ZAKON BEZ SAVJESTI NE MOŽE Dva desetljeća muke hrvatskoga povratnika

Foto: Shutterstock

Iako je zadaća države štititi svoje građane kada se nađu u potrebi, nemoralni pojedinci u pojedinim mjerodavnim tijelima države zlorabe zakonske propise kako bi ostvarili materijalnu dobit u tobožnju korist države (zapravo u svoju korist), a na štetu pojedinca u potrebi. Opisat ćemo slučaj povratnika iz Švicarske koji je 2000. ostao bez kuće i imovine, a sve po hrvatskim zakonima. O tome smo pisali u Glasu Koncila br. 36 od 3. rujna 2000. u dva nastavka, ali se do danas ništa bitno nije promijenilo. Namjerno ispuštamo ime mjesta jer slična su događanja bila moguća svagdje, pa i danas. Riječ je o ponašanju Centra za socijalnu skrb u jednom slavonskom mjestu. Ukratko, događanje se odvijalo na sljedeći način.

Centar za socijalnu skrb krši ugovor

Naš je građanin bio godinama na privremenom radu u Švicarskoj, a roditelji su ostali živjeti u Slavoniji. Ostarjeli i nemoćni, sklopili su ugovor s lokalnim Centrom za socijalnu skrb, temeljem kojega je Centar trebao osigurati doživotni smještaj i uzdržavanje u staračkom domu. Zauzvrat su trebali ustupiti sve svoje nekretnine i imovinu (namještena kuća 12 x 8 m, štala 20 x 6 m, šupa 20 x 5 m, svi uobičajeni poljoprivredni strojevi, alat i zemljište od 8 jutara). Uvjet je bio da se imovina preda u posjed tek kada roditelji budu smješteni u dom. Dakle, bila je riječ o jednom prosječnom poljoprivrednom gospodarstvu.

Uredno je sve zabilježeno na sudu. Nažalost, u Centru za socijalnu skrb stalno se odgađao postupak smještanja u dom.

Otac je u međuvremenu umro, a majka je ostala sama. Provedena je ostavinska rasprava pa su majka i njezin sin proglašeni nasljednicima. Međutim, istodobno je u njihovoj obiteljskoj kući Centar za socijalnu skrb privremeno smjestio drugu obitelj na socijalnoj skrbi, koja se u međuvremenu iselila. Budući da uvjeti uzdržavanja nisu bili ispunjeni, naš gastarbajter i njegova majka započeli su sudski spor radi pobijanja ugovora o uzdržavanju.

Nasilno useljavanje i izostanak sankcija

Međutim, u tijeku spora, kada je majka zbog bolesti odvedena u Sesvetski Kraljevec svojemu sinu koji se vratio iz Švicarske te smještena u bolnicu, Centar za socijalnu skrb nasilno je uselio u kuću novu obitelj, a našemu je povratniku poručeno da nema dovoljno franaka da bi dobio spor protiv njih. Obraćao se naš povratnik i gradonačelniku toga slavonskoga gradića, ali ga on nije htio ni primiti.

Želja za načinima stjecanja koristi u svakoj prigodi ugrožava našu budućnost. Zato zakoni ne smiju biti korisni samo onima koji imaju vlast, a štetni onima koji nemaju

U međuvremenu je i majka umrla. Kada je nešto kasnije osobno vidio na televiziji kako isti gradonačelnik, ne trepnuvši ni okom, pred kamerom izjavljuje »da je svoju invalidnost kupio, a da je inače zdrav«, naš je povratnik shvatio da ništa ne će postići u svom istjerivanju pravde. Ostao mu je gorak dojam i pitanje kako je moguće da nitko od službenih vlasti i institucija koje su prozvane i pozvane nije reagirao na takvu izjavu jednoga gradonačelnika niti ga se pokušalo sankcionirati.

Od bahatosti do korupcije

Povodom toga slučaja već smo 2000. upozoravali da se stječe dojam da se u javnosti i medijima može svašta izjavljivati bez posljedica i odgovornosti. Pisao je naš povratnik o svojem slučaju i tadašnjemu predsjedniku Vlade, tražeći pokretanje pravnoga sustava koji bi mu pomogao u istjerivanju pravde, odnosno vraćanju kuće i imovine. Dobio je odgovor da je njegov »dopis proslijeđen Ministarstvu pravosuđa na uvid i daljnji postupak«. No ništa nije riješeno pa se naš povratnik s čuđenjem pitao u kakvu se to zemlju vratio. Živio je i radio u stranom svijetu, u kapitalizmu, bez problema, a povratkom u domovinu koja je ušla u kapitalizam sreće se s bahatošću, nepoštenjem, korupcijom i nepostojanjem morala. Sve je očito pogrješno shvaćeno.

Povratnik je ostao bez nasljedstva, ali unatoč takvu iskustvu i neugodnostima i dalje se nadao da će ostvariti pravdu. Nije uspio. Ostala mu je nada da država nije sama po sebi loša, nego da su loši pojedinci koji zlorabe propise, koje bi trebalo mijenjati, uključujući i pojedince koji u tijelima vlasti grabe za sebe.

U tumačenju i provedbi zakona voditi se savješću

To se događalo prije 23 godine, a slušajući medije, može se zaključiti da se bitno ništa nije promijenilo. Očito je teško odolijevati »iskušenju koristi«. Želja za načinima stjecanja koristi u svakoj prigodi ugrožava našu budućnost. Zato zakoni ne smiju biti korisni samo onima koji imaju vlast (političari i dužnosnici), a štetni onima koji nemaju (običan čovjek i ljudi u potrebi). Naša praksa – primjer je i ovaj slučaj – potvrđuje da zakoni mogu biti kako nepravedni tako i nemoralni ako ne zabranjuju određena ponašanja. Zato se u tumačenju i provedbi zakona uvijek mora davati važnost savjesti i moralu. Biti savjestan znači preispitivati opravdanost svojih postupaka o tome što je dobro ili pravedno, ali i dopušteno kako zakonski tako i moralno. To pravilo ponašanja vrijedi i za institucije, a osobito za socijalnu skrb.