Dva je velika tematska dijela, odvojena, a opet tijesno povezana, imao ovogodišnji »Dies theologicus«, Teološki dan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je održan u srijedu 18. svibnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na zagrebačkom Kaptolu. U prvom dijelu u središtu su bile suvremene perspektive službe i formacije kateheta, u svjetlu novine, motuproprija pape Franje »Antiquum ministerium« kojim je »drevnu službu« katehete ustanovio kao trajnu laičku službu u Crkvi. Ovogodišnji je Teološki dan bio posvećen i proslavi 60. obljetnice postojanja Instituta religijskih znanosti koji se do 2017. godine zvao Katehetski institut.
Među nazočnima na skupu, koje je na početku pozdravio dekan KBF-a dr. Josip Šimunović, bili su dr. Denis Barić kao izaslanik velikoga kancelara zagrebačkoga KBF-a zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića te mr. Emita Blagdan, pomoćnica za međunarodnu suradnju v. d. ravnateljice Agencije za znanost i visoko obrazovanje.
Svakako je temeljni ton skupu dalo prvo predavanje, koje je održala dr. Ana s. Thea Filipović, pročelnica Katedre religijske pedagogije i katehetike. Predavačica je iznijela glavne koordinate motuproprija »Antiquum ministerium« i službe katehete koja se sada uspostavlja kao trajna služba: ona ima bogatu i često vrlo uspješnu povijest, ona je laička, zasniva se na krsnom poslanju svih vjernika, a slijedi gramatiku nauka sv. Pavla o karizmama, darovima Duha koje služe za izgradnju zajednice, Crkve.
Možda je dobar sažetak čitave problematike završni dio izlaganja dr. Filipović, u kojem je govorila o provedbi motuproprija. Tu je predavačica predstavila različita iskustva koja, kako se ispostavilo u raspravi, mogu biti od pomoći i u Hrvatskoj. Počela je od Afrike, čije su zemlje »evangelizirali katehete laici«, te je »u mnogim biskupijama služba katehete već strukturirana«. Europska iskustva uključuju romanske zemlje, u kojima je »etablirana služba kateheta volontera, koji rade s manjim skupinama djece i mladih u župnim zajednicama«, čija formacija »obuhvaća tečajeve u trajanju od dvije do tri godine i godinu dana staža«, rekla je dr. Filipović. Slično je i u Americi. S druge strane, »u germanskim zemljama, uz dragovoljne katehete malih skupina koje uključuju i voditelje mladih, kao i roditelje djece i adolescenata koji se pripremaju za sakramente, postoje već strukturirane službe referenata zajednice i pastoralnih referenata koji izvršavaju i katehetske i šire pastoralne zadaće«.
»U Hrvatskoj je, kao što znamo, kateheza uglavnom pokrivena dobrovoljnim radom vjeroučitelja i manjega broja kateheta s punim radnim vremenom. Izgradnja sinodskih struktura sigurno zahtijeva i etabliranje službe kateheta u našoj Crkvi. Pastoralno-katehetski studijski modul za izobrazbu kateheta i drugih pastoralnih služba (koji postoji kao studijski program na Institutu religijskih znanosti KBF-a u Zagrebu) još nije zaživio zbog manjka zainteresiranih studenata.
To će u idućim godinama biti jedan od najvećih izazova, možda i test sinodske ekleziologije i misijske preobrazbe Crkve«, zaključila je dr. Filipović.
Dr. Jadranka Garmaz, pročelnica Katedre religijske pedagogije i katehetike na splitskom KBF-u, u prvom je dijelu svojega izlaganja predstavila, iz perspektive katehete, novi Direktorij za katehezu koji je 2020. godine izdalo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. U drugom je dijelu iznijela neke primjere iz prakse formacije kateheta u okolnim zemljama.
Ako se traži neki zaključak iz predavanja i rasprave koja je slijedila, može se reći dvoje. Prvo, i mjerodavni crkveni dokumenti i osobna iskustva pokazuju da kateheta mora biti prije svega svjedok vjere. Drugi zaključak koji se nameće glasi: Pitanje (trajne) službe kateheta uključuje transformaciju čitave crkvene zajednice od, kao što je rečeno, piramidalnoga modela prema sinodskomu modelu.
Posebnost dvaju krugova vrlo otvorene rasprave bilo je i to što je jedna studentica ispričala svoju priču o razlozima zbog kojih nije upisala pastoralno-katehetski modul na Institutu religijskih znanosti, koji bi joj otvorio perspektivu katehistice. Razlog je prije svega briga oko zaposlenja. Naime, studentica živi u malom mjestu sa skromnim crkvenim životom. Istina, u jednom joj je trenutku palo na pamet da bi mogla upisati spomenuti modul pa je o mogućnostima angažmana pitala župnika. Ovaj joj je obećao da će joj se javiti, ali to nikada nije učinio. Stoga se djevojka odlučila za modul koji joj nudi posao vjeroučiteljice…
Da bi služba katehete zaživjela kao trajna služba – postavljeno je također pitanje hoće li se to u Hrvatskoj dogoditi – potrebna je življa crkvena zajednica, s proširenim područjima kateheze. Pitanje vjeronauka u školi koji je navodno »pojeo« župnu katehezu također je više puta spomenuto. Vrlo se otvoreno u raspravi na nj osvrnuo dr. Denis Barić, postavivši pitanje: »Tko je ikada ikomu dopustio da to kaže, ili čak da tako postupi; da se pod izgovorom vjeronauka u školi odrekne župne kateheze ili je svede na često formalnu pripravu za sakramente?« Istaknuo je primjer zagrebačke župe Bl. Alojzija Stepinca Bestovje – Novaki – Rakitje i njezina župnika Božidara Cindorija, koji imaju župnu katehezu od prvoga do osmoga razreda. Također je naglasio da je odgoj za potrebu kateheze, a onda i za suradnju s katehetama, jedan od središnjih aspekata formacije budućih svećenika. A što se tiče vjeronauka u školama, rekao je da bi želio da se snažnije ističu njegova pozitivna postignuća, a da se manje lamentira o tome kako je istisnuo župnu katehezu.
Pogled nade za trajnu službu katehete podijelila je s prisutnima novinarka Hrvatskoga radija Blaženka Jančec. Kad je ona studirala na (bivšem) Katehetskom institutu, nitko nije mogao jamčiti opstanak vjeronauka u školama i sigurnost zaposlenja. A ipak su se svi vodili nekom vrstom proročkoga entuzijazma. Izrazila je nadu da su i sadašnja vremena možda proročka, da će se za mnoge laike naći mjesta i za zaposlenje u župnoj katehezi.
U svakom slučaju nema sumnje da je ovogodišnji »Dies theologicus« zagrebačkoga KBF-a, premda je nametnuo više pitanja nego što je dao odgovora, dao svoj obol procesima razlučivanja s kojima se čitava Crkva suočava hodeći zajedno, sinodski, ususret novim vremenima.
