riječi Božje, i kako se nositi s osobom koja tomu činu ne pridaje nikakvu težinu.
Psovka je prema lingvistima jezična značajka stara koliko i sam jezik. Upravo zbog toga što je ona oduvijek na usnama ljudskoga roda njezino podrijetlo i starost nije moguće znanstveno utvrditi. Ipak, budući da i psovka ima svoju tradiciju koja se svakih nekoliko godina dovodi pod povećalo sociologa, zanimljivo je promotriti neke činjenice i zablude nastale traljavom interpretacijom masovnih medija.
Za početak, s religijskoga stanovišta, zanimljiv je podatak da gotovo polovica zemalja svijeta ima zakone kojima se kažnjava bogohuljenje. Tu daleko prednjače neke islamske zemlje – pogotovo na Bliskom istoku i sjeveru Afrike – u kojima kazna za bogopsovku može biti zatvor, pa čak i smrt. Najliberalnije zemlje u tom pogledu su zemlje Zapada, poput Francuske, Španjolske, Portugala, Argentine ili SAD-a. Zanimljivo je primijetiti negativnu korelaciju između zakonskih restrikcija bogohuljenja i stope ateizma – osobito u bivšim ili aktualnim komunističkim zemljama.
Što se pak tiče samoga psovanja i bogohuljenja u Hrvatskoj, religijska uvrjeda regulirana je zakonom, a na kulturološkoj su razini Hrvati – na žalost – prepoznati kao psovači. Prema nekim portalima bili bismo čak među prva tri naroda u Europi. Kad smo već kod portala, posebnu pažnju plijene nedavne objave vezane uz istraživanja psovke, prema kojima su psovači inteligentnije, snažnije, izdržljivije ili iskrenije osobe. Naravno, objave s takvim naslovima loše su generalizacije koje ne prave razlike između korelacije i pravila, kao ni između uzroka i posredujućih varijabla. Naravno da izgovaranje psovke ne utječe na IQ osobe, ni obrnuto. Preciznije govoreći, tek bi trebalo istražiti zašto neke osobe s manjim ili većim IQ-om psuju, a druge ne. Bilo kako bilo, ne treba strahovati, odluka o tome hoćemo li psovati ili ne svakako ne treba stajati na istraživanjima ili statistici, nego na svijesti svakoga čitatelja o onome što valja učiniti. A svi znamo da se psovati ne smije.
Božje zapovijedi najbolji su vodič za svakoga katolika. Poznavanje, prihvaćanje i poštivanje deset Božjih zapovijedi vodi nas prema vječnomu životu u zajedništvu s Bogom i Kristom. Ali ljudi katkad te zapovijedi tumače na svoj način, onako kako njima odgovara, zaobilazeći dijelove koje smatraju manje važnima ili one koje ne žele poštovati.
Pravi primjer nepoštivanja Boga i njegovih zapovijedi, posebno druge zapovijedi koja kaže: »Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud« jesu psovke, koje su toliko raširene i uobičajene u našem društvu da se više i ne smatraju grijehom. A one to itekako jesu.
O psovkama svatko ima svoje mišljenje, ali za katolike tu ne smije biti podijeljenih stajališta i moralnih dvojbi. Katekizam Katoličke Crkve na više mjesta jasno definira psovku: »Psovka (hula) se izravno protivi drugoj zapovijedi. Psovati znači protiv Boga – u nutrini ili izvanjski – izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje. Sveti Jakov prekorava one koji ‘psuju lijepo ime (Isusovo) na vas zazvano (Jak 2,7)« (KKC, 2148).
Također, u Katekizmu se jasno navodi kako je psovka uvijek teški grijeh, bez obzira na okolnosti i nakane u kojima je psovka izrečena ili promišljena (KKC, 1756). U psovke spadaju sve riječi protiv Crkve, svetaca i svih svetih stvari, a psovka je sama po sebi teška uvrjeda Bogu i njegovoj žrtvi za nas i suprotna je poštovanju koje dugujemo našem Otcu i Spasitelju.
Bliske su psovkama i kletve uz koje se često izgovara Božje ime, koje također zabranjuje druga Božja zapovijed. Zapovijed zabranjuje i svako »nedolično služenje Božjim imenom. Psovka znači na uvredljiv način služiti se imenom Boga, Isusa Krista, Djevice Marije i svetaca«, stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, koji nam svima treba služiti kao putokaz u življenju naše vjere.
Gotovo svakodnevno susrećemo se sa psovkama i kletvama u raznim »stupnjevima«. Psovke se često koriste, a da se o njima i ne razmišlja: čim se dogodi neka nepredvidljiva situacija, mnogi posežu za prvom psovkom koja im padne na pamet; kada se želi istaknuti važnost ili ekstremnost nekoga događaja, nerijetko ćemo čuti »poseban pridjev« u obliku psovke prije toga događaja. Ali kada upitamo nekoga zašto rabi baš tu riječ, podizanjem i spuštanjem ramena odbacit će težinu tih riječi i često reći: »Navika.«
Psovke djeca najčešće nauče od roditelja, još dok ih ne razumiju u potpunosti, a počinju ih koristiti u fazi »pobune«, kada im se pravila koja postavljaju nastavnici, profesori i općenito odrasli čine potpuno besmislena. Opravdanje koje se također često čuje za psovanje, ponajviše Boga, Isusa, Marije i drugih svetaca jest da su to »samo riječi«. No kako je moguće vjerovati u Boga, a spominjati njegovo ime uzalud i uz to ga blatiti? Opravdanje za »samo riječ« jednostavno nije opravdanje. Ta Bog nam je dao Riječ. Putem svoje Riječi dao nam je mogućnost da mi formiramo vlastitu riječ, stoga nije ni na koji način pravedno prema onomu koji nam je dao razum i mogućnost smislenoga verbalnoga razumijevanja da ih zlorabimo. Također, argument »navike« nema nikakvoga opravdanja upravo zato što je to navika. Stare navike mogu se odbaciti, a nove steći. Jedino što je potrebno jest volja uma da se postigne nešto novo, nešto što će osobu činiti boljom u cjelini.
Stoga, u susretu s osobom koja poseže za psovkom ili bogohuljenjem kao sredstvom »poboljšavanja« svoje komunikacije, umjesto sukoba oko nečega što je promjenljivo, možemo postupiti na više načina. Najotvoreniji je način pitanje i molba: upitati osobu može li prestati koristiti takve izraze u razgovoru i zamoliti ju da razmisli o tome što govori. Jer, ako tko uistinu vjeruje, hoće li doista dopustiti samomu sebi da Božje ime provlači kroz blato svoje nekulturne navike?
Vjerska skupina koja konstantno doživljava najveća kršenja svojih prava su kršćani. Prema statistikama, oni čine 80 posto stanovnika u cijelom svijetu koji su progonjeni upravo zbog svoje vjeroispovijesti. Najveća nasilja nad kršćanima provode se na Bliskom istoku, ali i na svim kontinentima. Najgore zemlje za kršćane su Sjeverna Koreja, Pakistan, Sudan i – prema posljednjim pokazateljima – Sirija.
Oni koji progone kršćane najčešće su pripadnici islamske vjerske skupine. U Pakistanu i na Bliskom istoku često koriste islamske zakone protiv kršćana i na taj ih način prisiljavaju na zatvorske kazne. Osim toga, najčešća je optužba za kršćane u islamskim zajednicama upravo da su bogohulili, to jest počinili blasfemiju. U nekim zemljama progoni su poprimili oblike etničkoga čišćenja. Najveći problem predstavlja to što je u nekim zemljama proganjanje manjih vjerskih skupina čak i ozakonjeno. Veoma često se proganjaju i katolički svećenici pod krinkom da su politički disidenti.
Ako su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu, onda su Židovi najprogonjeniji narod na svijetu, ali ne samo zbog bogohuljenja. Progon Židova zapravo je slijed povijesnih događaja koji traju već više od 3000 godina. Jedna od glavnih motivacija tih progona bila je vjerovanje da su oni bili narod koji je ubio Isusa. Bili su osuđeni na poslove koji su uključivali lihvarenje i posudbu novca, što ih je još više izoliralo iz zajednice. Vrhunac njihova progona bio je za vrijeme nacističkoga režima, koji ih nije progonio zbog vjere, nego zbog niza drugih razloga.
