VRLINA SPASITELJSKE DIMENZIJE Poniznost je most preko kojega se dolazi na onu stranu dobrote i služenja

»Što si veći, to se više ponizi, da nađeš milost u Gospoda!« Tako Biblija na različite načine poučava čovjeka. Biblijsko poimanje poniznosti označava skromnost koja je oprječna taštini i koja je suprotnost oholosti. Ponizan čovjek priznaje da je primio sve od Boga što ima – i obitelj u kojoj je rođen i prirodu oko sebe, da je slab i grješan i da bez Boga ne može ništa. Poniznost je stav i polazna točka grješna čovjeka koji se obraća svojemu Stvoritelju.

U Bibliji češće nalazimo da se oni koji hvale Boga i mole ga da ih spasi nazivaju »siromasi«. Taj pojam koji ponajprije označava društvenu klasu nesretnika tu poprima dodatni smisao: nakon svih promašaja i lutanja obratiti se Bogu znači priznati vlastitu bijedu, vlastito »siromaštvo«, što znači poniziti se, prihvatiti poniznost. Priznati da je čovjek bez Boga nemoćan, siromašan u svojoj moći. Tako je Bog Izraelov, kralj stvorenja, onaj koji je »Bog poniznih«, koji se za njih brine.

Sv. Pavao stavlja poniznost uz bok vjeri. Te dvije vrline zapravo su povezane jer su obje znak otvorenosti i pouzdanja prema Bogu i djelatna poštovanja prema čovjeku

U Novom zavjetu poniznost poprima ponovno dodatne spasiteljske dimenzije. Pojam poniznosti podloga je međusobne ljubavi i služenja. Božja Riječ postaje čovjekom da bi čovjeka povela na vrhunac poniznosti koji se sastoji u tom da se Bogu služi u ljudima. U poniženju iz ljubavi raste i djeluje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tako najdublje značenje ima Kristova poniznost. On svojim poniženjem i njezinim plodom postaje nenadmašivi uzor i model svojim učenicima i svima koji će povjerovati na njihovu riječ, da ispune svoju zadaću na zemlji s ljubavlju služeći svojemu bližnjemu, kako bi se tako u svima proslavio Stvoritelj.

Na taj način poniznost je nenadomjestiva za takvo čovjekovo poslanje na ovom svijetu i pri tome ima svoju ključnu ulogu. Poniznost je most preko kojega se dolazi na onu stranu dobrote i služenja.

U nizu plodova Duha sv. Pavao stavlja poniznost uz bok vjeri. Te dvije vrline, koje su i bitna Mojsijeva obilježja, zapravo su povezane jer su obje znak otvorenosti i pouzdanja prema Bogu i djelatnoga poštovanja prema čovjeku. Za sv. Augustina poniznost je znak Isusova ponašanja, put i sredstvo djelotvorne ljubavi. Stoga treba ići tim putom »nove« poniznosti i tako vršiti novu zapovijed ljubavi: Iznad svega ljubi Boga kao temelj svega, a bližnjega kao samoga sebe! Jer za Augustina je sasvim nedvojbeno: »Gdje je poniznost, tu je ljubav.« Oni koji se »obuku u poniznost« u međuljudskim odnosima nesebično se brinu za dobro i korist drugih.

Bog prati i čuva takve ponizne i sagiba se nad njih da im pomogne. Oni su sa svoje strane svjesni da su slabi i nemoćni bez Boga pa se otvaraju njegovoj milosti i s njom njihova takva djelatna poniznost donosi ploda za ljude kraj njih. Ponizno postupanje veličine jednoga Ivana Krstitelja ili jedne Djevice koja u svojoj poniznosti želi samo Bogu služiti (»Evo službenice Gospodnje!«) također pokazuju da je poniznost put i način najboljega postupanja i najvećega uspjeha. I ne samo da »tko je posljednji, bit će prvi«, nego će biti dionik i slave Sina Božjega.

Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole« koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila