ZANEMARENI POLIHISTOR IZ KLOŠTAR-IVANIĆA Svjetlost i matematika Stanka Raca

Beatrice i Dante

Koliko je katkada teško doći do podataka o ljudima što ih predstavljamo u ovom nizu može ilustrirati sljedeća bilješka. »U tiskanim leksikonima i enciklopedijama nema spomena o Stanku Racu. U osnovnoj abecedarijskoj kartici Hrvatskoga biografskog leksikona samo piše da je pisao likovne kritike (nema nikakvih biografskih podataka o njemu). U dokumentacijskoj kartici i predmetnom katalogu Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža nema podataka o S. Racu.« Tako piše Ivan Mužić na početku svoje bilješke o Racu u knjizi »Danteova vjera« (2018.), s kojim je nesebično podijelio autorstvo. Stoga se u ovom prikazu većinom oslanjamo na podatke što ih je prikupio Mužić.

Posvećen suvremenoj umjetnosti

Stanko Rac rođen je 9. studenoga 1900. godine u Kloštar-Ivaniću. Gimnaziju je završio u Zagrebu. Nakon završenoga ekonomskoga fakulteta položio je stručni državni ispit i stupio u ekonomsku službu, ali se uskoro zahvalio na njoj te započeo pisati i objavljivati.

Posebice se bavio istraživanjem značenja brojeva u Danteovu djelu, smisla i značenja Beatrice te traženjem Danteovih tragova u Hrvatskoj, ostavivši djelo dostojno višedisciplinarnoga proučavanja.

Bio je s Vjekoslavom Majerom urednik časopisa »Literatura« 1924., a godine 1926. osnovao je i uredio tri broja časopisa »Naše epohe«, posvećenoga suvremenoj umjetnosti. Neko je vrijeme bio u Parizu, o čemu je ostavio nekoliko zapisa. Znao je njemački, francuski, talijanski i mađarski jezik pa je s lakoćom pratio inozemnu literaturu. Većinom likovne teme obrađivao je u »Progresu«, »Pantheonu«, »Riječi«, »Umjetnosti«, »Vijencu«, »Hrvatskom narodu«, »Savremeniku«. Brojne članke o seljačkoj umjetnosti i životu pisao je u »Narodnim novinama«, a vjersko-umjetničkim temama posvetio se u katoličkom dnevniku »Hrvatskoj straži«, istoimenom kalendaru i časopisu »Hrvatskoj prosvjeti«.

Pisao je, uz ostalo, o hrvatskim marijanskim prošteništima, pavlinskom redu, simbolici kune u Hrvatskoj, a u godinama prije II. svjetskoga rata posebice se bavio istraživanjem značenja brojeva u Danteovu djelu, smisla i značenja Beatrice u »Božanstvenoj komediji« te traženjem Danteovih tragova u Hrvatskoj, objavivši u »Hrvatskoj prosvjeti« nekoliko tekstova, uz ostalo: »Danteovi argumenti u Hrvatskoj« i »Svjetlost Beatrice«.

Upućen u sve znanstvene discipline

»Autor Božanstvene komedije uvodi nas u najdublje izvore srednjovjekovne mistike… Poslije Biblijske Objave nitko se nije toliko dotaknuo prave, sakrivene istine kao Dante i njegovi uzori… Dante je bio veći realist od svih svojih komentatora. Ništa nije napisao bez smisla, niti se bez duboka razloga upuštao u apstraktne matematičke kombinacije. Jedini cilj bila mu je istina, poznavanje prirodne stvarnosti i njezina božanskog podrijetla. Sigurno je, da su ga u njegovu radu vodili najviši motivi, pa ipak je napisao stihove, koji su stoljećima zbunjivali učenjake, vabeći ih na krivi put. Razlog je prilično jednostavan. Dante je pisao za odabrane umove, pretpostavljajući općenitu inteligenciju, koju gotovo ne možemo zamisliti u današnje doba. Izvrsno upućen u sve znanstvene discipline, stvorio je do danas najsavršeniju sintezu teologije, umjetnosti, historije, matematike i svih prirodnih znanosti. Pri tom valja naročito podcrtati važnost astronomije. Brojni slikoviti prikazi vremena dokazuju nam da je Dante bio neobičan poznavalac svemirskih pojava i gibanja zvijezda«, napisao je Rac.

»’Sva Beatrica bijaše svojim očima upravljena u vječne sfere i ja u njoj vidjeh svjetla tako udaljena od ovoga svijeta’ (Dante). Značaj njezina djelovanja proizlazi iz Najvišeg Izvora te se očituje u vidljivim stvarima u znaku čuda. Njezina nazočnost nije vezana uz vrijeme i prostor. Javljajući se prema zakonima svog reda, ona nam pruža znakove i dokaze, što izmiruju čovjeka s vjerom, a prirodu s Crkvom. Lik Beatrice je tako irealan da ga ne možemo shvatiti bez teoloških i znanstvenih objašnjenja.«

Blizak s nadbiskupom Stepincem

Bio je blizak s nadbiskupom Stepincem. Za NDH nije mnogo objavljivao, a nakon rata ciklostilom je kao »privatni nastavnik« izdao desetak manjih svezaka: »Čudo sa Garića« i »Kraj Gotskih zidina« 1964., »U sjeni pobožnih stoljeća« i »Hrvatski meteori« 1965., »O starom Zagrebu« 1967., »Feljtoni« 1968., »Ivanićke perspektive« i »Pariški mostovi« 1969., »Vidici sa Gvozda« i »Pjesma otkrivenja« 1970. U rodnom mjestu podučavao je učenike, pisao, slikao, vodio svoju galeriju slika i bavio se uzgojem jabuka. Za Danteovu »Božanstvenu komediju« i matematičke odnose svetih mjesta trajno se zanimao do kraja života. Umro je u Kloštar-Ivaniću 6. listopada 1979.

»Pristup S. Raca Danteu, a posebno njegovom shvaćanju smisla problematike brojeva u Božanstvenoj komediji podliježe kritičkom znanstvenom vrednovanju, ali se ne može zanemariti«, zaključuje Mužić. Može se reći da je bio neka vrsta polihistora, a njegovi su tekstovi vrijedni proučavanja, kako povjesničara i »kunsthistoričara« tako književnih povjesničara, posebice dantologa, teologa, metafizičara i matematičara.