DO RAZUMIJEVANJA »DRUGAČIJIH« KRŠĆANA Zajednička molitva velik je korak prema jedinstvu

Snimio: B. Čović | Svake godine molitvena osmina za jedinstvo kršćana privlači sve više ljudi

Kroz povijest brojni sukobi i ratovi povezivani su na neki način s Crkvom, a često se o tim nasilnim sukobima govorilo kao da je riječ o nečemu što ima veze s razlikom u vjerovanju. Mnogi od njih još uvijek traju i različito ih se etiketira, no u ovom broju odlučili smo razmišljati o svojevrsnoj »borbi« koja ne razdvaja, nego joj je glavna svrha povezati, obnoviti i pomiriti. Zato vam i pišemo o razvoju ekumenizma kroz stoljeća i tom načinu »borbe« vjernika i papa. U člancima obrađujemo i različitosti i sličnosti svih vjernika pod Kristovim znakom, razne molitvene susrete koji nas stoljećima povezuju i pozivaju na jedinstvo, a naglasili smo i razliku između religije i odijeljenih zajednica koje su se »odlomile od fasade Crkve«. U ovom broju rubrike »Mladi mladima« svakoga smo željeli potaknuti da u sebi nađe mjesta za razumijevanje »drugačijih« kršćana i da na sebi svojstven način, vođen razmišljanjima i stečenim znanjima, sudjeluje u najnovijem valu ekumenizma. A on zapravo počinje svakim novim pozivom na zajedništvo.

Različiti, a tako slični…

Kada je riječ o ujedinjavanju kršćana, ističemo ono što ih povezuje, no dobro je promotriti i razlike između sekte i izvorne vjerske zajednice utemeljene na riječi Božjoj. Religija, kao krovni pojam, označava sustav vjerovanja, morala i praksa koji uspostavlja odnos između Boga i čovjeka. Naravno, institucionalizirana religija oblikuje takav sustav u formiranu vjeru čija je sastavnica – uz doživljaj svetoga – hijerarhija koja podrazumijeva simboličke rituale.

Tako je katolicizam službeni vjeroispovijedni sustav Katoličke Crkve čiji nauk počiva na 21 ekumenskom koncilu i Bibliji, a njezin utemeljitelj je Isus Krist, što je čini izravnom nasljednicom Pracrkve. Zbog toga se dogme, bogoštovlje i moral Katoličke Crkve temelje na izravnoj vezi s prvom kršćanskom zajednicom.

Za razliku od toga, sekte koje proistječu iz kršćanstva ne razvijaju se na nekom posebnom nauku, nego korijenje uvijek vuku iz temeljnih spisa i nauka kršćanskih Crkava. Upravo zato sekte se razvijaju u okruženju većinske religijske zajednice ili vjere, a do odijeljivanja od dominantne vjere dolazi zbog suprotnosti u vjerovanju koje obično proizlazi od »karizmatskoga vođe« koji prednost pred hijerarhijom Crkve daje subjektivnomu religijskomu iskustvu. Sekte mogu nastati zbog samo djelomičnoga prihvaćanja izvornoga naučavanja ili nadodavanja novoga, subjektivnoga ili stranoga nauka izvornomu. Najviše kršćanskih sekta, poput mormona ili Jehovinih svjedoka, proistječe iz protestantizma.

U kršćanstvu je važno razlikovati sekte od glavnih vjera poput katolicizma, pravoslavlja, protestantizma i drugih. No valja znati da je temeljna razlika u tome što je kod glavnih vjera uzrok međusobnoga odjeljivanja disciplinske ili obredne naravi, koji se naziva »raskolom«, na čijem nadilaženju djeluje upravo ekumenski pokret.

