Novinar, historik, publicist, polemičar i poliglot don Kerubin Šegvić rođen je u Splitu 23. veljače 1867., kršten kao Matej Marin. Kao franjevački sjemeništarac pohađao je Talijansku gimnaziju u Zadru i uzeo redovničko ime Kerubin. Nakon studija povijesti i bogoslovije za svećenika je zaređen 1899. u Zadru. Godine 1890. otišao je u Zagreb na studij klasične filologije i slavistike. Istupivši 1898. iz franjevačkoga reda, od 1900. u Beču je bio na studiju arheologije.
Kao već iskusna pisca, 1906. pozvao ga je nadbiskup Stadler u Sarajevo da uređuje »Hrvatsku narodnu zajednicu« i »Napredak«. Zbog sukoba s vlastima vratio se u Zagreb, gdje se uključio u polemiku između »mladih« i »starih« braneći stajalište da književnost treba »gojiti ljubav (vrhovno čuvstvo) prama Izvoru svakog dobra«. »Iz te ljubavi niče pravo nesebično otačbeništvo i nehinjena humanitarnost.« Godine 1911. izdao je »Povijest hrvatske (srbske) književnosti« te životopis Starčevićev, a 1913. sudjelovao je u osnutku »Kola hrvatskih književnika«. Od 1912. bio je župnik na Šolti, nakon rata vratio se u Zagreb i uređivao je novine »Hrvatsku državu«, a zatim i »Hrvatski list« u Osijeku.
Godine 1919. izabran je u Privremeno narodno predstavništvo Kraljevine SHS, a 1920. postao je član Ustavotvorne skupštine, ali nije glasovao za Ustav. Od 1933. izdavao je kulturnu reviju »Hrvatsku smotru« te radio kao dopisnik »Osservatorea Romana«.
Posvetivši se povijesnim istraživanjima, objavio je 1927. knjigu »Toma Splićanin – državnik i pisac (1200-1268)«. Od tada je započeo zastupati gotsku etnogenzu Hrvata. Za vrijeme NDH bio je djelatan u nekoliko diplomatskih misija u Vatikanu i Italiji, o čemu je napisao knjigu, ali je ustaški režim zabranio objavu. Objavio je »Gramatiku talijanskoga jezika« (1941.) i »Hrvatski jezik u katoličkom bogoslužju« (1942.).
Uoči kraja rata nije htio otići iz Hrvatske, no uhićen je i s više desetaka ljudi na jednodnevnom suđenju bez branitelja 29. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem te ubijen sutradan. Šegvić, svjedoči u svojim uspomenama don Živan Bezić, koji je za rata bio zatočen u njemačkim logorima, nikada nije bio isključiv, nego je »pomagao svakomu bez obzira na političku orijentaciju, pa i zarobljenim šoltanskim partizanima«. Tako je u komunističkoj Jugoslaviji stradao čovjek kojega je Austro-Ugarska progonila, Kraljevina Jugoslavija bacala u zatvor, Banovina mu plijenila članke, a NDH zabranjivala knjige. Za grob mu se ne zna. (L)
