ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – PROFESORI I ZNANSTVENICI (1) O. Josip Zanchi, filozof i prirodoznanastvenik

Naslovnica djela Josipa Zanchija iz fizike »Filosofija uma i osjećaja«
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Jedan od plodnih filozofskih i prirodoznanstvenih pisaca te profesora u 18. st. u nekoliko znanstvenih središta u Europi bio je Josip Zanchi, rođen u poznatoj riječkoj patricijskoj obitelji, koja je dala mnogo uglednika na različitim područjima društvenoga života. Rođen je 23. kolovoza 1710. od otca Ferdinanda Antuna i majke plemićkoga roda Marije Rampoli. Otac je bio doktor pravnih znanosti i obavljao je u Bakru službu carskoga odvjetnika dvorskih pomorskih dobara i gradskoga vikara, tj. političkopravnoga sudca. Dva puta se ženio, s prvom ženom Uršulom Vitnić imao je dvije kćeri Tadeju i Margeritu, koje su postale redovnice benediktinke. Nakon njezine smrti u braku s barunicom Marijom imao je petero djece. Josip je bio najstariji, zatim Karlo Antun, koji je postao svećenik i župnik u Kožani, Sigismund ostaje u svjetovnom zvanju i preuzima otčinsko imanje, Elizabeta ulazi u benediktinski samostan, a najmlađa Beatrice nije se udavala.

Profesor u Beču, Grazu i Gorici

Josip je 1725. u Riječkom kolegiju pristupio ispitu za kandidata u isusovački red, kada mu je među podatcima zapisano da je »Dalmatinac ili Hrvat… a govori materinski jezik hrvatski, talijanski, njemački i latinski«. Gimnaziju je u Gorici i u Beču završio s odličnim uspjehom, nakon čega započinje novicijat također u Beču. Nakon dvije godine ponavlja humanističke predmete u austrijskom Leobenu, zatim studira filozofiju u Grazu, pa predaje gramatiku u Gorici. Godine 1743. specijalizira matematiku u Beču te opet u Gorici predaje retoriku, pa studira teologiju u Beču i konačno u Judenburgu obavlja treću probaciju.

Zanchi ne daje samo cjelokupnu građu predmeta koji se tada predavao, nego i pregled različitih učenja i teorija kroz povijest, od grčkih filozofa do suvremenih autora i istraživanja. Pokazuje da poznaje svu tadašnju filozofsku i prirodoznanstvenu literaturu.

Nakon toga prvih petnaest godina svojega djelovanja Zanchi obavlja službu profesora najprije od 1741. u Grazu, gdje predaje retoriku i matematiku. Zatim je tri puta profesor trogodišnjega tečaja filozofije u Gorici, gdje ujedno predaje moralnu teologiju i gdje je 1744. položio vječne zavjete. Potom je profesor filozofije i etike od 1746. na Bečkom sveučilištu i od 1749. u bečkom plemićkom konviktu »Teresianumu«. Od 1753. do 1755. predaje skolastičku i polemičku (kontroverznu) teologiju na Bečkom sveučilištu i tada Zanchi zauvijek prestaje s profesurom, najvjerojatnije zbog narušena zdravlja. Iduće dvije godine poslan je u rodnu Rijeku, gdje je upravitelj tamošnjega konvikta, a nakon tog obavlja uglavnom administrativne službe: najprije je od 1758. u bečkom »Teresianumu« kućni ministar i rektor crkve, zatim rektor kolegija u Gorici, pa u njemačkom Passauu ministar i rektor crkve, ujedno prefekt viših škola, te kasnije i rektor. Od g. 1769. knjižničar je u Bečkom kolegiju, potom sljedeće godine rektor u Grazu i do ukinuća isusovačkoga reda 1773. rektor kolegija u Beču. Nakon ukinuća dobio je kanonikat u Gorici i tamo je živio sve do smrti 1786.

