ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – DUBROVAČKI LATINISTI (1) Ivo Lukarević – plodni izdanak Rimskoga kolegija

Isusovci Ivo Lukarević, Beno Rogačić i Miho Mondegaj studirali su na glasovitom Rimskom kolegiju na koji se naslanja i crkva sv. Ignacija
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Govoreći o dubrovačkim latinistima 17. st. koji su živjeli i djelovali u Rimu, Francesco Maria Appendini, talijanski i hrvatski povjesničar, književni povjesničar i jezikoslovac (Poirino kraj Torina, 6. XI. 1768. – Zadar, 30. I. 1837.), od 1792. profesor i ravnatelj u dubrovačkom zavodu »Collegium Ragusinum«, a od 1835. ravnatelj liceja u Zadru, ustvrdio je u svom djelu »Notizie istorico-critiche« da su »Ivo Lukarević i Beno Rogačić svojim djelima, i odgojivši dobre učenike, te Stjepo Gradić svojim radovima… nemalo doprinijeli da se pjesništvo posebice i govorništvo u Rimu udaljilo od onoga lošega ukusa kojemu se najvećim dijelom žrtvovalo kao idolu mode s lažnim mislima, izvještačenim slikama i izokrenutom igrom riječi«. Danas kada su o književnosti baroka uopće i talijanskoga »seicenta« (17. stoljeća), unatoč nedostatcima i određenim dekadencama, bolje poznate neosporne vrijednosti i kvalitete bilo marinističkoga bilo klasicističkoga smjera, i dubrovački pjesnici i profesori zaslužuju primjerenu pozornost.

Danas kada su o književnosti baroka uopće i talijanskoga »seicenta« (17. stoljeća), unatoč nedostatcima i određenim dekadencama, bolje poznate neosporne vrijednosti i kvalitete bilo marinističkoga bilo klasicističkoga smjera, i dubrovački pjesnici i profesori zaslužuju primjerenu pozornost.
Rimski kolegij u mnogočemu uzor

Kao što je spomenuto, dubrovačkim isusovcima toga doba Lukareviću i Rogačiću, koji su se školovali i kao profesori djelovali u Rimu, treba pribrojiti i Mihu Mondegaja, rimskoga studenta, člana napuljske isusovačke provincije i dugogodišnjega profesora filozofije i retorike na jugu Italije. Sva su trojica studirala u Rimskom kolegiju pa su kao pjesnici i latinisti odgojeni pod utjecajem toga uglednoga isusovačkoga učilišta. Stoga je razumljivo da i oni uglavnom slijede klasicistički pravac u koncepciji i stilu svojih pjesničkih radova, koji je na poseban način promoviran u tom kolegiju. Pa i druge značajke njihovih djela, pozitivne i negativne, uvjetovane su shvaćanjem i praksom latinskoga stvaralaštva u isusovačkim školama, među kojima je Rimski kolegij u mnogočemu bio uzor i ogledalo drugima.

Javni nastupi sastavni dio odgoja

U Rimskom kolegiju, kao i u drugim isusovačkim učilištima, javni nastupi i priredbe bili su sastavni dio školske nastave i odgoja. Priređivali su se za početak školske godine, u travnju u čast osnivača kolegija pape Grgura XIII., 21. lipnja na blagdan zaštitnika školske mladeži sv. Alojzija Gonzage i na završetku školske godine uz javne ispite i podjelu nagrada. Tijekom godine bilo je napretek zgoda i prilika za razne svečanosti kao što su izbor novoga pape ili imenovanje kardinala, bivših studenata kolegija, rođenje nasljednika katoličkih vladara, posjet pape ili drugih uglednika, pobjeda kršćanske vojske nad Turcima, kanonizacija svetaca ili razni jubileji. Recitirali su se tada latinski prigodni govori ili pjesme, izvodile drame uz pjesmu i glazbu, izlagani natpisi, slike i simboli. Najčešće su se priređivali u crkvi ili svečanoj kolegijskoj dvorani, a kada je priredba bila interna, u blagovaonici. Sve pripreme i nastupe izvodili su studenti pod vodstvom profesora i odgojitelja, ali su i oni često sami recitatori vlastitih govora i pjesama.

U okružju baroknoga Rima zbivalo se školovanje, odgojiteljski i književni rad Ive Lukarevića. Rođen je 19. rujna 1622. u vlastelinskoj dubrovačkoj obitelji otca Frana Petrova i majke Marije r. Gundulić, sestre pjesnika Džive Gundulića. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu otišao je u Rim i 1638. ušao u isusovački red.
Izvrsno poznavanje latinskoga jezika i stila

