Iste godine kada je umro o. Enrico Bontempo, g. 1907., na put u Ameriku kao misionar za hrvatske i druge iseljenike zaputio se isusovac o. Mihovil Gattin. Stigao je u New York početkom siječnja sljedeće godine i preko Chicaga došao na zapadnu američku obalu, u Kaliforniju, u isusovačku kuću u San Joseu, koja mu je bila određena za sjedište.
Rodio se 8. svibnja 1858. u Trogiru, gimnaziju je polazio u Splitu, gdje mu je razredni kolega bio dubrovački književnik Ivo Vojnović, a posljednje dvije godine polazio je u Zadru i ondje maturirao. Studirao je u Zagrebu najprije dvije godine pravo i potom dvije godine klasičnu filologiju, ali prekinuo je studij i zaposlio se kao suplent u senjskoj gimnaziji. Otišao je u Rim 1880. i ondje ga general isusovačkoga reda prima u isusovce. U novicijat u Chieriju ušao je 12. studenoga iste godine, no zbog političkih prilika nepovoljnih za redovničke zajednice završio ga je u španjolskoj Valenciji. Ondje je započeo i studij filozofije, koji nastavlja u Kraljevici, tadašnjem kolegiju mletačkih isusovaca. U Dubrovniku je potom predavao dvije godine u sjemeništu – 1886. i 1887. Teologiju je studirao najprije u Krakovu, gdje je 1889. i zaređen za svećenika, a studij je završio u austrijskom Innsbrucku. Godine 1891. predavao je u travničkoj gimnaziji, a sljedeće je godine obavljao treću probaciju u Albanu pokraj Rima. Potom je dvije godine predavao na isusovačkoj gimnaziji u Skadru u Albaniji, a od 1895. djelovao je uglavnom iz Kraljevice kao pučki misionar u hrvatskim krajevima. Posljednje je misije održao 1906. u Zadarskoj nadbiskupiji, osobito se istaknuvši kao promicatelj pobožnosti Srcu Isusovu, o čemu često izvješćuje u »Lettere edificanti«, glasilu mletačkih isusovaca, te raznim vjerskim listovima i časopisima u Hrvatskoj. Nije zgorega podsjetiti da je objavio i prvo polemičko djelo na hrvatskom jeziku u obranu isusovačkoga reda: »Što su isusovci?«, tiskano u Senju 1899.
Već prve godine obilazio je kalifornijske gradove i mjesta u kojim je mogao naći hrvatske i talijanske doseljenike.
Tako je obilazio Los Angeles, Oakland, Sacramento, San Francisco, Alamedu, Santu Barbaru, Los Gatos, Watsonville, San Diego, Jackson, Fresno, Redondo, Tijuanu u Meksiku i dr. Sljedeće godine, 1909., neumorno je ponovno posjećivao sve gradove u Kaliforniji u kojim ima Hrvata, neke i više puta, kao i druge gradove u državama na zapadnoj obali i u Kanadi, Seattle, Portland, Tacomu, Oakland, Vancouver, Spokane, Northport, Anacortes, McCloud, Hollister i druge. Više u unutrašnjost prodire 1910. putujući uglavnom vlakom, pa tako dolazi u St. Louis, Salt Lake City, Colorado Springs, Ogden (Utah), u Aljasku, Michigan, Kansas, Missouri, Iowu, Havre u Montani, St. Paul u Minnesoti itd. Sljedeće je dvije godine o. Gattin posjećivao istočne američke države pa je odlazio u Washington, New York, Johnstown i Pittsburgh u Pensilvaniji, zatim u Kansas i Chicago. Dulje vrijeme boravio je u sirotištu St. Thomas u Great Fallsu u Montani, a posjetio je i Kansas City. Kada se sredinom prosinca 1912. vratio u Kaliforniju, spominje da je te godine bio u gotovo svim američkim državama. Od siječnja 1913. bio je u San Joseu do sredine travnja, zatim u San Franciscu do jeseni iste godine, kada se vratio u Italiju. Na povratku iz Amerike, posjetio je 1913. u Rimu papu Pija X., kojega je poznavao otprije kao patrijarha u Veneciji. Tada je Papi preporučio da se za hrvatske misionare u Americi pošalju hrvatski franjevci jer su isusovci tada imali malo članova Hrvata. Nakon povratka djelovao je kao dušobrižnik i odgojitelj u Padovi 1913. i 1914., zatim u Splitu i Krku od 1915. do 1918., te od 1919. u Trstu i od 1923. u Brescii. Za vrijeme boravka u Trstu pomagao je hrvatskim ranjenicima i vojnicima, pratio biskupa u kanonskim vizitacijama i djelovao ne samo među Hrvatima nego i među Slovencima. U isusovačkom je kolegiju u Brescii 1925. priredio misijsku izložbu, a ondje je i umro 23. lipnja 1925.
