Tisuću sedamsto četrdeset i jedan. Osamsto devedeset i tri tisuće. Četrdeset četiri milijuna i šeststo tisuća. Brojevi ne će pobuditi mnogo osjećaja, čak ni ako im se pridjenu pripadni opisi: Ukrajina, ranjeni i poginuli. Pojas Gaze, raseljeni i lišeni osnovnih potrepština. Planet Zemlja, pogubljeni bez prava na obranu i dostojan ukop. Pa ni ti opisi ne će pobuditi mnogo osjećaja dok se ne pripomene da je riječ o – djeci: onima koji prvi stradavaju i na ratnim stratištima i na pobačajnim gubilištima. Unatoč svemu miru i blagostanju, nema života koji u sadašnje doba toliko gine i kopni koliko dječji; unatoč svoj toleranciji i empatiji, nema života koji se toliko prezire i odbacuje koliko dječji. Lako se stoga duši na ovogodišnji Dan života otme uzdah sažaljenja nad malenim mučenicima, no duh je posve beživotan ako iz njega istom ne provre i vapaj: Zašto Bog uopće dopušta da se u takvu svijetu rađaju djeca? Čeka li ih u vječnosti dostatna utjeha za patnju? I čime da se iskupi grijeh protiv njihova života? Baš su takvi vapaji progonili onoga kojega je Isus pozvao da postane apostolom djece iako je još kao dijete otrpio glad i neimaštinu, bolest i nasilje, izrabljivanje i zanemarivanje, beskućništvo i trgovinu ljudima: vijetnamskoga slugu Božjega Marcela Vana.
Misli komunističkoga mučenika o svetosti dječjega života ispunjavaju, naime, desetke stranica njegove »Autobiografije« i »Razgovorâ«, objavljenih u Hrvatskoj zalaganjem katoličke evangelizacijske skupine »Duhovni kutak«. Štoviše, dok o djeci otajstveno razgovara sa svojom »velikom sestrom« i duhovnom blizankom, svetom Terezijom od Djeteta Isusa, mladi će redemptorist bez ustezanja priznati da su mu njezine riječi o djeci mahom nejasne. Ipak, ni prividna raspršenost Vanovih privatnih objava – tako uobičajena u mistika – ni istinska poniznost njegova razuma – tako česta u mučenika – nisu zaprjekom da se u njegovim mislima nazre svojevrsna teologija djetinjstva: njegova smisla i blagoslova, milosti i otkupljenja, miline i poziva. A sva bi se ta teologija dala sažeti riječima koje je sluga Božji načuo od Krista: »Doista, što mala djeca mogu znati? Voljeti: evo, to je njihovo jedino zanimanje.«
Ipak, teško da bi Marcel Van išta od toga shvatio da i sam nije bio djetinjega duha. Još je kao dječak posvuda sa sobom nosio lutka zvana »Dečko Isus«, no i kao zreli je redovnik Isusu, Mariji i Tereziji postavljao naivna pitanja, kazivao nevine šale i darivao neuvijene nježnosti. Nije to bio tek plod naravi istom nestašne i poslušne, neustrašive i osjetljive; dan prije svoje prve pričesti Marcel je donio odluku koja će se ostvarivati čitava njegova života. »Želio sam postiti zbog toga da bi se Isus, kada dođe k meni, mogao slobodno igrati u mojoj duši, jer sam ga zamolio da dođe u obliku djeteta kako bih mu ja kao dijete mogao prirodnije iskazati svoju ljubav.« U mističnom će razgovoru – kako je zabilježio – naslutiti da je Isus baš to i priželjkivao: »Dobro znaj da jednostavne riječi i detaljne priče kao što su tvoje, koje ljudi smatraju djetinjastima i dosadnima, sve to učinjeno za moju Ljubav postaje iznimno dragocjeno i zanimljivo. Ne volim ništa više od iskrene ljubavi.«
Takvoj je duši, pedantnoj spram Božje nježnosti i skrupuloznoj spram vlastite slabosti, bilo dano čuti o radostima koje djeca Isusu donose. Zapisuje: »Dječja je duša čista poput one anđela na nebu. Zbog toga djeca uvijek posjeduju u sebi Trojstvo i neprestano kušaju prirodne radosti kojima Trojstvo u njima obiluje. (…) Djeca su sretna, jer su svoj dio nebeskoga nasljedstva primila praznih ruku. (…) Volim ih puno. Kad se loptaju, kad se natječu u plivanju ili igraju bilo koju drugu dječju igru, ja sam prisutan među njima… Marcel, sve me u vezi s djecom veseli: njihova riječ, osmijeh, pa čak i suza koju puste u trenutku tuge. (…) U mojim očima djeca su opuštanje za mene, jedina zabava koja me može utješiti i povesti me da rado prihvatim svijet u svoje naručje. (…) Mala moja braćo, zar ne znate da vaš mali Isus žudi samo za vama? (…) Pozvao sam vas i veselio sam vam se od prvog trenutka moga začeća u Marijinoj maternici. Jer ja vas ljubim, živio sam vašim životom kao dijete, razumio sam vaše djetinjasto stanje.«
