Zagorski kraj – ta »duša naša« – kako je nazva Matoš, dala je uz tvorca hrvatske himne brojne pjesnike, među kojima značajno mjesto ima i Stanko Dominić.
Rođen je 10. rujna 1917. u Zlataru, gdje je pohađao pučku školu, a u Zagrebu četiri razreda gimnazije, koju je morao napustiti zbog siromaštva, pa je završio elektromehaničarski zanat te se zaposlio u poštanskotehničkoj struci. Bio je sudionik povlačenja u svibnju 1945. Poslije rata bio je službenik pri Tehničkom, odnosno Elektrotehničkom fakultetu. Umro je u Zagrebu 15. ožujka 1980.
Kao samouk pisac počeo se 1935. javljati pjesmama, novelama, crticama te napisima o piscima Hrvatskoga zagorja. Kao aktivni član Velikoga križarskoga bratstva pisao je u glasilima »Križarskoj straži«, »Katoličkom tjedniku«, »Nedjelji« te u još mnogim listovima i novinama, a nakon rata u »Kaju«, »Maruliću«, »Danici«, »Kani«. Tiskao je za života pet zbirki, a posmrtno »Cvetnjaček pred hižom«. Pjesme su mu uvrštene u pjesničke izbore i antologije, a neke su uglazbljene, većinom za krapinski festival.
Zanimljivo je da je zbirka »Pređa srca« iz 1969. bila zabranjena jer je »previše tjeskobno pisao o sudbini hrvatskoga naroda«. Primjer tomu može biti pjesma »Žena u crnom«, kao odjek narodne tragedije 1945.: »Od kada i do kada će ruho crno / Biti odjeća tvoja: / O, ženo, s Jadranskog mora, / Neretve, Krke, Bosne i slavonskih ravni? / Kao nigdje ja u tebi osjećam / prisutnost plačne kobi / sve rođene djece moje nacije. / I nema toga / još tko bi / iz svijesti moje / izbrisati mogao tu sliku boli, / zbog koje se zemlja ova / i preko smrti voli…« Poezija mu je također puna kršćanskih motiva, kao pjesma »Raspele«: »Na križanju treh putov, ljeta na ljeta, / Drvene stoji respele. / H vuletje polek tu jorgovan cvete, / A respeti Jezuš kak da gledi vu sele. // Negdo same kraj njega prejde, / Negdo se moli, negdo prekriži, / Negdo pak pri njem vutehe najde / Za beteg i zlo pri hiži. // Na križanju treh putov, z ljeta na ljete, / Drvene stoji respele. / Prek trnove glave, od šeničnog klasja / Selske su dekle venček mu splele.« Takvim nježnim lirizmom prožete su mnoge pjesme.
Svakako, »Stanko Dominić, zaboravljeni pjesnik kršćanskog nadahnuća, zaslužio je pozornost povjesničara hrvatskoga pjesništva« (Ž. Vegh), ali i čitatelja. (L)