Kršćanstvo kao poderana haljina
Foto: Shutterstock | Rupe u jedinstvu »krpaju se« ljubavlju

Katolički nauk uči nas da jedinstvo između protestanata, pravoslavaca i katolika postoji, ali znamo da postoje i »pukotine« u tom jedinstvu koje su nastajale stoljećima i koje narušavaju cjelovitost i potpunost Kristove Crkve. No umjesto o raskolu i razdijeljenoj braći, čini nam se da je primjerenije govoriti o sličnostima koje nas spajaju budući da je ono što kršćane povezuje veće od onoga što ih razdvaja. Upravo te sličnosti omogućile su nastanak ekumenizma koji traži pomirenje, suradnju i jedinstvo u svojim Crkvama. Svim je Crkvama zajednička želja za potvrdom duhovnoga i moralnoga poslanja jedne Crkve, onakve kakvu je Isus želio. Osim toga, zajednički je i sakrament krštenja po kojem smo povezani s Kristom, kao i ispovijedanje i življenje temeljnih istina vjere sadržanih u Bibliji i nauku prve Crkve. U tom kontekstu mnogi suvremeni teolozi ističu da je za ekumenizam posebno važno Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Kršćani spomenuto vjerovanje ispovijedaju još od 325. godine govoreći da vjeruju »u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu«. »Jednost« odnosno jedinstvo Crkve prvo je od četiri bitna obilježja zajedničkoga kršćanskoga vjerovanja i najbitnije obilježje ekumenizma. Ako se unatoč ispovijedanju vjere u »jednu« Crkvu kršćani ne prepoznaju i ne žive u zajedništvu, onda ne slijede Kristovu riječ i ne ispunjavaju njegovu volju.

Sveti Optat usporedio je kršćansku vjeru s haljinom koju su s vremenom ljudi derali. S jedne strane haljine mi smo još uvijek jedno, ali na raznim stranama »visimo« te smo podijeljeni. Ipak, podijeljenost nije potpuna jer iako se ljudi međusobno razilaze, često svjedoče jednu vjeru, znaju »komu su povjerovali«, smatraju da smo svi opečaćeni jednim pečatom, da smo svi kršteni, da jednako čitamo Bibliju i molimo se istomu Bogu. Iako su Crkve podijeljene kanonski i dogmatski, u raznolikosti obreda ostvaruju se iste tajne, milosti i ista prisutnost. Ali kad se haljina razderala i kad su dijelovi visjeli svaki na svoju stranu, bilo je potrebno to i pokrpati. Upravo to je cilj ekumenizma: »pokrpati« pukotine i razderotine te zaliječiti rane koje su nastajale stoljećima, a narušavaju cjelovitost jedinstva Kristove Crkve.

Mala zajednica velikih duhovnih razmjera

Poznato je da se ljudi osjećaju sigurnije i lakše se suočavaju s teškim životnim prilikama kada se nalaze u društvu kojemu se mogu povjeriti i koje je uvijek spremno pomoći. Osjetivši da je početkom Drugoga svjetskoga rata ljudima potrebna pomoć, Roger Schutz osnovao je zajednicu u francuskom selu Taizéu.

U početku se ta ekumenska zajednica brinula za ratne izbjeglice koje su pristizale iz svih dijelova Francuske, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Sam Schutz, kasnije poznatiji kao brat Roger, bio je protestantski svećenik te je u početcima zajednice molio sam, kako pripadnicima drugih vjera ne bi bilo neugodno. Zbog ratnih opasnosti zajednica je na dvije godine bila premještena u Ženevu, a 1944. vratila se u Taizé. Godine 1949. sedmorica pripadnika zajednice zavjetovala su se na celibat i zajednički život u jednostavnosti.

Foto: Siciliani-Gennari/SIR | Ideja pomirenja preživjela je i Drugi svjetski rat

Kako su godine prolazile, zajednica je s ciljem pomirenja podijeljenih kršćana, ali i svih ostalih ljudi, rasla sve do danas. Više od stotinu katoličkih i protestantskih redovnika živi od rada vlastitih ruku te darove koje prime prosljeđuju najsiromašnijima. Također, organiziraju tjedne susrete mladih s ciljem pronalaska zajedništva s Bogom kroz radionice, molitvu i tišinu. Radionice stavljaju naglasak na odnos vjere i raznih područja života (posao, društvo, slobodno vrijeme…).

