Uzroci demografske krize su brojni i složeni, a sigurno je jedan od važnih i radno-socijalni položaj obitelji. Zato je potrebno u ovo poslijebožićno vrijeme podsjetiti i ponoviti neke činjenice. Prije svega valja podsjetiti da sve dosadašnje politike uvelike obećavaju, a povremeno i donose neke konkretne mjere. Iako te prigodne mjere dobro zvuče, ne osjećaju se pozitivni pomaci.
Mnoga pitanja koja se tiču obitelji, kao npr. položaj majki, udovica i djece, a posebice liječenja rijetkih bolesti djece i cijepljenja, nisu rješavana na zadovoljavajući način. Od ovih posljednjih obveza prema djeci država se previše distancira pa roditelje i građanske inicijative stavlja u prvi plan. To može imati određenoga učinka, ali ne smije biti temeljno. Valja imati na umu da još uvijek postojeće ekonomsko stanje većine obitelji ne može biti primarna osnova za skrb djece, a osobito ne kada se radi o zdravlju.
Pred širom javnošću pokušava se stvarati dojam da se vodi posebna skrb za pojedine dijelove obitelji, što je i točno, ali nije dovoljno. Većina dosadašnjih promjena, tzv. reforma, nije u praksi potvrdila pravedno vrjednovanje obitelji. To se osobito odnosi na zakonske propise kojima se regulira položaj žena i djece. Zbog nerazumijevanja većine medija kakva bi trebala biti primarna državna skrb za probleme obitelji ne upozorava se na određene propuste, pa i nepravde. Zato treba neprestano ponavljati i upozoravati na određene probleme te nedosljednosti otklanjati.
Naime, hrvatski politički establišment nema dovoljno sluha za brojne probleme obitelji, a osobito kada se radi o djeci. Stalno se događaju propusti glede snošenja troškova školovanja djece, participacije školskoga prijevoza, uvođenja ili neuvođenja obaveznih uniforma, dječjih vrtića i slično. Bogatije lokalne sredine i neki gradovi uspješno rješavaju te probleme, ali ih nažalost rabe za političku demagogiju. Nasuprot tomu siromašnije sredine nisu to u mogućnosti. Međutim, siromašniji ne dobivaju odgovarajuću solidarnu pomoć od države. Tako dolazi s jedne strane do bahaćenja bogatijih u odnosu na vapaje siromašnijih sredina te se pri tome zanemaruje činjenica da smo svi većinom vjernici i da se od svih nas očekuje veća uzajamna solidarnost.
Političari svih nivoa trebali bi stalno imati na umu da samo stvarnim rješavanjem konkretnih problema mogu pokazivati i dokazivati kršćansku opredijeljenost. Zato ih valja ponovno podsjetiti na neke najvažnije situacije i nepravde koje pogađaju mnoge roditelje, djecu, žene, udovice, udovce i samohrane roditelje.
Udovice u Hrvatskoj, a osobito udovice na selu, dovedene su u mirovinskom sustavu u znatno nepovoljniji položaj nego što su bile prije. Zbog toga danas udovice, iako i starije od 45 godina, ali mlađe od 50 godina, postaju socijalni slučajevi jer u pravilu ne ostvaruju mirovinu prije navršene 50. godine, a posebice one koje nisu bile zaposlene. Naime, opće je poznato da se žene starije od 40 godina teško zapošljavaju, a pogotovo ako traže prvo zaposlenje. To je nažalost čest slučaj kod majki koje su mlade rodile, a onda su se posvetile odgoju djeteta, koje je do njihove četrdesete godine već odraslo ili se radno osamostalilo.
Tako su mirovinski zaštićene samo one žene – udovice koje su kasnije postale majke. Stanje je još gore ako su kao mlađe postale udovice, ali su blizu 45 godina, zbog čega nemaju u pravilu uopće mogućnost da bilo kada steknu pravo na obiteljsku mirovinu, a zbog srednjih godina još teže dolaze do posla. To osobito pogađa udovice na selu, gdje nema nikakve mogućnosti zaposlenja žena, a posebno starijih udovica.
Nažalost, tobožnjim mirovinskim reformama ništa se od tih nepravda nije ispravljalo. Očito je da su se svi dosadašnji zakonodavci vodili ponajprije interesom ušteda, ali očito na pogrješnim mjestima. Nitko od političara ni saborskih zastupnika nije znao prepoznati te probleme obitelji, a ni tražiti detaljnija pojašnjenja, što bi bilo u skladu s javnim, ali nažalost uopćenim deklariranjima za probitke obitelji.
Položaj djece također nije dovoljno pravno ni zakonski zaštićen. Nisu se ostvarila povremeno javna obećanja da doplatak za djecu bude pravo svakoga djeteta. Naprotiv, donošenjem novih zakona o doplatku za djecu ponavljaju se stare nepravde. Treba također upozoriti da sudovi u slučaju rastave u pravilu ostavljaju djecu majkama pa su opet žene i zbog djece zakinute, često zbog otežane naplate alimentacije.
Svojedobno je velika pogrješka učinjena i davanjem nadležnosti za rješavanje o pravima doplatka za djecu novoustrojenomu Državnomu zavodu za zaštitu obitelji i mladeži, koji je pokazao da nije sposoban ni ekipiran za te poslove. Podsjećamo da je svojedobno propisivanje da postupke ostvarivanja prava na doplatak za djecu trebaju voditi posebni županijski uredi bio također velik promašaj. Prijetila je opasnost da će se samo povećati razna hodanja i šetanja roditelja i nepotrebno novo birokratsko maltretiranje zahtjevima za prikupljanje raznih dokumenata i izjava. Na sreću, takvi i slični eksperimenti su zaustavljeni. Nažalost i sada se javljaju takve ideje, kao da se zaboravilo ono što se pogriješilo početkom stoljeća.
Može se zaključiti da ponavljani propusti i promašaji potvrđuju dosadašnju neozbiljnost i nestručnost države i državnih tijela, a još više brzopletost zastupnika u donošenju propisa. Sve je to imalo i ima štetne posljedice za položaj obitelji u Hrvatskoj, a slijedom toga i na demografsku krizu. Osim tih, postoji još čitav niz zakonskih nedorečenosti koje također ugrožavaju socijalni položaj obitelji u cjelini pa time destimuliraju i natalitet. Očito je da sve te okolnosti utječu na mlade ljude koji gube nadu i zbog toga pogrješno traže svoju budućnost u inozemstvu.
