ZAGREBAČKA GLAZBENICA, DIRIGENTICA NADBISKUPIJSKOGA ZBORA MLADIH I JEDINA ŽENA U JAZZ-ORKESTRU ORUŽANIH SNAGA JOSIPA BARTOVČAK »Odnos prema ljudima i radu gledam kroz prizmu vjere«

Snimila: T. Baran | Josipa Bartovčak: »Crkva mi je oduvijek bila zajednica u kojoj sam nalazila utočište, Bog mi je u njoj puno dao, a ja mu vraćam kroz angažman kako mogu.«

Voditeljica Nadbiskupijskoga zbora mladih u Zagrebu je Josipa Bartovčak, župljanka župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkom Voltinu naselju. Po struci i zanimanju je profesorica glazbe i glazbom od djetinjstva pridonosi ljepoti liturgijskoga zajedništva, kao i u nekim drugim prilikama. Poticaj i potporu od djetinjstva su joj u tome davali članovi njezine obitelji. Tako je i danas. Dinamičnu i zadovoljnu Josipu, koja se često može vidjeti kako zagrebačkim ulicama od obveze do obveze juri biciklom, nosi njezin vjernički entuzijazam, emocionalno i racionalno poimanje vjere koje je izgradila tijekom svojega odrastanja.

Indologinja dobila zeta Indonežanina

Josipa je rođena 12. siječnja 1993. u Zagrebu. Mama joj je Božica, djevojački Halambek, Zagrepčanka zagorskih korijena. Po struci je povjesničarka umjetnosti i indologije, a zaposlena je u Glasniku Srca Isusova i Marijina na uredničkim i administrativnim poslovima. Josipin tata Hrvoje Bartovčak rodom je iz Osijeka. Diplomirani je inženjer strojarstva, radi u farmaceutskoj industriji. Njih su se dvoje upoznali na studentskom vjeronauku u Palmi, u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Vjenčao ih je isusovac o. Vatroslav Halambek, Božičin ujak. On je krstio i svu njihovu djecu, njih četvero. Najstarija je Marta, rođena 1990. Ona je diplomirana arhitektica, zaposlena u jednom arhitektonskom uredu. Hobi joj je plesanje swinga, nastupa po cijeloj Europi. Zatim je 1991. na svijet došla Paula, liječnica, specijalizantica anesteziologije. Udana je, imaju sina Jonu. Supruga Indonežanina upoznala je na susretu mladih u Taizeu. Godinu su dana živjeli u Zagrebu, ali su se zbog suprugova posla u Ericssonu prije godinu i pol preselili u Njemačku. Paula je redoviti studij završila u Zagrebu, a specijalizaciju polazi u Aachenu. Voljeli bi se vratiti u Hrvatsku. Josipa je treće dijete obitelji Bartovčak, a najmlađi je Zvonimir, rođen 1995. Student je prometa i aktivni mladi župljanin u župi sv. Leopolda Mandića u Voltinu. Ima puno hobija i dosta putuje.

Odrastanje uz uzorne roditelje

»U našoj je obitelji uvijek bilo dinamično«, pripovijeda Josipa. »Mi smo si braća jako bliski, vjerojatno zato što smo si bliski i po godinama, na svijet smo dolazili jedno za drugim. Braća smo si, ali i prijatelji, puno si pomažemo na sve načine, a istomišljenici smo i u vjeri. Za to su svakako zaslužni naši roditelji. Imamo divne roditelje. Mama nam je onakva kakva bih ja željela biti mama, blaga, ali ne odustaje od svojih principa, komunikativna je, otvorena, zanima je jako puno stvari. Vesela je po naravi, ali nije bila stroga odgojiteljica. Tata je bio stroži, učio nas je praktičnim stvarima, a mama društvenim i duhovnim. Tata je više racionalan, a mama više umjetnički tip. I tata je otvoren, komunikativan, naučio nas je disciplini. Na prvom mjesto bilo je učenje i zadaća, a poslije sve ostalo. Učio nas je da budemo štedljivi, odgovorni s novcem. Oboje su provodili puno vremena s nama, vodili su nas na izlete, na Mrežnicu, na Sljeme, na more, uvijek nekamo. Poticali su nas na druženja s ljudima. Lijepo je bilo odrastati s njima. Roditelji su nam u skladnom braku. Primjer su nam i uzor zdrava i pravoga odnosa.«