U svojim izvješćima objavljenim u spomenutim »Lettere edificanti« živopisnim stilom opisuje svoje dojmove iz Amerike, djelovanje među doseljenicima s mnoštvom doživljaja, susrete s ljudima i zanimljive opise krajeva i ljudi. Sačuvano je također dvjestotinjak Gattinovih pisama i razglednica koje je slao dvojici talijanskih prijatelja. Iz njegove pismene ostavštine svakako treba spomenuti opis grada Los Angelesa iz g. 1908., u kojem pored općih podataka, kako npr. u njemu ima 14 katoličkih crkava i 19 kapela, donosi podatke i o »nemalom broju Hrvata«, koji su uglavnom Dalmatinci i Hercegovci, od kojih mnogi drže restorane ili rade u njima, a većina je zaposlena u tvornicama. U istom je gradu okupljao Hrvate i u španjolskoj crkvi, gdje je propovijedao i jednima i drugima.
Opisao je, nadalje, ribare podrijetlom iz Hvara i Visa u gradu San Pedru, danas dio Los Angelesa, a pronašao je i popriličan broj otočana u San Diegu na meksičkoj granici. Za Fresno kaže da je veći i najljepši grad u Kaliforniji, s oko 300.000 stanovnika, od kojih je oko 5000 Talijana i samo 80-ak Hrvata. Spomenuo je ukratko i rudarska naselja blizu rudnika zlata Amador i Jacskon, u kojim uz brojne Talijane ima i mnogo Hrvata, te Satter Creec, u kojem je najviše hrvatskih doseljenika. U Watsonwilleu također je našao mnogo Hrvata, među kojima osobito ističe obitelj Letunić iz Konavala, koja ga je ugostila i pomagala mu u njegovu radu. U osamnaest gradova i mjesta koje je o. Gattin obišao prve godine, najviše je Hrvata našao u Los Angelesu i San Franciscu, a najmanje u Santa Eleni, San Pedru i San Diegu. Jedina hrvatska župa s crkvom postojala je u San Franciscu, kojom je upravljao Slovenac Turk, a uspostavljena je za Bontempova vremena. Hrvatska župa i crkva postojala je još u Kansas Cityju, u kojoj je župnik od 1920. bio Martin Davorin Krmpotić.
G. 1910. o. Gattin boravi i na Aljaski u posjetu hrvatskim rudarima u tamošnjim rudnicima. Nakon što je ukratko opisao prisutnost katoličkoga klera u tamošnjim gradovima Douglasu i Juneauu, govori o teškom stanju rudara: »Ovdje u Douglasu ima oko 1.140 katolika i skoro svi su rudari. Hrvata ima oko 700, a samo 120 katolika i dolaze iz svih hrvatskih krajeva. Pet ih je iz Kraljevice. Nevjerojatna je nebriga i zapuštenost u kojoj žive ovdje u Aljaski ovi siromašni katolici… mnogi bijedno umiru u rudnicima gdje rade po deset sati, drugi po danu i noći, nažalost i nedjeljom i blagdanima.« Iste je godine posjetio hrvatsku zajednicu u Rathbunu u Iowi, koja pruža posve drukčiju sliku o hrvatskim doseljenicima: »Ovdje sam našao jednu naprednu koloniju Hrvata, skoro svi su iz Lokva, Delnica i Mrkoplja… Ta je kolonija uzor (modello) svima u Americi. Žive dva sata daleko od crkve u Centervilleu i rade u rudnicima ugljena. U Rathbunu nije bilo katoličke crkve pa su je oni sagradili, a dva puta na mjesec plaćaju američkom župniku iz Centervillea da im dolazi služiti misu i pobrinu se da im svake godine dođe hrvatski svećenik iz Cansas Cityja ili nekog drugog grada kako bi ih ispovjedio. Ne rade nikada ne samo nedjeljom nego niti glavnim blagdanima, kao ni na blagdan sv. Antuna zaštitnika Lokva… Njihova djeca razumiju engleski, ali svi govore i pišu hrvatski.«
Iz dosadašnjih nekoliko nastavaka razvidna je stalna skrb klera i Crkve u duhovnoj, kulturnoj i društvenoj brizi za hrvatske iseljenike u Americi.
ZAVRŠETAK