Znanstvenici nemaju dobre vijesti za bicikliste u gradu. Zbog vožnje biciklom po gradskim ulicama biciklisti su izloženi štetnu djelovanju onečišćena zraka, i to znatno više od pješaka ili vozača automobila. Suprotno očekivanjima, vožnja biciklom gradom, bilo rekreativna bilo redovita, više šteti nego što koristi zdravlju biciklista.
Što udišu biciklisti u onečišćenu gradskom okolišu? U prvom redu to su takozvane PM čestice, smjesa prašine, nečistoća, čađe, smoga i drugih kontaminanata tipičnih za gradsku atmosferu, zatim dušikovi oksidi, ugljikov monoksid, sumporov dioksid te drugi hlapljivi organski spojevi koji nastaju zbog intenzivnoga prometa.
Tomu su koktelu kemikalija i čestica izloženi svi stanovnici nekoga grada, no problem je za bicikliste to što je frekvencija njihova disanja i intenzitet udaha mnogo veći od ostalih prolaznika ili korisnika gradskih putova. Problem je i to što se biciklisti kreću uglavnom po prometnicama grada, gdje je koncentracija navedenih onečišćivala zraka visoka. Volumen i brzina protoka i izmjene zraka u plućima biciklista i do pet je puta veća, što znači da oni ventiliraju »jače i više«. To su izmjerili belgijski znanstvenici koji su usporedili izloženost PM česticama biciklista i vozača automobila u Bruxellesu, Leuvenu i Molu (Atmosph. Env. 2010, 44, 2263). Koncentracija štetnih čestica gradskoga aerosola u plućima biciklista bila je i do devet puta veća od količine izmjerene u vozača. Paradoksalno je, dakle, da su vozači, koji sudjeluju u ispuštanju štetnih tvari, znatno manje izloženi »vlastitim« otrovima.
U drugoj su studiji isti znanstvenici usporedili dvije skupine biciklista od kojih su jedni vozili bicikle na gradskim prometnicama, a drugi u takozvanoj čistoj sobi (Environ. Health 2010, 9, 64). U gradskih je biciklista, već nakon pola sata vožnje, uočeno znatno povišenje upalnih stanica u krvi. Nije jasno koje su moguće posljedice takvih akutnih promjena na zdravlje biciklista, stoga ih znanstvenici nazivaju subkliničkim odgovorom organizma. No promjena krvne slike svakako dokazuje da vožnja bicikla u onečišćenu prostoru nije usporediva s vožnjom bicikla u prirodi.
Nizozemski su znanstvenici također zainteresirani za problematiku zdravlja ljudi koji se biciklima voze po gradskim prometnicama. Oni su otkrili da je povećana izloženost gradskomu smogu i PM česticama u biciklista povezana s povećanim volumenom izdahnutoga dušikova oksida. To je indikacija upaljenosti dišnih putova i (privremenoga) smanjenja funkcije pluća u biciklista nakon gradske vožnje. Istraživanja su proveli u gradu Utrechtu (Occup. Environ. Med. 2010, 67, 118).
Najzad, i kanadski znanstvenici imaju dokaze o nepovoljnu učinku vožnje bicikla u gradu na zdravstveno stanje biciklista (Environ. Health. Perspect. 2011, 119,1373). U Ottawi, glavnom gradu Kanade, proveli su spirometrijska i biokemijska ispitivanja s biciklistima i kontrolnom skupinom te uočili povećanu učestalost nepravilna rada srca u biciklista koji su se kretali gradskim prometnicama.
U prikazanim studijama istraživanja su provedena u relativno »čistim« gradovima Europe i Kanade. Očigledno je da bi nepovoljni učinci vožnje bicikla u gradovima s većom frekvencijom prometa bili još više izraženi. Sve te studije i znanstvena upozorenja nisu poziv biciklistima da odustanu od vožnje u gradu, nego su savjet da se izbjegavaju prometne gužve (zeleni valovi!). Sve dok se biciklistima ne osiguraju zelene zone ili trase, ostaje upitan povoljan učinak gradske vožnje biciklom na zdravlje. U međuvremenu će biciklisti ostati kolateralne žrtve gradskoga transporta i vlastita umišljaja da je svaka fizička aktivnost zdrava.
