Ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade za književnost izazvala je niz reakcija zbog prošlosti dobitnika Petera Handkea, austrijskoga pisca poznatoga i kao gorljiva zagovornika politike Slobodana Miloševića za vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije. S jedne strane stoje oni koji ne mogu razumjeti da se možda i najvažnija nagrada za književnost uopće daje osobi koja je na upućivanje na dokaze srebreničkoga masakra u vidu tisuća trupala izjavila: »Ma neka si zabiju ta trupla u g…«, a drugi razdvajaju njegov književni genij od njegove društvene uloge koja, smatraju, nije toliko relevantna za pitanje vrijednosti njegova djela. I George Bernard Shaw je primjerice tridesetih godina prošloga stoljeća žustro branio sovjetski eksperiment i masovna ubojstva koje je provodio Staljin, a imao je i poprilično ambivalentna stajališta prema Musollinijevoj fašističkoj Italiji. Također je nositelj Nobela. Handke je prije 15 godina izjavio da je danas Nobelova nagrada snažno nadahnuta društvenom i političkom klimom, a ne nužno objektivnim kriterijima, i da je kao takva postala irelevantna. Ali činjenica je da je ona od početka bila osuđena na to da nečim bude nadahnuta. Nobelova želja u njegovoj oporuci bila je da se nagrada dodijeli pojedincu koji je u prethodnoj godini »najviše pridonio cijelomu čovječanstvu«. U tom je ključu želio da se nagrada za književnost dodjeljuje »pojedincu koji je na polju književnosti napisao najbolje djelo u idealističkom smjeru«. Ali što je to idealističko i kako odlučiti što je najveći doprinos čovječanstvu? O tome se početkom dvadesetoga stoljeća kad je dodijeljena prva nagrada možda i mogao postići kakav-takav konsenzus, a danas je to vrlo teško, ako ne i nemoguće. Ideali o kojima je govorio Nobel stvar su cijeloga društva i konstituiraju se unutar njega.
Traženje idealističke pozicije zapravo je traženje društvenoga utjecaja na nagradu, koliko god se to danas činilo čudno, jer su mnogi stajališta da bi isključivo »stručnjaci« trebali odlučivati o relevantnosti ili nerelevantnosti nečijega rada, a time i ideala kao takvih. Pristup bi po tome trebao biti potpuno nepristran, isključivo znanstven. Jasno je da je to zapravo nemoguće, a Handke je živi dokaz da se može istodobno biti i za i protiv nečega. Međutim, za glazbenu temu zanimljivo je pitanje zašto od svih umjetnosti Nobel postoji samo za književnost i zašto je glazbu dosad, i to kao pisac, zastupao tek Bob Dylan? Da ne ispadne da je samo glazba nezastupljena, Nobel ne postoji čak ni za matematiku, ali ni za dramu, ni za likovne umjetnosti i za još mnoga znanstvena područja. Nobelova oporuka kojom se nagrada daje za područja fizike, kemije, medicine i književnost te nagrada za mir ipak se nije do kraja poštovala jer se 1968. uspostavila i nagrada za ekonomiju. Očito je da se prije drugih znanstvenih disciplina ili umjetnosti ekonomija nametnula kao nešto što »najviše pridonosi čovječanstvu«, što je, htjeli – ne htjeli, ipak rezultat društvenoga konsenzusa o idealima koji pokreću čovjeka druge polovice 20., ali i 21. stoljeća, a ne nekih »nepristranih« stručnjaka.
Dakle, zašto književnost da, a glazba ili likovne umjetnosti ne? Riječ je o tome da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća književnost imala elitni status među umjetnostima jer su »pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta«, kako je u svom slavnom eseju »U obranu poezije« tvrdio Percy Shelley, slično kao što je i Antun Branko Šimić pjesnike opisivao kao »čuđenje u svijetu«, one koji vide iza stvari, koji hvataju samu esenciju bića i bitka. Moć pisane riječi u tom je vremenu bila još velika, stoga nije čudno da je Nobel od svih umjetnosti izdvojio baš književnost. Zanimljivo je da ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u svojem članstvu također nema reproduktivne umjetnike, ni glazbenike ni dramske umjetnike. Akademijin Razred za glazbu ima znanstvenike muzikologe i skladatelje, a reproduktivce, dakle one koji ju izvode, ne. Akademijin strateški plan kao svoju viziju navodi »društvo znanja i znanosti«, umjetnost se spominje tek u kontekstu brige o baštini. Zašto je to tako?
Možda je zapravo riječ o povijesti odnosa znanosti i umjetnosti koja seže još u vrijeme prosvjetiteljstva koje je, stavivši razum, empirijsko znanje i racionalnost u fokus ljudskoga poimanja svijeta, s vremenom stvorilo i fragmentaciju sfera ljudskoga djelovanja. Odjednom moral, zakon, znanost, znanje, umjetnost i duhovnost postaju odvojeni jedni od drugih. Ako je nekad religijski čovjek imao nekakvo poimanje totaliteta svijeta, racionalan čovjek taj totalitet silom prilika gubi, stvara se kultura eksperata, ali i kult eksperata. Znanost postaje nova religija, nova nada čovječanstva, duhovnost otpada, a s njom i umjetnost, koja se getoizira. Umjetnost se tomu impulsu snažno oduprla, 19. stoljeće stoljeće je »tugovanja«, a 20. stoljeće stoljeće »otpora«. Međutim strategija se pokazala kao čisti promašaj.
Jurgen Habermas, poznati filozof, nema mnogo razumijevanja za taj umjetnički otpor koji je prožeo umjetnost 20. stoljeća. Pa tako u svom poznatom predavanju »Moderna, nedovršeni projekt« kaže da su »svi ti pokušaji izjednačavanja umjetnosti i života (…) u jednu ravninu (…) pokušaji da se sve proglasi umjetnošću, a svakoga umjetnikom, da se povuku svi kriteriji i da se izjednači estetski sud s izražavanjem vlastitih subjektivnih iskustava – svi su se ti pothvati pokazali kao svojevrsni eksperimenti gluposti«. Habermas je opisao stanje koje nastaje pokušajem vraćanja umjetnosti u život, u svakodnevicu današnjega čovjeka, sa željom da bude agens koji će ga promijeniti. Ali čovjek 20. stoljeća sve je manje sposoban za razumijevanje nečega što nije korisno, racionalno i mjerljivo. On je, izgubivši religiju i time metafizički pogled, unižen na tijelo, bez potrebe za duhom. Angažirana ga umjetnost stoga zanima isto koliko i prizemna zabava, zapravo ga i ne zanima, barem ne u nekom egzistencijalnom smislu. Umjetnost se tako unatoč želji umjetnika nije uspjela etablirati kao svojevrsna nositeljica duhovnoga života zajednice, ali se uspješno utopila u društvo spektakla.
Umjetnost je dakle u krizi i izvan znanstvenoga diskursa više se nema čime braniti. Čemu onda umjetnost i zašto umjetnost? Je li na to pitanje danas uopće moguće odgovoriti a da se ne govori jezikom znanosti? Teško. Na ta bi pitanja trebala odgovoriti zajednica jer se umjetnost može vrjednovati jedino unutar nje. Ako je svedena na obraćanje isključivo individui, ostaje dio fragmenta, male sfere koja se otvara i istodobno zatvara u sebe. Znanost ne može pouzdano definirati umjetnost, nikad nije niti će moći, pa ne može pouzdano ni vrjednovati umjetnost, zato je neodrživo pozivanje na »stručnjake« koji će kao obranjeni od utjecaja društva donositi prave sudove o vrijednosti nečijega djela. Vrijednost je stvar konsenzusa koje netko mora donijeti, prešutnoga dogovora o tome što je važno, a što nije, što je dobro, a što nije. Društva koje bi taj konsenzus imalo odavno više nema, stoga nije čudno da čak i Nobelova nagrada za književnost danas gubi na važnosti. Ljubav između umjetnosti i znanosti odavna je puknula pa i sveučilišta muku muče kako da izjednače kriterije znanosti s umjetničkima, kako da definiraju mjerljive ishode i ciljeve obrazovnoga procesa a da ne spomenu riječi poput recimo »duhovnoga razvoja pojedinca«. Kako da opišu kompetencije, znanja i vještine stečene nakon završetka obrazovanja umjetnika? Kao da je to uopće moguće. Pokušaji ponovnoga povezivanja postoje, tako se u danas popularan pojam STEM (science, technology, engineering i mathematics – znanost, tehnologija, injženjerstvo i matematika) ubacilo jedno slovo »a«, koje označava arts – umjetnost. Pa imamo STEaM, ali kad se čitaju objašnjenja znanstvenika koji su se sjetili te odlične ideje, umjetniku padne mrak na oči jer shvati da umjetnosti nisu tu da pomognu da se razvija unutarnji svijet pojedinca, nego zato da učenici budu bolji znanstvenici. Jer je dokazano da bavljenje umjetnošću poboljšava kognitivne sposobnosti. Tako Nobel za glazbu ne da nije potreban, on je zapravo nemoguć budući da je kriterije nemoguće donijeti jer nema »idealističkoga smjera«. Nema ni nadahnuća, pa Handke s pravom kritizira politički utjecaj, ali bi trebao žudjeti za društvenim utjecajem.
Ali ako je pisac, glazbenik, likovni umjetnik danas osuđen na to da afirmira umjetnost isključivo angažmanom u političkoj sferi i na to da je može braniti isključivo jezikom znanosti ili da se s druge strane ona događa isključivo u njegovoj glavi i intimi, onda je jasno da je umjetnost odavna mrtva i irelevantna. Ima Handke tako pravo da je i Nobelova nagrada za književnost, koju je rado primio, irelevantna i trebalo bi je ukinuti kao relikt prošlosti, a recimo uvesti Nobela za najbolju videoigru. Bilo bi to barem znanstveno mjerljivo i pouzdano. Potpuno u duhu današnjega vremena.