Svirka, pjesma i obiteljska molitva

»Živimo cijeli život u Voltinu naselju. Najprije smo bili u manjem pa u većem, a sada smo u najvećem stanu. Kako se familija širila, tako su roditelji kupovali veći stan. Iz naših se stanova oduvijek orila glazba. Muzička smo obitelj. Svi osim mame nešto sviramo, to je tata jako poticao. Svi smo, osim Marte, završili osnovnu glazbenu školu. No Marta je zato samouka na gitari. Kod nas se uvijek sviralo i pjevalo. Kao familija smo raspravljali o svemu. Tata je inzistirao na važnosti komunikacije. Odgojili su nas kao praktične vjernike. Tata otkako pamtim pjeva u župnom zboru u Voltinu, a mama čita misna čitanja i pomaže oko praktičnih stvari. Svake smo nedjelje svi skupa išli na misu. Mi smo mali pjevali u dječjem zboru pa u zboru mladih, a brat je svirao. Cijelo smo djetinjstvo i mladenaštvo provodili u župnim zborovima. Od početka studija krenuli smo dalje od župe i upoznali druge zajednice. Roditelji su nam govorili da treba izići iz svojega okruženja kako bismo se u njega mogli vratiti obogaćeni. Divno je što su nam roditelji oboje praktični vjernici. Zajedno smo s njima molili na blagdane, zajedno smo znali čitati Sveto pismo. Nakon krizme nas nisu forsirali na odlaske u crkvu, ali su nam bili potpora, odgovarali su nam na naše dvojbe i živjeli su ono u što vjeruju. Svi smo četvero ostali prisni s Crkvom i aktivni u njoj. Osobno su mi u vjerničkom rastu mnogo značili i svećenici kojima sam bila okružena. Pričešćena sam i krizmana za vrijeme župnika Davora Štuljana, svi smo u obitelji bili dobri s njim. Tako je i sa sadašnjim župnikom Željkom Lovrićem. Puno su mi značili i naši kapelani, kao i neki drugi svećenici.«

Umjesto mora – Taize

»Osnovnu sam školu najprije polazila u Voltinu, a od četvrtoga razreda nadalje u školi Izidora Kršnjavoga kraj ‘Mimare’. Vozila sam se autobusom. U ‘Kršnjavom’ sam od četvrtoga razreda imala engleski, a od petoga latinski i grčki. Toga u kvartovskoj školi nije bilo, zato su me roditelji preselili u drugu školu. U školi mi je bilo super, profesori su bili dobri, društvo također. Bila sam odlična učenica. Dodatno sam išla u Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza, svirala sam klavir. Pokazala sam se kao talent pa sam išla po natjecanjima, osvajala sam nagrade, dosta sam vježbala. Kako sam bila aktivna i u župi, dani su mi bili prepuni.

Za srednju sam školu izabrala 5. gimnaziju kraj ‘Mimare’, informatički smjer. Tamo mi je bilo teško, ali sam zadovoljna širinom koju mi je dala ta gimnazija. Sve je bilo dobro, i profesori i društvo. Usput sam išla na klavir u Srednju glazbenu školu ‘Elly Bašić’, išla sam i na međunarodna natjecanja, glazbena mi je škola promijenila život. U osnovnoj sam školi bila povučeno dijete, a u srednjoj sam se oslobađala uz glazbu. Tijekom srednje sam škole krenula u Taize u Francusku. Svako sam ljeto išla tamo. Najprije je profesorica iz glazbenoga iz moje srednje škole vodila tamo jednu skupinu, išla sam s njom, a poslije sam išla sama. Postala sam volonterka, ostajala sam pomagati tijekom ljeta, najdulje sam bila oko mjesec i pol. Ni na more nisam išla. U Taizeu mi je bilo divno. Svake bih godine tamo upoznala ljude sa svih strana svijeta. Upoznala sam i ostale kršćane, bilo mi je krasno sudjelovati u zajedničkim molitvama s ostalim kršćanima. Otkad sam zaposlena, ne idem u Taize, ne idem. A mislim da sve ima svoje vrijeme.«

