ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – SUDIONICI SVJETSKIH ZBIVANJA (1) O. Stjepan Drenoczy u Moskvi u misiji sjedinjenja kršćana

Misionar i diplomat o. Antonio Possevino kojega je o. Drenoczy pratio u Moskvu
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. koji su živjeli na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Jedan od široj javnosti nepoznatih i zaboravljenih Hrvata koji su imali značajnu ulogu u većim povijesnim previranjima jest i isusovac o. Stjepan Drenoczy. On je, naime, sudjelovao u diplomatskoj misiji poslanoj od pape Grgura XIII. u Moskvu, gdje se u drugoj polovini 16. st. pregovaralo uz ostalo i o sjedinjenju pravoslavne Rusije s Katoličkom Crkvom.

U diplomatskoj misiji s Papinim poslanikom

Dugotrajan sukob Poljske i Rusije zbog Letonije bio je povod ruskomu caru Ivanu IV. Groznom da zamoli papu Grgura XIII. da bude posrednik u mirovnim pregovorima. U pismu koje je carev poslanik Istoma Ševrigin 24. veljače 1581. donio papi car optužuje poljskoga kralja Stjepana Bathoryja da se udružio s Turcima protiv njega i tako se uzaludno prolijeva kršćanska krv. Moli zato papu da posreduje u ostvarenju mira, a car je zauzvrat spreman ući u protuturski savez.

Nakon povratka iz Moskve tadanji provincijal poljskih isusovaca zatražio je da o. Drenoczy ostane u Poljskoj, što je isusovački general o. Claudio Aquaviva i odobrio. No austrijski provincijal o. Henrik Blyssem moli generala da ga vrati u njegovu provinciju kojoj zapravo i pripada, što jasno govori kakav je ugled o. Drenoczy uživao među suradnicima, redovničkom subraćom i poglavarima.

Papa je bio jednako zainteresiran za ligu kršćanskih vladara protiv Turaka, kao i za sjedinjenje pravoslavne Rusije s Katoličkom Crkvom. Radi toga je dvije godine ranije pokušavao stupiti u kontakt s carem i svakako je želio iskoristiti tu povoljnu priliku, premda car u pismu nije spominjao crkvena pitanja. Za tu je misiju izabrao isusovca o. Antonija Possevina, uglednoga misionara, diplomata, teologa i pedagoga, tada osobnoga tajnika isusovačkoga generala o. Everarda Mercuriana, s dvogodišnjim iskustvom u diplomatskom predstavništvu kod švedskoga kralja Ivana III.

Prva papina nakana bila je da caru kao uvjet postavi pregovore za ujedinjenje Rusije s Rimom, no od toga se ubrzo odustalo jer se moglo pretpostaviti da Ivan na to ne bi pristao. Ipak, u pismu Grgura XIII. kojega je Possevino nosio caru, vjersko pitanje papina primata i sjedinjenja Crkava bilo je naglašeno. U Possevinovoj pratnji, osim prevoditelja, bila su još četvorica isusovaca: dvojica Talijana Ivan Pavao Campano i Mihael Moreno, Čeh Andrija Modestin i Hrvat Stjepan Drenoczy.

Malo je podataka o Drenoczyjevoj mladosti i školovanju. Poznato je samo da je rođen u Zagrebačkoj nadbiskupiji g. 1573. i da je u Brnu ušao u isusovački novicijat, kada je o njemu zapisano da dobro govori mađarski i hrvatski. Pouzdano se potom može ustvrditi da se nalazio u Olomoucu 1575., gdje je najvjerojatnije predavao na gimnaziji, odakle je napisao vrlo dirljivo pismo isusovačkomu generalu, spomenutomu o. Mercurianu, u kojem je izrazio odanost redu. Malo svjetlo na životopisne nepoznanice daje generalovo pismo od 19. travnja 1580. poslano u Graz, gdje je Stjepan studirao teologiju, u kojem ga je oslovio s »pater«, što znači da je tada već bio zaređen za svećenika.

Mirovni pregovori okrunjeni uspjehom

Possevino je s pratnjom prešao rusku granicu 3. kolovoza 1580. i za tri dana stigao u Smolensk, gdje se nakratko sastao s episkopom Silvestrom, ali nije ušao u crkvu jer se to kosilo s onodobnim pravilima ponašanja u svjetlu razdvojenosti dviju Crkava. Poslanstvo je potom produžilo u Staricu, u kojoj je tada rezidirao car, gdje je dočekano s velikim počastima. Prva audijencija kod cara bila je 20. kolovoza 1580. Na njoj mu je Possevino uručio Papino pismo i darove koje je donio iz Rima. Tijekom razgovora uz politička pitanja o sklapanju primirja između Rusije i Poljske Possevino je često navraćao na vjerske probleme i inzistirao na raspravi o ujedinjenju, a car je općenito obećao da će o tome razgovarati nakon što se sklopi mir s Poljskom. Ipak, pristao je na neke olakšice za katolike u Rusiji, da papini poslanici mogu slobodno prolaziti ruskim teritorijem i da stranci katolici koji dolaze u zemlju mogu imati svoga svećenika te da katolici u Moskvi smiju imati svoju crkvu i groblje.