I muslimani su pripadnici skupine koja je često bila proganjana u povijesti. Islam kao religija pada u nemilost u nedavnoj povijesti zbog terorističkih ćelija kao što su Al-Qaida i ISIL, koje se pogrješno povezuje s islamskim vjernicima. Upravo se zbog toga, nakon niza napada na najveće gradove zapadne civilizacije, većina medija i država okrenula protiv muslimanske zajednice, pa bi se trebalo dobro razlikovati tko je terorist, a tko vjernik.
Mnogi ljudi, čak i oni koji ne vjeruju, često preko svojih usana negativno p(r)ovlače ime Boga, Isusa ili već nekoga popularnoga katoličkoga svetca. Time svjesno niječu postojanje Boga, odnosno odbijaju mogućnost koja im je pružena, a to je mogućnost vječnoga spasenja. Odbijanjem te mogućnosti otvoreno se protive Duhu Svetomu, a njihovo tvrdo srce uzrokuje i udaljenost od Boga.
I samoga su Isusa optuživali da odbija spasenje, odnosno da on nije Sin Božji, nego da radi po Beelzebulu, poglavici đavolskom. A optužili su ga oni koji su sami bili daleko od Boga, oni koji su već u početku odbili postojanje Boga i vjeru iskoristili za vlastito dobro. Naš je Spasitelj oprostio mnogima, ali i obratio mnoge tijekom svoga ovozemaljskoga života, no nikada nije bio ravnodušan na blasfemiju protiv Duha Svetoga. Isus je svjestan kako će podnijeti muku kojom će ljudima darovati vječni život, a preko Duha Svetoga omogućiti im da se pokaju za svoje grijehe. Zato nije mogao ostati ravnodušan na odbijanje te mogućnosti i jedini grijeh za koji ne postoji oproštenje upravo je onaj protiv Duha Svetoga, kako nam piše evanđelist Marko: »No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga« (Mk 3, 29).
Stvoreni smo slobodni, odnosno Bog nam je dao izbor – hoćemo li ići za spasenjem ili za propašću. Neki od nas na vrijeme shvate zašto žive i tko im je taj život podario pa se odluče obratiti, no neki cijeli život uporno odbijaju tu milost. Cjeloživotno odbijanje Duha Svetoga tako ih šalje u vječne muke jer su se usprotivili onomu što je Isus najviše zagovarao. Nisu ni svjesni što su učinili, da će se obistiniti riječi francuskoga pisca Georgesa Bernanosa koji upozorava: »Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednoga dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta.«
Riječi su moćno oružje. One imaju snagu izazvati razne emocije kod čovjeka kojemu su upućene: od radosti i ushićenja do žalosti i ljutnje. No riječi su kao bumerang: osjećaje koje šaljemo tim riječima vraćaju nam se. Kad su loše i ružne, onečišćuju srce. A prava razorna snaga upravo je u čovjekovu srcu, gdje je izvorište svega dobra u nama, ali i svih naših grijeha.
Ono što nas onečišćuje i opterećuje nije ono što ulazi na usta, nego ono što dolazi iz usta, odnosno srca. I Isus je rekao: »’Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: ‘Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?’ Tako on očisti sva jela. Još dometnu: ‘Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka« (Mk 7, 14-23). Dakle riječi su ubojite: one bole, idu protiv Boga, započinju ratove u našim srcima, s našim bližnjima, te unose nered u naš svijet.
Sami smo sebi neprijatelji jer se riječima dovodimo u nemir koji nas odvede u svađu i s Bogom i s ljudima. Ne stanuje li u našem srcu mir, radost, ljubav i poštivanje, ni u našim riječima ne će biti mjesta za prave vrijednosti. Ako je naše srce puno zavisti, bogohuljenja, egoizma i sebeljublja, ono postaje izvorom svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Što nosimo u srcu, koje misli gajimo, kakve želje i požude u sebi imamo – to je ona izravna opasnost ili blagoslov za čovjeka.