Zastupa metodu osjetila i razuma

Zanchijev znanstveni i spisateljski rad odvijao se samo u vrijeme njegove profesure u Beču. Tada on izdaje djela usko povezana s njegovim školskim radom. Dok predaje fiziku na Bečkom sveučilištu, priređuje i sa studentima fizike objavljuje 1747. knjižicu, tj. raspravu francuskoga isusovca Noela Regnaulta na latinskom jeziku, u ono doba uobičajeno podugačka naslova, o Voltaireovu prikazu Newtonove filozofije, čije su prve prepoznatljive riječi: »Epistola a physico…«. Djelo je posvećeno grofu Ivanu Patačiću od Zajezde, koji tada kao pitomac Hrvatskoga kolegija u Beču studira na sveučilištu, za promociju bakalaureata (prvoga akademskoga stupnja), čija se imena navode. Iduće godine Zanchi također sa studentima filozofije objavljuje knjigu: »Rasprava o međusobnom komuniciranju između ljudskoga uma i tijela«, ponovno s popisom promoviranih, među kojima je grof Patačić na prvom mjestu, a ostali se spominju abecednim redom. Potrebno je spomenuti da su među njima još dva hrvatska plemića, Josip Zlatarić iz Dubice i Andrija Pius iz Zagreba. Zanimljivo je i Zanchijevo objašnjenje metode kojom su se služili u pisanju djela. On kaže da ima onih koji se služe neobičnim metodama, kao i onih koji sve žele objasniti hipotezama i matematičkim dokazima, ili onih koji se u opisima stvari jednostavno zadovoljavaju dokazima do kojih su došli sami ili su ih uzeli od drugih. On, naprotiv, zastupa metodu koja uzima u obzir osjetilo i razum, oboje u službi istraživanja prirode. Naime, razum osvjetljava iskustvo i zapažanja, otvara proučavanje mnogih izvora stvari i istražuje najdublje izvore i principe.

Pisac priručnika za studente

Iste godine Zanchi izdaje glavno svoje djelo, i to u dva izdanja. Prvo je, također prilično duga naslova, s početnim riječima: »Physica P. Josephi Zanchi…«, a drugo, po istom kriteriju za naslov: »Scientia rerum naturalium…«. Oba su izdanja istovjetna po sadržaju, osim što u nekim primjercima drugoga izdanja nema predgovora. Najvjerojatnije je izišlo prvo prigodno izdanje u malenom broju primjeraka kao tekst za završnu raspravu i ispit grofa Patačića, s kojim je, čini se, Zanchi bio posebno povezan. Zato Zanchi ponovno objavljuje djelo kao priručnik za svoje studente, kao što stoji u naslovu drugoga izdanja. U predgovoru Zanchi kaže da svoju fiziku predaje u tisak, pripremljenu za školsku uporabu i opskrbljenu svim onim spoznajama, opažanjima i otkrićima koja su, učinjena posljednjih godina, dala najveći sjaj i napredak toj izvrsnoj znanosti. Dodaje da, premda su mnogi pisali o raznim pitanjima i pojedinim argumentima iz znanosti koju on predaje, malo ih je ili gotovo nitko nije skupio cjelokupan traktat o univerzalnoj fizici. U obje knjige, tj. u općoj i posebnoj fizici, Zanchi ne daje samo cjelokupnu građu predmeta koji se tada predavao, nego i pregled različitih učenja i teorija kroz povijest, od grčkih filozofa do suvremenih autora i istraživanja. Pokazuje da poznaje svu tadašnju filozofsku i prirodoznanstvenu literaturu, a sustavnim i sintetičkim prikazima želi pružiti sve dotadašnje znanje i dostignuća u upoznavanju prirode. Doista je impozantno njegovo znanje jer spominje i prikazuje npr. različite filozofske sustave od Aristotela i atomista do mehanicista i Descartesa, postavke kemičara Lavangola i Lemeryja, učenja Ptolomeja, Kopernika, Keplera, Galileija, Newtona, Boylea, Huygensa, Gassensija, Noletta i mnoštva drugih fizičara, prirodoznanstvenih istraživača i filozofa. Na kraju prve knjige priložio je sedam tablica iz opće fizike kao i na kraju druge knjige, u kojoj je u šest tablica dao crteže različitih sfera, sustava svijeta, figure svemira, globus Zemlje i dr.

Zanchi g. 1750., kada opet predaje filozofiju u plemićkom konviktu »Teresianum« u Beču, ponovno tiska popravljeno i nadopunjeno izdanje fizike u tri knjige, naslovivši ga: »Philosophia mentis et sensum… / Filosofija uma i osjećaja«. Uz opću i posebnu fiziku dodao je traktate iz logike i metafizike da bi tako svojim studentima pružio cjelokupnu filozofsku građu. Zanchi je kasnije objavio i dva traktata iz teologije, priređena za studente kojima je predavao na Bečkom sveučilištu: »Tractatus de grazia Salvatoris« (1754.) i »Tractatus de virtibus theologicis« (1755.), te jednu latinsku poemu dok je predavao retoriku u Grazu.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 41/2018.
Prethodni članakUZ NEISTINE IZREČENE NA KOMEMORACIJI U SISKU Antičestitka za Dan neovisnosti
Sljedeći članakU ZEMLJI POPISA »Pročišćavanja« ili nadopunjavanja?