Jednom godišnje organiziraju i Europski susret mladih pod motom »Hodočašće povjerenja na zemlji«. Zagreb je mlade ugostio prije 10 godina, a ovogodišnji susret održan je u Rigi, glavnom gradu Latvije. Riga je poznata po dugoj luteranskoj tradiciji, ali i sve većem broju pravoslavnih vjernika, zbog čega može biti kvalitetna podloga za razvoj ekumenizma.

Na tjednim i europskim susretima mogu sudjelovati ljudi iz svih dijelova svijeta, a ako to želite i vi, upute za kraj ove godine i susret možete pronaći na mrežnoj stranici zajednice.

Od svjetovnoga do vjerskoga

Ekumenska ideja razvijala se od samih početaka širenja Kristove Crkve u Rimskom Carstvu. Prvotno je imala svjetovno značenje jer se odnosila na »naseljeni svijet«, a mnogo kasnije izgubila je to značenje i počinje imati veze s crkvenim sinodama i koncilima. Na Koncilu u Niceji 325. utvrđeno je da »ekumenski« zaključci imaju sveopću crkvenu valjanost.

S podjelom Rimskoga Carstva na istočno i zapadno počinje i crkvena podjela. Istočna i zapadna Crkva sve se više počinju razlikovati i te se razlike naglašavaju. Nakon mnogo rasprava i podjela došlo je i do crkvenoga raskola 1054. Podjela tih razmjera rezultirat će i razilaženjima i neslaganjima kroz stoljeća, pa se ne će susretati carigradski patrijarh i rimski papa. Jedina stvar koja je, apsurdno, ujedinjavala kršćansku braću bio je zajednički protivnik, to jest širenje islama koje je potaknulo ekumensku težnju za ujedinjenjem. Cilj je bio očuvati kršćanski način života i Crkvu pred islamskim prijetnjama. Križarski ratovi, čiji je početni polet bio pozitivan, mogli su biti ekumenski poticaj za nove kontakte između razjedinjenih Crkava, no završili su velikom katastrofom i padom Carigrada 1204. Taj događaj utjecao je na to da se odnosi između pravoslavlja i katolištva dodatno pogoršaju.

U 16. stoljeću pokušavaju se pak unijeti duhovne i strukturalne promjene u Katoličku Crkvu, no taj je pokušaj doveo do uspostave reformiranoga kršćanstva. Evangelici smatraju da svoje vjerovanje temelje na principima prakršćanstva, odnosno početnih praksa koje su vrijedile pri prvim pojavama kršćanstva. Iako je početkom 19. stoljeća kršćanstvo podijeljeno, a i danas postoje brojne Crkve i zajednice, kršćanstvo postupno stječe ekumenske obzore i širi ekumenske vidike. Najvažniji crkveni događaj 20. stojeća bio je Drugi vatikanski koncil koji je označio početak otvaranja prema modernomu društvu, a među najvažnijim odlukama bilo je i slavljenje mise na narodnim jezicima te sve otvoreniji pristup prema odijeljenoj braći i sestrama, kršćanima, ali i prema drugim religijama.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana već tradicionalno se održava svake godine u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Tema, odnosno geslo osmine svake je godine drugačije, a u skladu s tim tiska se knjižica s prigodnim tekstovima. U tjednu molitvene osmine kršćanske Crkve postaju jedno u zajedničkoj molitvi, povezujući se tako na još jednoj višoj razini. Osam dana kršćani »posjećuju« jedni druge u raznim bogomoljama u kojima je organizirana zajednička molitva.
Početke molitvene osmine pronalazimo još u 18. stoljeću. Oko 1740. godine u Škotskoj se pojavljuje pokret koji je pozivao na obnovu vjere tako da se sve Crkve uključe u molitvi. Točno sto godina kasnije, 1840., velečasni Ignatius Spencer predložio je Savez molitve za jedinstvo. Godine 1867. Prva konferencija anglikanskih biskupa u Lambethu naglasila je da je za jedinstvo potrebna molitva. Već 1894. godine papa Lav XIII. potiče praksu molitvene osmine za jedinstvo kršćana u okviru blagdana Duhova. Nakon 14 godina, 1908. molitvena osmina održana je u siječnju onako kako se održava danas. Sredinom prošloga stoljeća u dekretu o ekumenizmu Drugoga vatikanskoga koncila potiče se proslava »tjedna molitve za jedinstvo«. Svi ti događaji kulminirali su 2008. godine kada je u cijelom svijetu proslavljena stota obljetnica molitvene osmine za jedinstvo kršćana.
U sklopu ovogodišnje molitvene osmine za jedinstvo kršćana održat će se i 33. ekumenski hod po crkvama. U njima će se okupljati ljudi koji su se čista srca došli pomiriti s Bogom i moliti u zajedništvu s mnoštvom kršćana dobre volje. Među njima, kao i svake godine, bit će i velik broj mladih koji su došli s istim ciljem, odati počast Bogu i međusobno se povezati u vjeri. Tradicija je to koja iz godine u godinu sve više raste pa pozivamo sve koji još nisu da se priključe molitvenoj osmini i postanu dio velike zajednice.
Da svi budu jedno

