Nebrojeno smo puta imali priliku gledati mnoge slavne osobe kako na vrhu svojega uspjeha, u zlatnim godinama, imaju i više nego što im je potrebno, a na kraju završe bez ičega. Možda nisu vodili dovoljno računa o sebi, možda nisu mudro razmišljali, a možda im je u tim trenutcima nedostajalo i poniznosti, a još više – zahvalnosti. Nisu znali reći hvala za veliku količinu svega što im je bilo pruženo, pa je njihov »poveći vrabac« u ruci odlepršao… Ili su uvijek težili prema onomu nedostižnomu golubu na grani i tako završili u jami koju su si sami iskopali. Iz te jame mogla ih je spasiti Božja ruka, ali oni nisu odlučili pružiti ruku, biti zahvalni što im je netko pokušao pomoći.
S druge strane postoje oni koji su veoma zahvalni za sve što su stekli uz Božju pomoć. Potaknuti Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, odlučili smo još jednom, s različitih vidika, osvijetliti ponekad škakljivu temu na koju se i mi nekada spotaknemo jer nam nedostaje u našim životima – a to je zahvalnost. Mnogo puta zateknemo se u prilici da od Boga samo nešto tražimo, a u rijetkima se zaustavimo, promislimo i kažemo: »Bože, hvala ti što sam takav kakav jesam i što uz tebe, bez obzira na nedaće, ponosno kročim stazom života!« Današnji svijet pohlepe često od malih nogu izbriše potrebu zahvalnosti iz dječjega razmišljanja pa prilikom odrastanja ta djeca žive u konstantnu nezadovoljstvu. Postoji i druga krajnost, a to je da su oni koji imaju malo veoma sretni i zahvalni za to malo. Način zahvalnosti ovisi i o podneblju u kojem se nalazimo – primjerice izrazi zahvale nisu isti u nas i u Indiji. Međuljudska zahvalnost zapravo proizlazi iz naše zahvalnosti Bogu. U Bibliji možemo naći mnogo primjera lijepih zahvala, a one najljepše zapisane su u ponekim psalmima. Vođeni lijepim riječima Psalma sjetimo se i mi u molitvi Bogu, osim mnogih molba, koji put izreći onu tako jednostavnu, a moćnu riječ: Hvala!
Svaka kultura ima određena pravila, ali i određene načine na koji se pokazuje zahvalnost. Od istoka pa do zapada predmeti, riječi i geste imaju različito značenje. U nekim kulturama važno je da se ne pretjeruje, a u većini je zapadnih zemalja zahvalnost nešto što se mora vrlo jasno i glasno iskazati. Razlike u iskazivanju zahvalnosti možemo pronaći čak i u zemljama koje dijele granicu. Neki od najvažnijih blagdana vežu se uz iskazivanje zahvalnosti, čak i komercijalizirani američki Dan zahvalnosti. Iskazivanje zahvalnosti zauzima veoma značajnu ulogu u mnogim kulturama.
U Indiji je vrlo neobično ako kažete »hvala« prijatelju ili obitelji jer oni smatraju da se to izgovara samo strancima. Osim toga, u Indiji se smatra da se zahvalnost iskazuje srcem i osmijehom. U Kini se zahvalnost izražava gestama, a ne riječima. Također, u iskazivanju zahvalnosti drže se Konfucijevih načela. Istočnjački običaji poprilično su drukčiji od onih zapadnih i od onoga što smo navikli. Ako želite iskazati zahvalnost u Japanu, učinit ćete to naklonom. Taj naklon ovisi o tome koliko ste bliski s osobom kojoj zahvaljujete i u kojem ste odnosu u socijalnom statusu. Nepalski običaji nalažu da se svi darovi i novci moraju primiti s obje ruke jer ako se to ne učini, doživjet će se nesreća.