Zapitkujući Isusa i Mariju o svim pojedinostima života svete Obitelji, Marcel polako nazire da Kristova djetinja čovječnost nije tek znakom njegove krajnje poniznosti, nego i pozivom čovjeku da se do Boga uzvisi – podjetinjenjem. Ovako navodi što mu je rečeno: »Moraš postati jednostavan kao dijete, jesti kad si gladan, plakati kada si tužan, smijati se kada si radostan; tada ćeš biti drugi ja, moj mali Isus. (…)
Izvanjske boli koje sam podnosio do smrti nisu ništa u usporedbi s nutarnjim bolima koje sam osjećao u djetinjstvu razmišljajući o patnjama koje ću morati podnijeti kasnije. (…) Onaj tko može razumjeti moje djetinjstvo može razumjeti i moje muke umiranja na križu.«
»Ako netko nema osjećaj djeteta u odnosu prema ocu, više nema ni onaj osjećaj kakav učenik treba imati prema svojemu učitelju. Bez tih osjećaja (…) on više nije ni čovjek. A ako tkogod više nije čovjek, a stvar svakako nije, on nije ni jedno ni drugo, i u konačnici više nije ništa, tako da više ne može ljubiti Isusa.«
Težina toga silogizma o djetinjstvu duše nesumnjivo je razlogom što je Marcela mnogo kinjila misao o sudbini duša djece koja stradavaju sred grijeha i umiru bez krštenja. Tjeskobu zbog nekoć prevladavajućega skolastičkoga suda o njihovu zagrobnom životu ublažile su mu, doduše, riječi svetoga Alfonsa Liguorija da »djeca koja umru ne primivši krštenje ne moraju trpjeti nikakve muke«, kao i molitvom stečeno jamstvo da djeca idu ravno u nebo jer »već posjeduju pravo siromaštvo«. No maleni brat ipak je dvojio sve dok mu odgovor nije pristigao iz – svetohraništa. Sluga Božji ovako ga prenosi: »Ako naš pravi Otac na nebu u svojoj dobroti želi da se glasovi ove djece ujedine s glasovima anđela da bi ga zajednički hvalili na nebu, u čemu je problem?«
»Želim da Crkva, kao dobra i ljubazna majka, raširi svoje ruke da bi dočekala ovu djecu i pripustila ih svojoj djeci. (…) Pa zašto Crkva ne bi imala dovoljnu moć da otpusti izvorni grijeh te djece, čak i ako zbog okolnosti ne mogu primiti krštenje kao druga djeca? Ako Crkva to želi, ta djeca odmah bivaju očišćena, jer Crkva jedina na zemlji posjeduje tu moć.«
U časnom bratu najednom se probudio teolog koji je samoga Bogočovjeka izveo na ispitivanje. »Dakle, u limbu zapravo nema djece? (…) Zašto su onda crkveni naučitelji, poput svetog Tome, imali suprotno mišljenje? (…) Zar se to ne bi onda moglo obznaniti nekim izvanrednim znakom? (…) Da je tako kako kažeš, ljudi bi mogli ostati kod kuće (…) bez potrebe da ih se [djecu] krsti.« Odgovore koje je začuo istom je i pribilježio: u limb je silaskom nad pakao već prodrlo pravo svjetlo; mišljenje i objava dvije su različite stvari; beskrajna dobrota Božja izvanredan je znak koji nadilazi svaku maštu. No Krist je Marcelu – kako svjedoči u »Razgovorima« – povjerio i da Božja dobrota ipak ište suradnike na zemlji: »Sve što trebaš učiniti jest staviti svoju volju u srca male djece i ona će također odmah pripasti Crkvi. (…) Djeca spašena na ovaj način krštena su u samoj ljubavi.« Sumnja li tkogod u autentičnost Vanovih objava o vječnom životu djece, njegovu se vapaju u doba koje dječji zemaljski život zatire u korijenu ipak može bez sumnje pridružiti. »Mali Isuse, prikazujem ti djecu koja još nisu krštena. Želim vjerovati u te i ljubiti te umjesto njih u skladu s nakanom Crkve, moje Majke. Milostivo ih priznaj za pravu djecu Crkve. A ako umru prije upotrebe razuma, povedi ih sa sobom u nebo, kako bi te u zajedništvu sa svetcima u vijeke ljubili…«
