ZA PRESTANAK HUŠKANJA Pravobraniteljica i vjeronauk

Snimio: B. Čović | Osnovna škola Lotrščak, škola za dječake

U razgovoru za Hrvatsku izvještajnu agenciju (Hina) 13. rujna pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević očito je odgovorila i na (od nekoga) naručeno pitanje: »Je li vjeronauku mjesto u školi ili ga treba vratiti u crkve?« Prema Hini pravobraniteljica je rekla: »To je važno pitanje o kojem treba raspravljati i omogućiti da se čuju argumenti svih dionika: Crkve, roditelja, učenika, Ministarstva obrazovanja. Zapravo je riječ o problematici koja je šira od samog nastavnog predmeta. Ured uočava kao problem da se nerijetko vjerski sadržaji u nekim školama prakticiraju i izvan nastave vjeronauka, npr. prilikom održavanja školskih priredbi, što smatramo neprihvatljivim. Smatramo da se nastava vjeronauka, kao i svakog drugog izbornog predmeta, treba organizirati na početku ili kraju nastave, a predlažemo i uvođenje alternativnog izbornog predmeta za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, po uzoru na etiku u srednjoj školi.«

Nakon ovoga njezina odgovora u javnosti se razvila rasprava, a mnogi su mediji jedva dočekali da mogu – moram reći: ponovno! – pisati protiv vjeronauka i nas vjeroučitelja kao da im je jedini cilj da od svih ljudima potrebnih znanja i vještina koje djeca stječu tijekom osnovne i srednje škole jedino one koje stječu na vjeronauku u školi – ne trebaju. I ne ću sada pisati o izrazito visokom postotku roditelja koji upisuju svoje dijete na vjeronauk iz uvjerenja i onih koji to čine jer misle da je iz nekoga razloga (makar tradicije) to dobro. Ne ću pisati ni o tome da je vjeronauk ravnopravan svim ostalim predmetima u školi i premda je riječ o izbornom predmetu, on postaje obvezan za one koji ga odaberu. Ne ću pisati ni o tome da u srednjoj školi veliki postotak učenika izabere vjeronauk, a manji postotak etiku kao »alternativu« (na što, nevješto, potiče i pravobraniteljica). Ne ću govoriti ni o svim sadržajima koje se trudimo – s vjerskoga, ali i općeljudskoga i humanističkoga stajališta – prenijeti na naše učenike. O tome su napisani brojni tekstovi, a ja se usuđujem reći da svi idu u prilog vjeronauku u školi. Protiv vjeronauka zauzima se samo mala, ali doista mala manjina u našem društvu, samo su članovi te manjine jako glasni. Ne bi bili da im ne služe njihovi istomišljenici u medijima, što je nečasno. Zato želim pisati o medijima koji su postali (ili su oduvijek bili) poltroni, najčešće protivnika Katoličke Crkve i njezina djelovanja. Dokle tako? Sve dotle dok svi mi budemo čitali površno i dok drugi mediji – iz izvora, ovaj put Hine – konstruiraju i ono što pravobraniteljica Pirnat Dragičević nije rekla. Ne slažem se sa svim njezinim tvrdnjama (posebno onima o školskim priredbama, što je smiješno), ali pozivam vaše čitatelje da pročitaju još jednom što je ona doista rekla i da donesu zaključke. O njezinom istupu, ali još više o medijima koji su digli halabuku protiv vjeronauka.

Vjeroučitelj

Žao nam je što u našem društvu, ni 30 godina nakon uspostave demokracije za koju smo se teško izborili, još uvijek nema više tolerancije i prihvaćanja, međusobnoga uvažavanja i dijaloga. Posebno to vrijedi za medijski odnos prema Crkvi, a u ovom slučaju prema vjeronauku u školi.

Raspravljeno pitanje

Mogli bismo reći i mi, složivši se s Vama, da izjava pravobraniteljice za djecu nije najsretnija ni najspretnija pogotovo stoga što je pitanje vjeronauka u školama već raspravljeno na svim relevantnim razinama crkvenih, školskih i društvenih institucija pa je u potpunosti dozrelo vrijeme da se jednom za svagda stavi »točka na i« bespredmetnim huškanjima protiv vjeronauka i vas vjeroučitelja. U tom bi kontekstu svi – i oni čija djeca njihovim izborom ne idu na vjeronauk – morali shvatiti da je riječ o školskom predmetu koji je poput svakoga drugoga i da je neracionalno, pa i izvan zdrave pameti, zahtijevati da vjeronauk bude u rasporedu samo prvi ili zadnji sat nastave. Negdje je to možda i moguće, ali se s tim ne moraju složiti ni svi učitelji ni svi vjeroučitelji. A gdje je tu mjesto roditelja i djece koja polaze vjeronauk?

Cilj je isti

No ključna je činjenica da se početkom školske godine uvijek nanovo »otvara« već odavno zatvoreno pitanje vjeronauka koji je školski predmet ne samo u Hrvatskoj, nego i u mnogim demokratskim zemljama Europe i svijeta, uz rijetke iznimke. Ako netko želi pokretati javnu raspravu i svake godine – i to baš na početku školske godine – uznemiravati djecu koja polaze vjeronauk i njihove roditelje, moramo reći da nije dobronamjeran i da mu ciljevi nisu časni. Nitko roditelje i djecu ne prisiljava na taj odabir i sami će Vam roditelji to priznati. Kao što smo već napisali: velika većina roditelja djecu upisuje na školski vjeronauk iz uvjerenja, jedan manji dio zbog tradicije. No i jednima i drugima – premda na različite načine – cilj je isti: žele da im se djeca upoznaju s vrjednotama do kojih im je stalo i koje i oni sami promiču u svom životu. Žele da djeca uče ne samo o vjeri i međuvjerskim odnosima, što i uče, nego jednako tako žele da im se djeca odgajaju i obrazuju za razumijevanje općeljudskih vrjednota i ljudskih prava, dostojanstva svakoga čovjeka, međusobnoga razumijevanja i prihvaćanja različitosti, života u kreativnoj slobodi u odgovornosti. Kada bi protivnici vjeronauka u školi znali nešto o njemu, sigurno bi i oni drugačije razmišljali.

IZVORGlas Koncila br. 39/2020.
Prethodni članakKARLOVAČKA VJERNICA ĐURĐICA LIŠNJIĆ O ŽUPI KAO O OBITELJI I OBTELJI KAO CRKVI Laici su crkvenim službenicima »obitelj, rodbina, kumovi i prijatelji«
Sljedeći članakDVA POGLEDA Je li kratak tuš dovoljan za spas Zemlje?