Svrha je tih priredaba prije svega bila odgojiteljska, tj. poučiti studente u majstorstvu govorništva i pjesništva javnim nastupima i vlastitim sastavima. Kroz pjesnički i dramski izraz te govorničku vještinu vježbali su i upoznavali različite sadržaje klasične kulture, starije i novije povijesti, znanosti, moralnih i društvenih vrjednota. Javni su nastupi, osim toga, studentima bili vrata u svijet, u tadašnje društvo, i izlaz iz inače stroge stege i naporna učenja u isusovačkim školama. U dugom nizu samo objavljenih prigodnih radova nastalih u tom kolegiju većina je njih rutinska, bez osobite originalnosti i osobnosti. Puna su retoričkoga i akademskoga ciceronizma, više obiluju izrazima, slikama i simbolima nego vlastitim idejama. Ali u jednom se svi odlikuju, a to je izvrsno poznavanje latinskoga jezika i stila, koji ne izgleda naučen iz knjiga i gramatika, nego kao materinski jezik. Kad bi neki uglednik posjetio kolegij, vodili bi ga kroz aule, u kojima bi ga dočekao student i deklamirao pjesmu njemu u čast, koju mu je zatim i poklonio. No bilo je kod kolegijskih pjesnika i zanimljivih trenutaka inspiracije i savršenih stilskih kombinacija, kao npr. kod genijalnoga pjesnika Poljaka Matije Kazimira Sarbiewskoga (1595. – 1640.), koji je kasnije smatran jednim od najboljih novolatinskih lirika i kod tamošnjega dugogodišnjega profesora Famiana Strade (1572. – 1649.). On nije bio samo pjesnik i govornik, nego i teoretičar pjesništva, koji je jedan od prvih kritičara ne samo dekadentne poezije, nego i shvaćanja pjesništva. Nasuprot putenomu slobodarstvu i hedonizmu kao principu, on zastupa moralnost i odgojiteljsku odgovornost.

Cijeli život u Vječnom Gradu

U okružju baroknoga Rima zbivalo se školovanje, odgojiteljski i književni rad Ive Lukarevića. Rođen je 19. rujna 1622. u vlastelinskoj dubrovačkoj obitelji otca Frana Petrova i majke Marije r. Gundulić, sestre pjesnika Džive Gundulića. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu otišao je u Rim i 1638. ušao u isusovački red. Najprije je dvije godine bio u novicijatu, a zatim učio retoriku kod poznatoga profesora, pjesnika i govornika Angela Gallucija, koji je pune 24 godine predavao u Rimskom kolegiju. Od 1643. do 1645. studirao je filozofiju u istom kolegiju i zatim je godinu dana bio gimnazijski profesor u gradiću Maceratu i dvije godine u Rimu. Od 1649. studirao je teologiju i nakon studija cijeli je život ostao u Vječnom Gradu. Bio je profesor retorike pune 22 godine, i to najduže u Rimskom kolegiju, nekoliko godina u rimskom novicijatu S. Andrea na Quirinalu i jednu godinu u Sieni. Uz to je u Rimskom kolegiju četiri godine predavao etiku, a od 1678. do 1700. na istom učilištu obavljao je službu ravnatelja nižih gimnazijskih razreda i ujedno organizirao interne govorničke vježbe za mlade isusovce, kao nedjeljne govore, čitanje za vrijeme objeda i sl. Zadnje godine, star i bolestan, provodi bez službe također u Rimskom kolegiju, gdje je preminuo 2. ožujka 1709.

Poznato oko 35 latinskih djela
Još za vrijeme studija teologije 1649. poglavari su za Ivu zabilježili da je bio vrlo darovit, razborit, uravnotežen i odličan student, blage naravi. Pokazivao je poseban talent za humanističke znanosti i filozofiju. Kroz dugogodišnji profesorski i odgojiteljski rad stekao je velik ugled kao odličan pedagog, latinist i govornik.
Lukarićeva književna djelatnost usko je povezana s njegovim profesorskim radom. Danas je poznato oko 35 pojedinačnih latinskih djela, od toga dvadesetak pjesama, 14 govora, jedna drama i traktat o govorništvu iz njegovih predavanja. Pjesme i govore sastavljao je za razne prigodne svečanosti koje su se priređivale u kolegiju i često ih je sam recitirao pred slušateljstvom uglednih gostiju: kardinala, poslanika, plemića i drugih. Najviše je napisao epskih pjesama te po nekoliko elegija i epigrama. Tematski se mogu podijeliti u tri skupine: prva je o Blaženoj Djevici Mariji, druga o Božjim ugodnicima te o političkim i obiteljskim događajima na europskim dvorovima i poznatim ličnostima onoga doba. Većina njegovih pjesama ostala je u rukopisu, od kojih je više od polovice očuvano u Knjižnici Male braće u Dubrovniku, a nekoliko njih u rimskim arhivima. Dobro je spomenuti i njegovu dramu o mladom onodobnom isusovačkom blaženiku, a danas svetcu Stanislavu Kostki, koju je napisao u Sieni.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 50/2018.
Prethodni članakUZ OTKRIVANJE TUĐMANOVA SPOMENIKA U ZAGREBU Spomenik jedinomu hrvatskomu državniku
Sljedeći članakKAKO SE NOSITI SA ZLOSTAVLJAČIMA U ŠKOLI Potrebna »plemenita vještina«?