ZA KRISTOVIM STOLOM Pedagogija zajedničkoga blagovanja

Snimio: B. Čović

Pandemija napokon popušta i mnogi se raduju zajedničkomu blagovanju, pijuckanju kava, izlasku s prijateljima, druženju po kućama, zajedničkomu objedu s osobama koje su im drage i bliske, ali i poslovnim blagovanjima. Za svoj stol čovjek ne pušta bilo koga. Blaguje s onima koje bira ili su ga izabrali. To je mjesto sveto u domu. Ono je središte kuće. Oko stola, bilo da je riječ o obiteljskom ili javnom prostoru, okuplja se na molitvu, razgovor, jelo. Krijepi se riječju uz kavu i objed, jača tijelo i duh.

No postoji stol koji je od davnina prostrt i čeka na okupljanje. To je oltar. Stol je to koji simbolizira Krista. On je žrtvenik križa i nebeska hrana koja se daruje. Oltar tijela i krvi Kristove na kojem je prisutan sav Krist: Bog i čovjek. Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo, među najvećim je kršćanskim svetkovinama. Njome se slavi prisutnost Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Njemu, koji je prisutan dušom i tijelom, vjernici prikazuju svoj život, svoju patnju, daju mu hvalu i upućuju molitve. Na taj se način život vjernika sjedinjuje s Kristovim životom. Tako Krist po uzašašću i slanju Duha Svetoga prostire svoj stol i daje se svima za svakodnevnu okrjepu tijela i duše. Taj je stol u crkvama i kapelama diljem svijeta prostrt i čeka da se vjernici na njemu okrijepe duhovnim i vremenitim dobrima.

Euharistijski je stol spreman svakodnevno, osobito svečano na nedjeljnoj euharistijskoj gozbi, a u većini crkava i četvrtkom, kada je na njemu izložen Presveti Oltarski Sakrament. Toga je dana posebno oltarski stol svečano opremljen i bez riječi, u tišini, Gospodin čeka pohod svojih vjernika. U razmjenu za njihov razlomljeni život, njihove rane, patnje i boli on im daruje svoj Život, iscjeljuje njihove rane i krijepi ih za život vječni.

Ugrijati se oko euharistijskoga stola, okupiti se oko njega nedjeljom, blagdanom i svagdanom potreba je i navika hrvatskoga naroda. Četvrtkom se mnogi okupljaju i griju klanjanjem Presvetomu Oltarskomu Sakramentu. Njihova svjedočanstva o snazi, utjesi, razrješavanju svojih zapletenih čvorova mnogima su poznata. Gdje god se oltarski stol s Presvetim postavlja, u tišini i bez riječi, gdje se izlaže na njemu Tijelo Kristovo, pohodi i časti, ondje je snaga Božja u srcima vjernika jaka.

Kao i u svakoj molitvi, tako i u klanjanju događaju se neke teškoće koje vjernicima mogu biti ozbiljne zaprjeke za primanje milosti. Jedna od njih je rastresenost. Ona odvraća pozornost od Boga, otkrivajući srcu ono uza što je priljubljeno. Tada treba srce vraćati Bogu. Sljedeća zaprjeka može biti duhovna suhoća. Tada duša ne prima nikakve osjetne utjehe. Ipak, potrebno je prianjati uz Gospodina i ta će se zaprjeka moći nadići. Možda najgora od svih zaprjeka je nehaj. To je oblik duhovne lijenosti koji se događa zbog popuštanja u askezi i nedostatka budnosti srca. On priječi da čovjek uopće pomisli na pohađanje oltarskoga stola i odvraća ljudima misli na ovozemaljsko.

Iz tih razloga kaže se da je molitva borba. I zaista, borba molitve neodvojiva je od duhovnoga napredovanja. Molitelj se bori protiv sebe, okoline i Napasnika koji ga odvraća od molitve. Stoga da bi se ustrajalo u molitvi, potrebno je budno srce. To je srce koje je ponizno i ustrajno. I njemu su povjerenje i sinovsko pouzdanje u uskrsnuloga Krista jači od svih zaprjeka.

IZVORGlas Koncila br. 23/2021.
Prethodni članakČUVARICA GOSPINA ŠTITA SA ZAGREBAČKE SAVICE »Prinosimo naše žrtve za crkvu na Savici«
Sljedeći članakHOD ZA ŽIVOT Fotonatječajem slavili život