Ruski običaji nalažu da kada posjećujete nečiji dom, morate donijeti mali poklon kao što su čokolade ili cvijeće. Ako donosite cvijeće, ono ne smije biti žute boje i ne smijete donijeti neparan broj cvjetova. Isto vrijedi i za Mađarsku, jer se neparan broj cvjetova daje samo na pogrebima. Njemački običaji koji se tiču cvijeća nalažu da buket ne treba biti zamotan ni previše uređen, jer se to smatra iskrenijom gestom. Također, studenti koji žele iskazati zahvalnost svojim profesorima ne plješću, nego kucaju o svoje stolove.
U mnogim je ljudskim glavama stvorena misao kako je molitva zapravo »prošnja« Bogu za nešto što smatramo da nam je potrebno u životu. Tako zaboravljamo da ne odlučujemo samo mi što nam je potrebno te da on zna sve naše želje i potrebe. To ne znači da ne treba moliti, nego da treba znati zahvaliti na svemu dobivenom te se vođeni Božjom riječju boriti za svoje ciljeve.
Tzv. prozbena molitva ili molitva prošnje dio je ljudske svakodnevice. Pojedinci ju iskorištavaju, pa i gube »navigaciju« na putu molitve i vjere jer uvijek traže nešto novo, nikad nisu zadovoljni dobivenim te su u jednu ruku nezasitni, a moleći misle da rade pozitivnu stvar. Neki put treba »stati na loptu« i samo reći: »Bože, hvala ti!« Znamo kako je i nama uvijek lijepo čuti riječ hvala kad nekomu pomognemo, jer ta mala riječ može uljepšati dan nama malim ljudima, a kako li je tek radostan naš Gospodin kad, bar nakratko, čuje iskrenu zahvalu od osobe kojoj je podario mjesto na zemaljskoj kugli. Molitvom želimo doći bliže k Bogu, a ne dovesti Boga bliže k nama – on nije naš privatni Bog, nego Bog svih ljudi. Kako svojim prijateljima ne okrećemo leđa kad nam koji put ne uspiju pomoći, tako to ne ćemo učiniti ni s Bogom. Znamo da su oni, a pogotovo on, uvijek tu za nas i ako nismo zahvalni prvotno jedni na drugima, a zatim i za sve naše dobre, ali i loše postupke, to prijateljstvo ne može biti na stabilnim nogama.
Znamo kakav prijatelj je Isus, ali moramo se upitati kakvi smo prijatelji mi. Zahvalnom molitvom pokazujemo da nismo sebični, nego smo spremni rasti u zajedništvu s Bogom. Mi smo tu da ispunjavamo Božju volju, a ne Bog volju čovjeka – molitva nije nešto magijsko što će nam ispuniti sve naše prohtjeve, nego način približavanja Svevišnjemu. Stoga bi bilo potrebno odbaciti sebičnost i shvatiti da je ponekad potrebno i reći onu jednostavnu, a jaku riječ – hvala.
Zahvalnost je biblijsko načelo. Na brojnim mjestima Sveto nam pismo govori: »Budite zahvalni«, na jedan ili drugi način. Mnogi su apostoli pisali o važnosti zahvaljivanja Bogu na svim dobrima koja je učinio za nas, a i Majka Marija nas uči veličati, slaviti i hvaliti Gospodina. Da naš Stvoritelj to vidi i čuje i daje nam dodatni poticaj za hvalu piše u Poslanici Hebrejima: »Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav koju ste iskazali njegovu imenu« (6, 10). Dakle, imamo različite primjere zahvalnosti u Bibliji, od apostola do Isusa i Blažene Djevice Marije. No osim uzora i primjera zahvalnosti, Biblija nam pruža i psalme odnosno različite molitve zahvalnice koje možemo moliti svakodnevno.