Iako će neki reći da ekumenizam svoje začetke vuče iz protestantizma, to jest s međunarodne konferencije protestanata u Edinburghu 1910. godine, on je kao pokret puno širi pojam. To je pokret koji teži ujedinjenju svih kršćana, nastojeći ih zbližiti, pomiriti i potaknuti međusobnu suradnju vjernika. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) Katolička Crkva – možemo to slobodno reći – postaje »motor« ekumenizma te ga nastavlja razvijati prema ovakvom obliku koji poznajemo danas.

Papa Ivan Pavao II. svoj je pontifikat posvetio pomirenju kršćana

Jedan od najvećih promicatelja ekumenskoga pokreta ne samo među hijerarhijama, nego i među vjernicima bio je papa Ivan Pavao II. koji je pokrenuo mnoge susrete i razgovore s kršćanskim zajednicama kako bi ekumenska poruka odjeknula u cijelom svijetu, a njegov je pontifikat kardinal Walter Kasper nazvao »ekumenskim«. Iako je u duhu ekumenizma djelovao kroz sve godine pontifikata, otvaranje četvrtih svetih vrata rimske bazilike sv. Pavla 18. siječnja 2000. označilo je prvi veliki ekumenski korak u novom tisućljeću jer su na otvaranju bili predstavnici čak 23 kršćanske Crkve i zajednice. Veličanstvena je bila i zajednička ekumenska molitva za sve svjedoke vjere 20. stoljeća što ju je sveti Ivan Pavao II. organizirao u svibnju 2000. u rimskom Koloseju, kao i molitveni susret brojnih religijskih predstavnika 2002. godine u Asizu koji je »izišao« iz ekumenskih u međureligijske okvire.

Svojevrsna »kruna« ekumenskoga programa pape Ivana Pavla II. bila je enciklika »Ut unum sint« – »Da budu jedno«, prva ekumenska enciklika jednog pape. U tri poglavlja enciklike piše o ekumenskom nastojanju i djelovanju, potrebi nastavka i povećanja dosadašnjega ekumenskoga dijaloga, ali i o dosadašnjim plodovima ekumenizma. Papa je tom enciklikom želio uistinu povezati sve kršćanske Crkve, otvorivši još jednom vrata ekumenskomu dijalogu.

IZVORGlas Koncila br. 3/2017.
Prethodni članakSTROJOBRAVAROV FINANCIJSKI POUČAK Čuvati se hirova, sentimentalnosti, nekontroliranih emocija i strasti
Sljedeći članakHRVATSKI KATOLIK I RUSKA PRAVOSLAVKA ŽELE SE VJENČATI Komu prvo trebaju ići?