Zakon o mirovinskom osiguranju također je u nekim uvjetima za stjecanje prava na invalidsku mirovinu nepravedan i kažnjava brojne osiguranike nemogućnošću stjecanja prava na mirovinu jer ne uzima u obzir činjenu da su neki osiguranici bili duže izvan zaposlenja a nisu bili prijavljeni zavodu za zapošljavanje. Nezaposlenost je najčešće bila bez njihove krivnje, i to ili zbog Domovinskoga rata ili zbog gašenja proizvodnih pogona ili zbog stečaja poduzeća ili zbog zatvaranja obrta ili zbog dužega studiranja koje su morali prekinuti a nisu se mogli zaposliti pa zbog toga nisu mogli ispuniti uvjete mirovinskoga staža, odnosno gustoće toga staža u radnom vijeku.
Da bi osiguranik mogao ostvariti pravo na invalidsku mirovinu, moraju biti ispunjena dva uvjeta. Potrebno je utvrditi postojanje potpunoga ili djelomičnoga gubitka radne sposobnosti, a nakon toga treba biti utvrđen uvjet minimalnoga staža u radnom vijeku osiguranika, koji je različit ovisno o stupnju kvalifikacije ili fakultetske spreme. U utvrđivanju gubitka radne sposobnosti zakon razlikuje djelomični gubitak od potpunoga gubitka, a mjerodavni su i poslovi prema kojima se ocjenjuje radna sposobnost.
Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada se smanji radna sposobnost osiguranika, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70 posto radnoga vremena na prilagođenim poslovima koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima, i to iste ili slične razine obrazovanja. Smanjenje radne sposobnosti postoji kada se u osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravoga osiguranika iste ili slične razine obrazovanja.
Za razliku od toga potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Važno je također upozoriti da poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.
Zakon razlikuje kao kriterij i mjerilo uzroke gubitka radne sposobnosti, koji mogu biti ili bolest ili ozljeda izvan rada ili ozljeda na radu ili profesionalna bolest ili kombinirano. U slučajevima gubitka radne sposobnosti zbog ozljeda na radu ili profesionalnih bolesti uvjeti za mirovinu ispunjavaju se neovisno o duljini mirovinskoga staža. Međutim, drukčija je situacija ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada. Tada pravo na invalidsku mirovinu osiguranik može steći samo ako mu ukupan mirovinski staž pokriva najmanje trećinu radnoga vijeka. Zato valja objasniti što je radni vijek i kako se računa.
Radni vijek računa se od 20. godine, a to je broj punih godina od dana kada je osiguranik navršio 20 godina do dana nastanka djelomičnoga ili potpunoga gubitka radne sposobnosti. Osiguraniku koji je nakon navršene 20. godine završio preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij (viša stručna sprema stečena prema ranijim propisima), radni vijek računa se od navršene 23. godine, a osiguraniku koji je završio preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij (visoka stručna sprema stečena prema ranijim propisima) od navršene 26. godine.
Razdoblje radnoga vijeka može se skraćivati za razdoblja koja je osiguranik proveo na dragovoljnom vojnom osposobljavanju ili obveznom služenju vojnoga roka ili je bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj službi za zapošljavanje. Postoji samo jedna posebna blaža iznimka za osiguranike kod kojih potpuni gubitak radne sposobnosti nastane prije navršene 30. odnosno 35. godine, koja dopušta blaži uvjet staža (dovoljno je da je navršena jedna odnosno dvije godine staža osiguranja).
Zbog takvih uvjeta potrebnoga minimalnoga mirovinskoga staža u radnom vijeku osiguranika mnogi osiguranici s invaliditetom ne mogu ispuniti uvjete za invalidsku mirovinu, pa tako ni ostvariti invalidsku mirovinu. Propisivanjem takvih uvjeta, koji su preuzeti iz mirovinskoga zakona bivše države, zakonodavac je polazio od pogrješne pretpostavke da je svaki osiguranik sam odgovoran za svoju nezaposlenost, dakle sam si je kriv što u određenom trenutku svojega života, a nastupom invalidnosti, ne ispunjava uvjete potrebne pokrivenosti radnoga vijeka s jedne trećine mirovinskoga staža. Neopravdano nije uzimao u obzir činjenice poslijeratne i gospodarske krize, a ni masovnu nezaposlenost nastalu kao posljedicu nepoštene privatizacije. Zaposlenici su postajali i ostajali nezaposlenici najčešće bez svoje krivnje, a povećavale su im se godine života te se time produljivao i njihov radni vijek.
Hrvatska, koja se Ustavom i deklaracijama označava kao socijalna država, trebala bi u sadašnjem paketu mirovinskih i radno-socijalnih reforma uzimati u obzir sve te okolnosti i ublažavanjem kriterija radnoga vijeka ublažiti uvjete radnoga vijeka. U protivnom ostaju bez invalidskih mirovina brojni osiguranici koji su godinama u nekim razdobljima svoga života uplaćivali mirovinske doprinose, a sada ne ispunjavaju uvjete radnoga vijeka. Ako se to ne učini, brojni će osiguranici, a sada nezaposlenici, morati čekati 65. godinu i ostvarivati eventualno starosnu mirovinu, i to samo uz uvjet da imaju najmanje 15 godina mirovinskoga staža. U najgorem su položaju oni koji imaju desetak ili više godina mirovinskoga staža, ali nemaju najmanje 15 godina staža. Za njih je mirovina izgubljena nada.
Nasuprot tomu, aktualna se politika bavi idejama uvođenja posebne tzv. »nacionalne mirovine« za sve koji žive u Hrvatskoj, neovisno o činjenici jesu li ikada radili u Hrvatskoj i plaćali mirovinske doprinose i poreze. Političari i neki predlagači ponašaju se kao da smo bogatiji od Švicarske. Takvom tobože »nacionalnom« mirovinom ukinula bi se razlika između rada i nerada, a nagrađivalo bi se one koji su se ponašali prema sintagmi bivšega poretka »snađi se, druže«, što znači radili su na »crno« bez plaćanja poreza i doprinosa državi ili lokalnoj zajednici, a sad im država nudi solidarnost, na štetu svih nas. Brojni takvi stjecali su imovinu ili ostvarivali uštede izbjegavajući obveze prema državi i društvu pa bi sada sve prepisivali na djecu, kako bi bili označeni navodno »bez imovine« i ostvarili nacionalnu mirovinu.
