ZAKONOMANIJA I DALJE NA SNAZI Mirovinski promašaji – otpremnina ili dokup staža

Foto: Shutterstock

Još je na snazi poseban mirovinski Zakon o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine (Narodne novine broj 153/13), donesen krajem 2013. g., koji se u praksi ne zamjećuje. I taj je zakon potvrda dijagnoze bolesti donošenja zakona koja bi se mogla nazvati »zakonomanija« – a sa svrhom prikrivanja promašaja u vođenju državom. Naime politika (pritom se misli na sve političke strukture kada su na vlasti) nastoji svoju nesposobnost, nemoć i neznanje ispravljati donošenjem novih zakona ili mijenjanjem i nadopunjavanjem postojećih, prebacujući pri tome uvijek krivnju na prethodne vlasti.

Kako bi se lakše razumjela pojava »bolesti« zakonomanije (prevedeno to znači ludilo donošenja zakona), treba se vratiti u prošlost i podsjetiti na zaboravljeni dokup staža za mirovinu, donesen u naletu lopovske privatizacije kada se nova klasa neoliberalnih kapitalista u nastajanju nastojala što prije riješiti viška zaposlenika starije dobi (50 ili više godina) ozakonjenjem prava na dokup staža radi odlaska u starosnu ili prijevremenu mirovinu. I taj se zakon može svrstati u »grijehe struktura vlasti«.

Prelijevanje »iz šupljega u prazno«

Međutim, za volju istine, valja naglasiti da »grijeh dokupa staža« nije originalni izum hrvatske nove kapitalističke klase u nastajanju jer su to preuzeli od bivšega poretka u nestajanju. Dokup staža za ispunjenje uvjeta za mirovinu uveden je krajem 1989. godine, dakle u posljednjim danima Jugoslavije. Ondašnji političari pokušavali su svoju nesposobnost i odgovornost za gospodarske i socijalne promašaje prebaciti na tadašnje mirovinske fondove radnika i poljoprivrednika dopuštanjem dokupa staža radi ranijega odlaska u mirovinu. Stvaran je lažni privid brige za radništvo prelijevanjem zaposlenika u umirovljenike. Bilo je to prelijevanje »iz šupljega u prazno«. Nova je država to stanje preuzela donošenjem svojih zakona i tako preuzela grijehe prethodnih vlasti. Zato se jeftinim dokupom mirovinskoga staža omogućilo ostvarivanje više od 55 tisuća mirovina (dokupljeno je više od 165 tisuća godina mirovinskoga staža). Nastavljen je privid brige države za umirovljenike, a mirovinski su fondovi sve dublje tonuli u nelikvidnost. To stanje pogoršavala je i okolnost da su prerano umirovljeni mlađi i zdravi radnici ponovno zapošljavani, često kod istih poslodavaca, ali samo na crno, što znači da za njih nisu plaćani doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao ni za članove njihovih obitelji. Radnici su pristajali na takva nezakonita zaposlenja jer su im mirovine bile niske, a svoja su socijalna prava ostvarivali kao umirovljenici. Ipak nepošteno bi bilo za to osuđivati radnike, odnosno umirovljenike, jer ih je na to prinudila država svojim propisima. Mediji su tada često pisali o pojavi »rada na crno«, a to su bila divlja nezakonita zaposlenja bez plaćanja poreza i doprinosa te je najveći gubitnik bila država iako je sama stvorila takvo stanje.

Stanje se još godinama pogoršavalo zbog činjenice da su se istodobno neke skupine izdvajale kao korisnici povlaštenih mirovina, čija prava nisu pokrivena odgovarajućim doprinosima. Danas takvih korisnika mirovina po posebnim propisima ima oko 170 000, a razbacani su u više od deset različitih kategorija. Sve se to financira iz mirovinskih doprinosa aktivnih osiguranika i poreznih obveznika, što je prevelik teret za sve poslodavce, neovisno o tome jesu li to privatni poslodavci, lokalna ili županijska samouprava ili država.

Naslijeđena stanja loše zakonodavne politike

Činjenica da postoje naslijeđena stanja loše zakonodavne politike, koja se nastavlja, ne obećava da će se tobožnjim reformama uvesti više reda. To potvrđuje i u početku spomenuti Zakon o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine, koji se trebao primjenjivati od početaka 2014. g. Nije slučajno te godine propalo posebno mirovinsko osiguranje »Royal«, koje je poslovalo na istim načelima i na sličan način kako propisuje taj zakon. Isplatu mirovina za umirovljenike osiguranja »Royal« preuzela je država na teret proračuna, dakle svih nas.

Zašto je propalo mirovinsko osiguranje »Royal« i je li baš trebalo propasti, o tome valja posebno pisati, posebice zbog okolnosti da je to osiguranje bilo neka vrsta konkurencije mirovinskomu osiguranju tzv. II. mirovinskoga stupa, koji forsiraju i nameću sve dosadašnje vladajuće strukture, unatoč činjenici da se taj II. mirovinski stup napušta u većini država Europe, što znači da je njegovo opstojanje sumnjivo. Vezano uz to valja podsjetiti da je taj II. mirovinski stup kopija tzv. »čileanskoga modela«, koji je propao i u Čileu te je kao takav i velikim dijelom uzrok političkih previranja u toj državi.

Što je onda problematično sa Zakonom o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine? Iako postoji i trebao bi se primjenjivati od početka 2014. g. te iako je država odredila bankarske institucije (društva za dokup mirovine), koje su banke tzv. »banke skrbnici«, tko može biti korisnik prava te da će rad poslovanja nadgledati Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, nema interesa ni kod radnika ni kod poslodavaca ni kod sindikata za oživljavanje toga tipa mirovinskoga osiguranja. Nameće se sumnja da je i taj zakon donesen u interesu pojedinih banaka. Očita je činjenica da ne postoji povjerenje u socijalno sporazumijevanje između poslodavaca, sindikata i radnika unatoč postojanju Zakona, kao ni na temelju kolektivnih ugovora, kako je to zamislio i propisao zakonodavac u članku 1. stavka 2. toga zakona. Nepostojanje uzajamnoga povjerenja među socijalnim partnerima posljedica je dosadašnjih loših iskustava s političkim strukturama vlasti, pa se tako potvrđuje nepovjerenje građana u institucije, ne samo državne, nego i u ostale.

IZVORGlas Koncila br. 46/2019.
Prethodni članakDAVORAČKI HODOČASNICI – PJEŠACI Molitva i žuljevi neženja za hrvatske obitelji
Sljedeći članakNOVA KNJIGA Križni put dijaloga i ekumenizma