Teško je u moru tih prekrasnih psalama izdvojiti nekoliko njih, no možemo započeti sa Psalmom 92 koji kaže: »Dobro je slaviti Jahvu, pjevati imenu tvome, Svevišnji.« Psalam 66 daje zahvalu za oslobođenje i kaže: »Kliči Bogu, zemljo sva, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu. Sva zemlja nek’ ti se klanja i nek’ ti pjeva, neka pjeva tvom imenu! Blagoslivljajte, narodi, Boga našega, razglašujte hvalu njegovu!« U Psalmu 108 možemo pročitati zahvalnicu Jahvi: »Hvalit ću te, Jahve, među narodima, među pucima tebi ću pjevati, jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka tvoja vjernost.«
Posebice se ističe Psalam 135 koji poziva sav Božji narod da hvali svoga Spasitelja: »Hvalite ime Jahvino, hvalite, sluge Jahvine, koji u Domu Jahvinu stojite u predvorjima Doma Boga našega! Hvalite Jahvu jer dobar je Jahve, pjevajte imenu njegovu jer je ljupko!« Slično poručuje i Psalam 148 koji poziva nebo i zemlju da hvale Jahvu: »Hvalite Jahvu s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!«
Dvadeset i dvije godine, od 1996. godine, Republika Hrvatska i svi njezini stanovnici 5. kolovoza slave Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom »Oluja« 5. kolovoza 1995. oslobođen je grad Knin, čime je ostvaren jedan od najvažnijih vojno-strateških ciljeva oslobodilačkoga obrambenoga djelovanja oružanih snaga Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Ta vojno-redarstvena operacija stvorila je konačne uvjete za mirnu reintegraciju ostatka do tada okupiranoga hrvatskoga teritorija.
No Dan domovinske zahvalnosti ne slavi se samo zbog iznimnoga vojnoga uspjeha hrvatskih branitelja. Slavimo ga zbog pojma koji tvori ovu jezičnu složenicu – zbog zahvalnosti. Zahvalnosti na svakom životu koji je prerano prekinut kako bi naši naraštaji mladih ljudi imali vlastitu slobodu i mir, hrvatsku državu; zahvalnosti zbog svake kaplje krvi, znoja, svake ozljede i svakoga centimetra oslobođene hrvatske zemlje. Slavimo ga i zbog toga što smo zahvalni Njemu, koji je brojčano nadjačanim, slabije naoružanim, premorenim i izgladnjelim dragovoljcima dao snage – ne da uzimaju tuđe, nego da brane što je njihovo, što je naše. Zahvalnost je to i na Božjem usmjerenju koje nije dalo da pogrješna ideologija zavedenih ljudi slomi hrvatski ponos i duh.
Ovaj spomendan samo je jedan u nizu podsjetnika na jedan od najvećih horora koji su pogodili hrvatski narod, ali i zbog njih smo zahvalni. Jer svaki taj podsjetnik još jedna je uspomena koja ne blijedi, a iz svih njih proizlazi najjasnija i najjača poruka: Hrvati su još tu. Hrvatska je još tu. I Hrvatska je beskrajno zahvalna svakomu pojedincu koji je stavio vlastiti život na kocku kako bismo i mi imali priliku vidjeti koliko je prekrasna Lijepa Naša.
Od malih nogu naši nas roditelji uče da zahvaljujemo. Riječ »hvala« jedna je od prvih koje dijete nauči izgovoriti, ali često se dogodi da prilikom odrastanja tu riječ zaboravimo. Počnemo ju uzimati zdravo za gotovo, ne shvaćamo njenu vrijednost, izgubi svoje značenje i svrhu, ispari. Ipak, vjerujemo da svi ljudi, ili bi barem trebali, duboko u sebi osjećaju potrebu za zahvalnošću, potrebu da na neki način pokažemo da vrjednujemo neke stvari. Stvari koje i ne primijetimo da posjedujemo dok ih ne izgubimo.
Najjednostavniji primjer je zdravlje. Tek kada je ono narušeno, shvatimo koliko trebamo zahvaljivati dragomu Bogu na njemu. Isto je i s obitelji, prijateljima, bližnjima. Ponekad je riječ o sitnicama, poput neke tople riječi, male geste koja nas obraduje, koja u nama u tom trenutku probudi žarku potrebu za zahvalom, na površinu kroz tu jednu kratku riječ izlazi ono najljudskije što imamo u sebi.
