U vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje, u Velebitskoj ulici, dva susjeda imaju zajednički kolni ulaz u dvije garaže. Obje obitelji imaju njemačka prezimena, stručno bi se to reklo da su potomci etničke skupine podunavskih Nijemaca ili, kako bi to rekli stari Vukovarci, »podunavskih Švaba«. Jedni se prezivaju Miler, a drugi Šprajcar. Obje obitelji imaju izvorna njemačka prezimena, kaže Drago Šprajcar, i dodaje: »Kad su došli ‘osloboditelji’ 1945. godine, naša su prezimena počeli pisati po pravopisu Vuka Karadžića: ‘Piši kako čitaš, čitaj kako piše’! I tako je to ostalo do dana današnjega. »Da budem iskren, ja i moja obitelj u potpunosti se osjećamo Hrvatima«, nastavlja Šprajcar. »Možda su moji pradjedovi, koji su se u ove krajeve doselili prije jednoga ili dva stoljeća, došli iz Njemačke, bili Nijemci, a moja se obitelj ovamo doselila iz Bosiljeva.«
Upitan kako to da se dvije obitelji koriste zajedničkim ulazom kako bi ušle svaka u svoju garažu, Šprajcer kaže: »Nužda nas je natjerala. Plac je širine deset metara, a kuća osam. Do druge je kuće manje od četiri metra. Dok sam imao ‘fiću’, još sam nekako mogao i ući u garažu, sad imam malo veći auto pa je to sve teže. Susjed i ja smo se dogovorili da u sredini bude ‘ničija zona’ kojom se zajednički koristimo. Za sada je sve u najboljem redu.« Tu nametnutu stvarnost »Europa bez granica«, pa makar i u malom, najbolje iskoristi mačak kojega svi u kvartu od milja nazivaju Đuro, govori gazdarica Marta.
Šprajcar napominje da je sudionik Domovinskoga rata i da je nekoliko mjeseci proveo u srpskim koncentracijskim logorima u Stajićevu i Srijemskoj Mitrovici. S njim je u logorima bilo i nekoliko vukovarskih franjevaca.
Svega i svačega se nagledao i osobno doživio u ratu, ali ono što je doživio sredinom lipnja 2008. godine u vlastitom dvorištu, baš na uočnicu blagdana sv. Antuna Padovanskoga, pamtit će čitavoga života. Toga kobnoga dana na njegovu je garažu pao i poginuo jedan mladi padobranac, rodom iz Slatine, skačući iz športskoga aviona s visine od nekoliko stotina metara. Naime, u blizini naselja nalazi se zračna luka za manje zrakoplove. Stručnjaci tvrde da mu se, pri skoku, padobran nije otvorio. »Što se tada dogodilo bolje da vam i ne govorim. Prizor je bio stravičan.«
Šprajcar s posebnim osjećajima pokazuje svoj vrt koji je površine jedva njegove tri garaže. U njemu on liječi svoje ratne traume. Svaki centimetar je obrađen. U rano ljeto u njemu se nađe svakovrsnog milinja poput slatkih rajčica, zelene salate, krastavaca i luka, pa i mladoga krumpira.
Njegov unuk Karlo zna to najbolje cijeniti. U slobodno vrijeme, kojega ima vrlo malo, bavi se i umjetnošću. Tako je na svojoj garaži od ostataka keramičkih pločica napravio vukovarski vodotoranj, simbol hrvatskoga otpora srpskomu agresoru, vučedolsku golubicu i križ na ušću Vuke u Dunav. (V. Janjić)
