Svrstati među zaboravljene hrvatske velikane glasovitoga hrvatskoga književnika Antuna Mihanovića, autora najpoznatije i najdraže pjesme svih Hrvata »Horvatska domovina«, koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom, u prvi se tren čini prilično nerazborito budući da se o njemu uči već u osnovnoj školi. Koliko god takav zaključak izgledao »na mjestu«, on se ipak može promotriti u smislu »zaboravljenoga« s motrišta njegove diplomatske djelatnosti, koja je uglavnom široj javnosti potpuno nepoznata i tek se usputno spominje u njegovim životopisima, a bio je sudionik velikih europskih zbivanja u službi austrijske politike prema Istoku sredinom 19. stoljeća.
Rođen je 10. lipnja 1798. u Zagrebu, u kojem je završio osnovno obrazovanje i gimnaziju, nakon čega je studirao pravo u Beču. Ondje se, nadahnut sveslavenskim idejama, počeo zanimati za filologiju, i potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za prikupljanjem narodnoga blaga, u Beču je i objavio 1815. knjižicu »Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku«. Zauzimao se za uporabu hrvatskoga jezika u književnosti i javnom životu te je slikovito protumačio da jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio, nego je bitan dio njegova identiteta. U takvu je ozračju i spjevao »Horvatsku domovinu« u Rijeci, gdje je radio kao guberijalni tajnik u dva navrata, koja je prvi put objavljena 1835. u desetom broju Gajeve »Danice«. Prema prvom stihu »Lijepa naša« kasnije ju je uglazbio Vinkovčanin Josip Runjanin, prvi put javno je izvedena 1861., a kao nacionalna himna prihvaćena je 1891.
Po zanimanju je bio pravnik, službovao je kao vojni sudac u Veneciji i Padovi, a nakon toga s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskoga konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. kao ministarski savjetnik, a umro je u Novim Dvorima kod Klanjca u Hrvatskom zagorju 14. studenoga 1861.
Austrijska je Monarhija krajem 18. st. promijenila prijašnju politiku suprotstavljanja Osmanlijskomu Carstvu i tijekom prve polovice 19. st. održavala s njim dobre odnose, smatrajući ga najboljim susjedom, unatoč njegovim slabostima koje nije željela produbljivati. Osim toga, Austrija je u to doba imala povlašten položaj u razvijanju plodnih trgovačkih odnosa s turskim zemljama, koji je tek od polovice 19. st. počela narušavati Engleska. Kao jedna od zemalja Svete alijanse, međudržavnoga saveza europskih monarha sklopljenoga 26. rujna 1815. u Parizu, koji su potpisali ruski car Aleksandar I., austrijski car Franjo I. i pruski kralj Fridrik Vilim III., Austrija je nastojala očuvati nepromijenjeno stanje u Europi i na Istoku. U toj je politici bilo osnovno pitanje što slaba Austrija može učiniti u slučaju da saveznik Rusija pokuša ostvariti kontrolu nad dijelovima Osmanlijskoga Carstva ili stvoriti nove satelitske države, kojima bi okružila monarhiju i ugrozila njezinu sigurnost.
U takvoj političkoj situaciji Mihanović je obavljao konzularnu službu najprije u Beogradu od 1836., a potom u grčkom Solunu od 1839. i Smirni od 1846. jer ga je Beč, očito, smatrao vrlo sposobnim diplomatom. No politički se odnosi između saveznika alijanse i Turske počinju mijenjati nakon revolucije 1848. Kada su se ugarski ustanici nakon poraza sklonili na turski teritorij, engleska i francuska flota demonstrirale su silu 1849. pred Carigradom kako bi prisilile sultana da izruči pobunjenike. Iste je godine u listopadu Mihanović premješten u Carigrad, gdje je vodio iznimno česte i naporne diplomatske pregovore s brojnim veleposlanicima o političkoj situaciji, posebice o problemu čiji je ishod s nestrpljenjem očekivala cijela Europa: hoće li se utvrditi častan mir ili će se ući u rat s nesagledivim posljedicama.