O. Drenoczy svoju je zadaću obavio dobro i na opće Possevinovo zadovoljstvo tijekom pet mjeseci boravka u Moskvi dobro je naučio ruski. Possevino se vratio na carev dvor i nastavio pregovore o ujedinjenju, i premda su razgovori dobro počeli i imali nekakva izgleda, nastupila je serija incidenata naprasitoga cara, tako da na kraju nije postignut nikakav konkretan rezultat.

O. Possevino ubrzo je potom otišao u Poljsku, gdje je nastavio mirovne pregovore, koji su okrunjeni uspjehom. Tako su dvije zaraćene strane potpisale desetogodišnji mir 15. siječnja 1582. u selu Horku kod Jam Zapoljskoga.

Kada je papin poslanik odlazio iz Starice, ostavio je u Rusiji o. Moriena i o. Drenoczyja sa zadaćom da priprave put za daljnje pregovore o sjedinjenju. Drenoczy je izabran za tu zadaću najviše zbog toga što je kao Hrvat mogao lako razumjeti ruski jezik. O. Possevino ostavio je o. Drenoczyju opširno napisanu instrukciju, datiranu 14. rujna 1582., o tome kako se mora ponašati i o čemu i na koji način da razgovara s Rusima, što znači da je Hrvat uživao povjerenje glavnoga papinskoga pregovarača. U njoj je Drenoczy upozoren da izbjegava sve čime bi mogao povrijediti i oneraspoložiti cara i njegove podložnike. Zato neka im ne dijeli katoličke knjige, neka im ne nameće rasprave i neka se ne pokazuje previše na ulicama jer bi odijelo katoličkoga svećenika moglo izazvati Ruse… Ako pravoslavci započnu s njim razgovore o vjerskim problemima, neka odgovara mirno i sa sigurnošću, a ako im ne može odmah odgovoriti, neka radije odgodi odgovor… Neka im govori o vrlinama, poniznosti, vjeri i ljubavi. Da bi se došlo do jedinstva, potrebno je prije svega pripraviti duh da prihvate istinu. I zato je glavna Drenoczyjeva zadaća da pripravi put ujedinjenju u carevoj okolini.

Uspješan kanonik u ugarskom Egeru

O. Drenoczy svoju je zadaću obavio dobro i na opće Possevinovo zadovoljstvo tijekom pet mjeseci boravka u Moskvi dobro je naučio ruski. Possevino se vratio na carev dvor i nastavio pregovore o ujedinjenju, i premda su razgovori dobro počeli i imali nekakva izgleda, nastupila je serija incidenata naprasitoga cara, tako da na kraju nije postignut nikakav konkretan rezultat.

Budući da više nije bilo svrhe za ostanak, svi su se poslanici vratili u Poljsku, gdje je Possevino ostao još nekoliko godina. Tadanji provincijal poljskih isusovaca zatražio je da o. Drenoczy ostane u Poljskoj, što je isusovački general o. Claudio Aquaviva i odobrio. No austrijski provincijal o. Henrik Blyssem moli generala da ga vrati u njegovu provinciju kojoj zapravo i pripada, što jasno govori kakav je ugled o. Drenoczy uživao među suradnicima, redovničkom subraćom i poglavarima. Austrijski provincijal u pismu je spomenuo ne samo nestašicu redovnika u njegovoj pokrajini, nego i vrline i znanje kojima se Hrvat odlikuje. Nije poznato je li o. Drenoczy što prigovorio generalu zbog svoje dispozicije, ili ga je netko drugi zbog nečega optužio, no krajem g. 1583. general o. Aquaviva otpustio ga je iz reda. O. Possevino i poljski provincijal bili su vrlo ožalošćeni što se to dogodilo, a Drenoczy je bio ogorčen na vrhovnoga poglavara uvjeren kako ne postoji nikakav valjan razlog za njegov otpust. Tada je on, vjerojatno po Possevinovoj preporuci, otišao u Eger u Ugarsku, gdje je bio imenovan kanonikom mjesnoga kaptola. Ta su se dvojica »starih« prijatelja i suradnika susrela u Košicama prije Drenoczyjeva odlaska u Eger, gdje ga je o. Possevino upoznao s teškim prilikama u kojima se nalaze katolici na tom području na samoj turskoj granici jer je velik dio Ugarske bio pod Osmanlijama. Drenoczy se očito dobro snašao u novoj službi i korisno djelovao, što su egerski kanonici u pismima potvrdili provincijalu u Poljskoj hvaleći ga i pišući sve najbolje o njemu. No kasno u jesen 1586. u Egeru je izbila kuga, od koje je prerano među brojnim žrtvama završio svoj burni život i Stjepan Drenoczy. Život toga dosad nepoznata Hrvata zanimljiv je iz više razloga, među kojima je i činjenica da je bio Hrvat koji je djelovao u misiji sjedinjenja s ruskom Crkvom.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 36/2018.
Prethodni članakREFORMA ŠKOLSTVA, BRODOGRADNJA, REFERENDUMI Lutanja hrvatske državne politike
Sljedeći članakEKSPERIMENTALNI PROGRAM (I) ZA PODSTANARE? Stop »flomićima«, djeca na tabletima!