Nakon uhićenja i izgona svih isusovaca iz portugalskih kolonija o. Ignac Szentmartony s osmoricom je subraće bio zatočen u utvrdi San Julian u Portugalu, ali je nakon pet mjeseci prebačen početkom svibnja 1761. u zatvor Azeitao južno od Lisabona. Vrlo vjerojatno ga je carica Marija Terezija htjela osloboditi, ali portugalski dvor to nije dopustio kako bi ga spriječio da se vrati u Austriju i tamo ispriča stvarne uzroke neuspjeha ekspedicije. No zatvorski su uvjeti bili, uvjetno rečeno, bolji nego u San Julianu jer su zatočeni isusovci s vremenom dobili krevet i nužni namještaj, pa su čak mogli svaki dan služiti misu. Međutim, dobivali su vrlo malo hrane – samo jednom na dan, tako da ih je zbog nedostatka hrane i lijekova u zatvoru umrlo 34. Neki su kasnije iz zatočeništva poslani u Italiju i Afriku, tako da ih je na kraju ostalo 40-ak. O. Ignac je u zatvoru Azeitao bio zatočen osam godina te je sa 30-ak druge, prema procjeni vlasti najopasnije, redovničke subraće iz različitih zemalja 11. svibnja 1769. vraćen u tvrđavu San Julian, gdje je ostao još devet godina.
Nakon desetogodišnjih diplomatskih aktivnosti, pregovora i nagodaba, s ostalim isusovcima pušten je iz tamnice g. 1777.
Tako je o. Ignac za sve ono što je godinama činio u kraljevoj službi u Portugalu i Americi za nagradu bio zatvoren i mučen 17 godina. Budući da je u međuvremenu isusovački red 1773. bio ukinut, nisu se mogli smjestiti u neku zajednicu te su i dalje ostali u utvrdi San Julian. Tek ih je lipnja 1782. austrijski veleposlanik na portugalskom dvoru premjestio u svoju lisabonsku vilu, odakle su se najprije ukrcali na lađu za Genovu, a potom su krenuli u Milano. Tamo su se razdvojili jer su neki otputovali u Njemačku, a o. Szentmartony s trojicom Austrijanaca u Beč. Tamo ih je pozvala carica i obećala im, svjesna da su nepravedno godinama patili, ispuniti sve želje. O. Ignac se nakon dugo godina vraća u domovinu u Zakmardijevo sjemenište u Varaždinu, koji vode bivši isusovci, gdje je pitomcima bio prefekt ili duhovnik, a vjerojatno je propovijedao i bavio se pastoralom u gradu. Posljednje godine života, prema nekim povjesničarima, proveo je kod svoga nećaka, župnika u Čakovcu, gdje je umro 15. travnja 1793., no vjerojatnije je da je to bilo u Belici kod njegova nećaka, također Ignaca Szentmartonyja.
Uza sve što je poduzeo i učinio za života, o. Szentmartony je napisao i objavio prvu kajkavsku gramatiku na njemačkom jeziku: »Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutschen/Uvod u hrvatsku gramatiku za Nijemce«, čiji se jedini dosada poznati primjerak nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Na njezinoj je prvoj stranici napisano – Szent-Martony Ignaz, a na kraju predgovora otisnuti su podatci: »Warasdin, den 20 May 1783.« Međutim, knjiga nije tiskana u Varaždinu jer u to vrijeme nije poznato postojanje tiskare u Varaždinu. Iako postoje teorije kako je autor gramatike Ignac Szentmartony mlađi, puno više dokaza ide u prilog starijemu Ignacu. Glasoviti povjesničar, slavist i lingvist Pavel Jozef Šafarik u jednom svom tekstu piše da je knjiga za mjesec dana bila rasprodana. Svakako je dobro citirati Szentmartonyjev predgovor u kojem ističe: »Mi smo prvi koji se usuđujemo da onaj jezik koji se upravo zove hrvatski svedemo u stalna pravila za upotrebu stranaca koji ga žele učiti, i razvijamo počela za potpunu slovnicu onoga govora koji je u običaju u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i u pograničnim pokrajinama.«
Zanimljivo je spomenuti da je Szentmartony uz Ruđera Boškovića jedini hrvatski znanstvenik koji se spominje u nekoliko popisa svjetskih znanstvenika iz redova katoličkih svećenika, dostupnih na elektroničkim medijima.
Kada je krajem svibnja 1750. isusovački general o. Franjo Retz zatražio od austrijskoga provincijala o. Augusta Hingerlea nekoliko vrsnih matematičara i astronoma koji bi sudjelovali u ekspediciji portugalskoga kralja na rijeci Amazoni u Brazilu, među onima koji su bili izabrani uz o. Ignaca Szentmartonyja bio je i Varaždinac o. Franjo Haller. Rođen je 22. prosinca 1716., nakon što je završio varaždinsku gimnaziju primljen je u isusovački red i početkom studenoga 1733. započeo novicijat. Predavao je na zagrebačkoj gimnaziji 1736., potom je do 1739. studirao filozofiju u Grazu te ponovno predavao na gimnazijama u Zagrebu i Varaždinu. Dvije je godine zatim usavršavao matematiku u Grazu i Beču te studirao teologiju u Trnavi do 1747. Nakon treće probacije u Banskoj Bistrici postao je profesor matematike u Ljubljani. Bio je prema planu poslan u Portugal, ali je zbog nepoznatoga razloga g. 1750. prebačen u španjolsku luku Puerto de Santa Maria blizu grada Cadiza, gdje je sve do 1754. s još jednim isusovcem čekao da krene za misionara među Indijancima Mojos u današnjoj sjevernoj Boliviji. Ekspedicija u kojoj su oni bili namjeravala se rijekom Orinoco spustiti do Rio Negra i tamo se susresti s ekspedicijom u kojoj je bio o. Szentmartony. Ekspedicija je s o. Hallerom pod vodstvom komesara Josea Iturriage napokon 14. veljače 1754. krenula iz Cadiza na put i 11. travnja stigla u luku Cumanau, glavni grad Nove Andaluzije (danas Venezuela). Nakon velikoga kašnjenja i silnih poteškoća, najviše zbog neprijateljskoga odnosa tamošnjega guvernera, ekspedicija je stigla na otok Trinidad, današnju državu Trinidad i Tobago. Dok je posada izrađivala nove čamce i splavi za prijevoz tereta rijekom, o. Haller, »učeni savjetnik«, kako je to doslovce zapisano u jednom dokumentu, iznenada je preminuo 24. lipnja 1755. najvjerojatnije od neke epidemije. Iako zbog prerane smrti nije sudjelovao u ostvarenju svjetovnih ciljeva ekspedicije, tj. određivanju novih granica između kolonija i zaustavljanju nizozemskoga prodora na područje oko rijeke Orinoco, a nije mu se ostvarila ni želja za misijom među Indijancima Mojos, pridonio je ipak velikom znanstvenom pothvatu – pionirskom istraživanju flore i faune na venezuelskom području, koji je vodio, prema španjolskim izvorima, botaničar Pedro Loefling, zapravo podrijetlom Šveđanin Pehr Löfling. Teško je točno odrediti koliki je njegov udio u tim novih istraživačkim zapažanjima i rezultatima objavljenim u Löflingovu rukopisu »Zbirka istraživanja učinjenih na putu od Cumana do Guayane«, koji se danas čuva u arhivu botaničkoga vrta u Madridu, ali neosporno je imao zasluga u cijelom pothvatu. Osim toga, o. Haller je još više sudjelovao na području koje je najbolje poznavao, tj. na području astronomije i matematike, pa i u izradi vrlo vrijedna zemljovida zaljeva Golfo de Cariaco, koji se prostire između grada Cumanaa i poluotoka Araye ispred njega. Na njemu su precizno zabilježeni geografski položaj mjesta, njihova međusobna udaljenost i sl., za što su bili potrebni astronomska promatranja i matematički izračuni. Čak i suvremeni pomorci svjedoče da je zemljovid bio vrlo precizan i koristan.
NASTAVLJA SE