Te i sljedećih godina Mihanović sudjeluje u naporima austrijske diplomacije da spriječi rat, ali je, nažalost, upravo ona bar neposredno dala povod za zaoštravanje prilika. Naime, g. 1853. austrijski predstavnik dolazi u Carigrad i podupiran od strane Rusije postiže kod sultana smjenjivanje bosanskoga paše koji je ugušio ustanak kršćana. To je ohrabrilo Rusiju, koja je svim silama nastojala ispraviti poraz nametnut joj tzv. Traktatom tjesnaca 1841. u Londonu, kada joj je zabranjen prolaz kroz Bospor i Dardanele. Stoga je ona ponovno zatražila pravo patronata nad kršćanskim narodima u Turskoj. Nakon negativnoga odgovora u ljeto 1853. ruska vojska okupirala je dunavske kneževine Moldaviju i Vlašku i krenula prema Bugarskoj. Tada su Engleska i Francuska u savezu s Turskom navijestile Rusiji rat, čime je započeo poznati Krimski rat. Zbog napora Austrije, u kojima sudjeluje i Mihanović, da spriječi rat, Rusija ju je optužila da je izdala Svetu alijansu, i tako Austrija staje na stranu Turske i zapadnih zemalja. Nakon ruske okupacije dunavskih kneževina, ujesen 1853. Mihanović je određen za agenta i generalnoga konzula u Vlaškoj sa stalnim boravkom u Bukureštu. Kneževine su nakon Drugoga rusko-turskoga rata i mirom u Andrianopolju 1829. dobile samostalnost, ali pod nominalnim turskim i stvarnim ruskim patronatom. Mihanović je trebao pripremiti povratak dunavskih gospodara, knezova moldavskoga i vlaškoga, iz izbjeglištva u Beču, te uspostavu redovite vlasti. Također je imao na brizi zaštitu austrijskih podanika u kneževinama, a posebno je morao poraditi na pripremama za sporazum ili ugovor između Austrije i dunavskih kneževina o prometnim vezama, koji je Austrija namjeravala ostvariti već nekoliko godina, ali je zbog nadošlih prilika i događaja bio stalno odgađan. U međuvremenu u lipnju 1854. Austrija je na zahtjev Turske okupirala Vlašku i Moldaviju te se u vrijeme Mihanovićevih diplomatskih aktivnosti u Bukureštu vraćaju kneževi iz Beča i ponovno uspostavljaju prijašnju vlast. Hrvat, austrijski diplomat, jednako tako sudjeluje u nastojanju Austrije da u kneževinama izgradi željezničku mrežu jer se nadala da će kneževine ostati trajno u njezinu posjedu. No Austrija je mirom u Parizu 30. ožujka 1856. ipak izgubila Moldaviju i Vlašku te one ostaju pod turskim patronatom.
Mihanović je za vrijeme zadnjih godina diplomatske službe često pobolijevao i od 1854. više puta tražio bolovanje i godišnji odmor, koji nije koristio 18 godina. Nekoliko je tjedana 1855. bio na oporavku u Mehadiji, gradiću u Rumunjskoj, i 1856. u Hrvatskom zagorju. Iscrpljen silnim previranjima, iznenadnim prevratima, sebičnim interesima »velikih igrača« zbog kojih je dolazilo do čestih obrata i odstupanja od proklamiranih politika i načela, na vlastiti je zahtjev umirovljen 1856. U zahtjevu navodi da je u carskoj službi ukupno 43 godine, s dvije kratke pauze, te da se strogo pridržavao norma prema položenim zakletvama. Zamolbi mu je udovoljeno i, budući da nije posjedovao neku veću imovinu, uz primjerenu mirovinu dodijeljen mu je i stan u Bukureštu. Za dugogodišnju službu dobio je dva odličja, Red željezne krune 3. klase i Red križa Franje Josipa. Od grčkoga je kralja dobio i treće odličje – Križ oslobođenja. Koliko god je Mihanovićev buran život bio u službi Austrijskoga Carstva, tj. Habsburške Monarhije, ostaje činjenica da je jedan Hrvat u iznimno osjetljivim i zamršenim političkim zbivanjima u Europi u 19. stoljeću uživao velik diplomatski ugled i imao udjela u rješavanju i usmjeravanju ondašnjih međudržavnih problema i konflikata.
NASTAVLJA SE