Glazba postala život, a ne samo hobi

»Tijekom srednje sam škole i veći dio faksa pjevala u župnom zboru mladih ‘Glas srca’. U redovitoj sam srednjoj školi maturirala 2011., a u srednjoj glazbenoj školi 2010. I odmah sam upisala studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Pa sam paralelno polazila četvrti razred srednje škole i prvu godinu studija. Sreća pa su mi škola i akademija bile blizu, a u gimnaziji su mi bili jako susretljivi. Sve sam uspjela položiti bez razrednih ispita u srednjoj školi. Na akademiji nisu ni znali da još idem u srednju školu. Tijekom studija sam naučila, ali, iskreno, ne onoliko koliko sam očekivala. Imala sam divnu mentoricu Sretnu Meštrović, no ostali su kolegiji mogli biti bogatiji. Procjenjujem da sam sve u svemu više dobila u srednjoj glazbenoj i nakon studija kasnije tijekom praktičnoga rada. Diplomirala sam 2015. Inače sam obožavala matematiku, upisala sam i taj studij, ali sam nakon dvije godine odustala. Dva su mi studija istodobno bila neizvediva. Već sam za vrijeme fakulteta počela svirati u jazz-orkestru Oružanih snaga RH. U tom orkestru i danas sviram klavir. Sudjelovala sam i na jednom projektu s Akademijom dramskih umjetnosti. U svoj toj spontanosti, i ulasku iz prilike u priliku, iz projekta u projekt, brzo sam shvatila da je glazba zbilja kojom ću se baviti u životu, ne samo hobi.«

»Jedina sam cura i jedina civilka u orkestru«

»Tijekom visokoga glazbenoga obrazovanja angažmana mi u Crkvi nije manjkalo. Pjevala sam u zboru mladih pa sam krenula na mise u Palmu. Tamo sam doznala za kamp Modrave, dvaput sam tijekom faksa išla tamo. Za vrijeme studija sam vjeru željela otkrivati sama. Počela sam proučavati katoličke teologe, što mi je jako pomoglo u racionalnom pristupu vjeri. Emociju sam za vjeru imala od djetinjstva. Nakon diplome zaposlila sam se u Glazbenoj školi Pavla Markovca, gdje radim i sad. Najprije sam bila na zamjeni, a onda sam dobila puno radno vrijeme. Predajem klavir učenicima od prvoga razreda osnovne škole do četvrtoga srednje. Naporno mi je, ali meni je prekrasno, baš sam se u tome našla. Premda me ranije podučavanje nikada nije pretjerano privlačilo. Ali kad sam počela, shvatila sam da volim prenositi znanje. Glazba mi je postala prva, pedagogija odmah druga. Radno mi je vrijeme u smjenama, kako koji dan. U školi je dosta aktivnosti, uvijek je nešto. U jazz-orkestru nekad je puno nastupa, nekad je zatišje. Počela sam sa 19 godina. Jedina sam cura i jedina civilka u orkestru. Navikla sam se i super mi je s njima. Jazz, swing, popularna duhovna glazba, hrvatske domovinske pjesme u klasičnim i jazz-obradama, to je naš repertoar. Svirala sam i u klavirskom kvintetu. To je sad malo na pauzi zbog obiteljskih okolnosti članova kvinteta.«

»Naravno da me ima i u Crkvi. U svojoj župi pjevam za blagdane, prema potrebi mijenjam orguljaša, redovito sviram zornice. Dvije godine vodim Nadbiskupijski zbor mladih. Vlč. Ivan Valentić me, kao povjerenik za pastoral mladih, pozvao da vodim taj zbor. U njemu animiramo događanja za mlade na razini Zagrebačke nadbiskupije, hodočašća mladih u Mariju Bistricu, holywin, duhovne obnove u Ciboni, križni put na Ksaveru, hodočašća mladih u katedralu, mise s kardinalom, mjesečno animiramo klanjanje za mlade u katedrali. Skupi se toga kroz godinu, probe su redovito jednaput tjedno u dvorani pastorala mladih u Branjugovoj ulici. Dolazi tridesetak mladih, a kad su veći događaji, dođe ih pedeset, šezdeset. Svi su ti mladi aktivni i u svojim župama pa im je to dodatan angažman i sigurno im nije lako sve pospojiti. Sva je mladost prepuna kojekakvih obveza. Zboru sam isključivo dirigentica, instrumentalisti su drugi mladi. Tijekom ožujka poslana sam kao jedina predstavnica Hrvatske biskupske konferencije na tjedan dana u Rim na predsinodski susret za mlade. Najesen će biti sinoda posvećena mladima. Smisao proljetnoga susreta bio je da se kaže kako mladi žive u pojedinim zemljama, s naglaskom na vjeru.«

U Hrvatskoj nedostaje nagon za akcijom
Odrastajući u župnoj zajednici u bliskom kontaktu s Crkvom, cijeli sam život bila okružena laicima aktivnima u životu Crkve. Zanimljivo je bilo gledati ljude koji su, vodeći regularne obiteljske i poslovne živote, uvijek s velikom ljubavlju dijelili svoja znanja, talente i interese s drugima u zajednici. Sjećam se kako je pjevanje u zborovima župe sv. Leopolda Mandića na Voltinu pod vodstvom Ane Janković bilo jedno od najdražih aktivnosti u mojem gustom rasporedu. Od malih nogu dobila sam uvid u mogućnosti koje vjernici laici mogu pružiti zajednici, kao i aktivnosti kojima i mladi mogu dati svoj doprinos: pjevanje, sudjelovanje u liturgiji čitanjem i ministriranjem, organiziranje hodočašća mladih, Caritas itd.
Crkva kao otvorena i raznolika zajednica pruža velik broj prilika gdje se vjernici mogu uključiti u njezin život aktivnim radom. Ono što ljudima u Hrvatskoj nedostaje nagon je za akcijom te preuzimanjem inicijative, kao i odmak od znanoga i ustaljenoga, što se počelo odražavati i na mlade. Mladi su prepuni ideja i novih razmišljanja koja često ostanu neostvareni koncepti jer realizacija bude zaustavljena strahom od nepoznatoga ili pak manjkom inicijative i želje za odgovornošću. Mladi traže izlaz iz mentaliteta u kojem se sve radi onako kako je bilo »od navek«, no nedostaje im širina pogleda kojom bi mogli donijeti konstruktivne i zdrave promjene u društvo. Ako se mladima pokaže nova perspektiva, prepoznat će potencijal koji ona donosi i počet će mijenjati društvo ako im starije generacije predaju znanje i odgovornost.
Mi, vjernici u Crkvi, imamo prostora činiti konkretne stvari ako malo više otvorimo i svoja vrata i vrata Crkve. Tako otkrivamo prilike kojima međusobno radimo na rastu zajednice, što neizbježno pridonosi rastu nas samih.
»Takva sam kakva jesam uglavnom zbog vjere«

»Važan mi je taj cjelokupan moj angažman u Crkvi. U svemu tome rastem. Otkako vodim zbor, naučila sam puno o samoj liturgiji, o misama, pobožnostima. Crkva mi je oduvijek bila zajednica u kojoj sam nalazila utočište, Bog mi je u njoj puno dao, a ja mu vraćam kroz angažman kako mogu. Zahvaljujem Bogu na brojnim talentima koje mi je dao. Vjera je bila glavna u mojoj formaciji, takva sam kakva jesam uglavnom zbog vjere. Odnos prema ljudima i radu gledam kroz prizmu vjere. Želim da tako i ostane, trudit ću se, kako god mi život išao. U posljednjih sam godinu dana u ozbiljnoj vezi, moji su zadovoljni, njegovi također. Upoznali smo se, a gdje bi drugdje nego u Palmi. A posljednja sam dva mjeseca podstanarka. Odlučila sam se osamostaliti, vidjeti kako je to kad treba samostalno voditi domaćinstvo i samostalno plaćati režije. No nisam otišla daleko, ostala sam u istom kvartu. Mislim da je to bila moja zdrava i dobra odluka. Trudim se njegovati odnose sa svojim divnim prijateljima, a oko mene su mladi i ambiciozni ljudi koji vole to što rade. I koji su moji istomišljenici, posvećeni Bogu i ljudima oko sebe.«

IZVORGlas Koncila br. 20/2018.
Prethodni članakŠKOLA MAJKE BOŽJE Bl. Djevica Marija, model duhovnoga života kršćanina
Sljedeći članakZABORAVLJENO DOSTOJANSTVO U RATU I MIRU Kako voditi dijalog u Crkvi i politici?