Svi smo rođeni s tom potrebom, ali nju treba njegovati, razvijati kako bi se ona održala, kako bi preživjela u ovom, ponekad okrutnom, svijetu. Postoje prigode u kojima nije lako biti zahvalan, u kojima ne vidimo razlog za to, koje kolebaju našu vjeru, ali treba biti jak, treba gledati s pozitivne strane i zahvaliti što je sve tako kako jest.
Ponekad ljudi osjećaju zahvalnost, ali im je teško prevesti je u riječi. Ipak, biti zahvalan ne znači samo izgovoriti »hvala«, nego zahvalnost možemo iskazati i na druge načine, poput zagrljaja, bilo kakve pomoći, blage riječi, ponekad čak i samo pogleda. Kada je zahvalan, čovjek se osjeća bolje, smirenije, jer je to iskren i čist osjećaj koji nas cijele prožima i ispunjava. Osjećaj je to koji nam je usađen u dušu i kojemu nas Sveto pismo svakodnevno uči kroz brojne lijepe primjere. Biti zahvalan ne košta nas ništa, zahvalnost nema cijenu, besplatna je, a donosi bogatstvo i osobi koja zahvaljuje, ali i onomu komu je zahvala upućena. I zato nikad nemojmo štedjeti na zahvaljivanju.
Odgovor na pitanje jesu li mladi zahvalni i znaju li uopće biti zahvalni nikako ne ćemo pronaći bez dubljega promišljanja. Premda suvremena kultura u koju su mladi neizbježno uronjeni nerijetko promiče hvalisanje i aroganciju, a zaboravlja iskonsku zahvalnost, kazati da su mladi općenito nezahvalni površno je i neispravno.
Često ponavljana tvrdnja da mladi danas imaju puno više prava, ali sve manje zahvalnosti, dobrim je dijelom odjek permanentnoga međugeneracijskoga nesporazuma. Starije generacije, uz spomenuti nedostatak zahvalnosti, mlade ponekad podcjenjuju dodjeljivanjem niza drugih karakteristika – poput neodgovornosti, nezrelosti, interesa za trivijalnosti… No takva poimanja nisu istovjetna onomu što mladi čine i kako se ponašaju u stvarnosti. Mladi nisu nezahvalni jer biti zahvalan ne znači opetovano ponavljanje riječi »hvala«, iako ne smijemo zaboraviti ni taj najjednostavniji oblik izražavanja zahvalnosti za nešto dobro u našem životu. Zahvalnost se može iskazivati na niz različitih načina, a mladi to u svakodnevnom životu svojim ponašanjem nedvojbeno pokazuju. Angažiranost u aktivnostima katoličke zajednice – od redovita pohađanja mise preko uloge ministranta i sudjelovanja u crkvenom zboru do karitativnih akcija i sudjelovanja u organizacijama katoličke mladeži – jest jedan od najzornijih primjera kako mladi iskazuju svoju zahvalnost za sve dobro u njihovim životima. Biti zahvalan znači i poštivati obitelj, dom i prijateljstvo. Odgovoran pristup školskim, fakultetskim ili poslovnim obavezama isto tako možemo smatrati jednim od načina na koji će mladi reći »hvala« za iskazane prilike. Društveno korisne djelatnosti poput volontiranja, organiziranja humanitarnih akcija ili općenita rada na poboljšanju života svoje zajednice također je nešto u čemu će se iskazati upravo mladi. Sudjelovanje u manifestacijama od iznimna nacionalnoga značenja – od recentnoga dočeka nogometnih reprezentativaca do proslave Dana domovinske zahvalnosti – još je jedan od načina kako mladi iskazuju svoju zahvalnost. Nadalje, ovdje je riječ tek o taksativnom nabrajanju aktivnosti i ponašanja kojima mladi svakodnevno iskazuju svoju zahvalnost te bismo ovaj popis mogli znatno proširiti.
Tvrdnje koje mlade označavaju kao nezahvalne nisu vjerodostojne. Mladi znaju na čemu trebaju biti zahvalni, a svoju zahvalnost oni iskazuju na mnogo različitih načina koji ponekad možda nisu uočljivi »na prvu«.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak