ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – ISUSOVCI KROZ POVIJEST (2) O. Ignac Szentmartony – pisac prve kajkavske gramatike

Utvrda San Julian u Portugalu u kojoj je bio utamničen o. Ignac Szentmartony
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih isusovaca: misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Nakon uhićenja i izgona svih isusovaca iz portugalskih kolonija o. Ignac Szentmartony s osmoricom je subraće bio zatočen u utvrdi San Julian u Portugalu, ali je nakon pet mjeseci prebačen početkom svibnja 1761. u zatvor Azeitao južno od Lisabona. Vrlo vjerojatno ga je carica Marija Terezija htjela osloboditi, ali portugalski dvor to nije dopustio kako bi ga spriječio da se vrati u Austriju i tamo ispriča stvarne uzroke neuspjeha ekspedicije. No zatvorski su uvjeti bili, uvjetno rečeno, bolji nego u San Julianu jer su zatočeni isusovci s vremenom dobili krevet i nužni namještaj, pa su čak mogli svaki dan služiti misu. Međutim, dobivali su vrlo malo hrane – samo jednom na dan, tako da ih je zbog nedostatka hrane i lijekova u zatvoru umrlo 34. Neki su kasnije iz zatočeništva poslani u Italiju i Afriku, tako da ih je na kraju ostalo 40-ak. O. Ignac je u zatvoru Azeitao bio zatočen osam godina te je sa 30-ak druge, prema procjeni vlasti najopasnije, redovničke subraće iz različitih zemalja 11. svibnja 1769. vraćen u tvrđavu San Julian, gdje je ostao još devet godina.

Posljednje godine u Čakovcu

Nakon desetogodišnjih diplomatskih aktivnosti, pregovora i nagodaba, s ostalim isusovcima pušten je iz tamnice g. 1777.

»Mi smo prvi koji se usuđujemo da onaj jezik koji se upravo zove hrvatski svedemo u stalna pravila za upotrebu stranaca koji ga žele učiti, i razvijamo počela za potpunu slovnicu onoga govora koji je u običaju u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i u pograničnim pokrajinama.«

Tako je o. Ignac za sve ono što je godinama činio u kraljevoj službi u Portugalu i Americi za nagradu bio zatvoren i mučen 17 godina. Budući da je u međuvremenu isusovački red 1773. bio ukinut, nisu se mogli smjestiti u neku zajednicu te su i dalje ostali u utvrdi San Julian. Tek ih je lipnja 1782. austrijski veleposlanik na portugalskom dvoru premjestio u svoju lisabonsku vilu, odakle su se najprije ukrcali na lađu za Genovu, a potom su krenuli u Milano. Tamo su se razdvojili jer su neki otputovali u Njemačku, a o. Szentmartony s trojicom Austrijanaca u Beč. Tamo ih je pozvala carica i obećala im, svjesna da su nepravedno godinama patili, ispuniti sve želje. O. Ignac se nakon dugo godina vraća u domovinu u Zakmardijevo sjemenište u Varaždinu, koji vode bivši isusovci, gdje je pitomcima bio prefekt ili duhovnik, a vjerojatno je propovijedao i bavio se pastoralom u gradu. Posljednje godine života, prema nekim povjesničarima, proveo je kod svoga nećaka, župnika u Čakovcu, gdje je umro 15. travnja 1793., no vjerojatnije je da je to bilo u Belici kod njegova nećaka, također Ignaca Szentmartonyja.

Knjiga rasprodana za mjesec dana

Uza sve što je poduzeo i učinio za života, o. Szentmartony je napisao i objavio prvu kajkavsku gramatiku na njemačkom jeziku: »Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutschen/Uvod u hrvatsku gramatiku za Nijemce«, čiji se jedini dosada poznati primjerak nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Na njezinoj je prvoj stranici napisano – Szent-Martony Ignaz, a na kraju predgovora otisnuti su podatci: »Warasdin, den 20 May 1783.« Međutim, knjiga nije tiskana u Varaždinu jer u to vrijeme nije poznato postojanje tiskare u Varaždinu. Iako postoje teorije kako je autor gramatike Ignac Szentmartony mlađi, puno više dokaza ide u prilog starijemu Ignacu. Glasoviti povjesničar, slavist i lingvist Pavel Jozef Šafarik u jednom svom tekstu piše da je knjiga za mjesec dana bila rasprodana. Svakako je dobro citirati Szentmartonyjev predgovor u kojem ističe: »Mi smo prvi koji se usuđujemo da onaj jezik koji se upravo zove hrvatski svedemo u stalna pravila za upotrebu stranaca koji ga žele učiti, i razvijamo počela za potpunu slovnicu onoga govora koji je u običaju u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i u pograničnim pokrajinama.«

Zanimljivo je spomenuti da je Szentmartony uz Ruđera Boškovića jedini hrvatski znanstvenik koji se spominje u nekoliko popisa svjetskih znanstvenika iz redova katoličkih svećenika, dostupnih na elektroničkim medijima.

O. Franjo Haller u ekspediciji Rio Orinoco

Kada je krajem svibnja 1750. isusovački general o. Franjo Retz zatražio od austrijskoga provincijala o. Augusta Hingerlea nekoliko vrsnih matematičara i astronoma koji bi sudjelovali u ekspediciji portugalskoga kralja na rijeci Amazoni u Brazilu, među onima koji su bili izabrani uz o. Ignaca Szentmartonyja bio je i Varaždinac o. Franjo Haller. Rođen je 22. prosinca 1716., nakon što je završio varaždinsku gimnaziju primljen je u isusovački red i početkom studenoga 1733. započeo novicijat. Predavao je na zagrebačkoj gimnaziji 1736., potom je do 1739. studirao filozofiju u Grazu te ponovno predavao na gimnazijama u Zagrebu i Varaždinu. Dvije je godine zatim usavršavao matematiku u Grazu i Beču te studirao teologiju u Trnavi do 1747. Nakon treće probacije u Banskoj Bistrici postao je profesor matematike u Ljubljani. Bio je prema planu poslan u Portugal, ali je zbog nepoznatoga razloga g. 1750. prebačen u španjolsku luku Puerto de Santa Maria blizu grada Cadiza, gdje je sve do 1754. s još jednim isusovcem čekao da krene za misionara među Indijancima Mojos u današnjoj sjevernoj Boliviji. Ekspedicija u kojoj su oni bili namjeravala se rijekom Orinoco spustiti do Rio Negra i tamo se susresti s ekspedicijom u kojoj je bio o. Szentmartony. Ekspedicija je s o. Hallerom pod vodstvom komesara Josea Iturriage napokon 14. veljače 1754. krenula iz Cadiza na put i 11. travnja stigla u luku Cumanau, glavni grad Nove Andaluzije (danas Venezuela). Nakon velikoga kašnjenja i silnih poteškoća, najviše zbog neprijateljskoga odnosa tamošnjega guvernera, ekspedicija je stigla na otok Trinidad, današnju državu Trinidad i Tobago. Dok je posada izrađivala nove čamce i splavi za prijevoz tereta rijekom, o. Haller, »učeni savjetnik«, kako je to doslovce zapisano u jednom dokumentu, iznenada je preminuo 24. lipnja 1755. najvjerojatnije od neke epidemije. Iako zbog prerane smrti nije sudjelovao u ostvarenju svjetovnih ciljeva ekspedicije, tj. određivanju novih granica između kolonija i zaustavljanju nizozemskoga prodora na područje oko rijeke Orinoco, a nije mu se ostvarila ni želja za misijom među Indijancima Mojos, pridonio je ipak velikom znanstvenom pothvatu – pionirskom istraživanju flore i faune na venezuelskom području, koji je vodio, prema španjolskim izvorima, botaničar Pedro Loefling, zapravo podrijetlom Šveđanin Pehr Löfling. Teško je točno odrediti koliki je njegov udio u tim novih istraživačkim zapažanjima i rezultatima objavljenim u Löflingovu rukopisu »Zbirka istraživanja učinjenih na putu od Cumana do Guayane«, koji se danas čuva u arhivu botaničkoga vrta u Madridu, ali neosporno je imao zasluga u cijelom pothvatu. Osim toga, o. Haller je još više sudjelovao na području koje je najbolje poznavao, tj. na području astronomije i matematike, pa i u izradi vrlo vrijedna zemljovida zaljeva Golfo de Cariaco, koji se prostire između grada Cumanaa i poluotoka Araye ispred njega. Na njemu su precizno zabilježeni geografski položaj mjesta, njihova međusobna udaljenost i sl., za što su bili potrebni astronomska promatranja i matematički izračuni. Čak i suvremeni pomorci svjedoče da je zemljovid bio vrlo precizan i koristan.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakZAŠTO BI SMRT FRANCUSKOGA KARDINALA TREBALA ODJEKNUTI U HRVATSKOJ? »Povratak u prošlost više nije moguć«
Sljedeći članakNOGOMET I SVJEDODŽBE Muška, ženska, čija posla?