Globalne financijske institucije itekako vide konkretne probleme suvremenoga financijskoga sustava, no apsolutno su amputirale sve moralne, etičke vrijednosti iz njega i vođene su isključivo i jedino imperativom priljeva novca

Sredinom svibnja u Vatikanu je predstavljen zajednički dokument Kongregacije za nauk vjere i Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja pod nazivom »’Oeconomicae et pecuniariae quaestiones’. Razmišljanja za etičko razlučivanje o nekim aspektima današnjega ekonomsko-financijskoga sustava«. Dokument su predstavili kardinali na čelu Kongregacije i Dikasterija te profesori s talijanskih sveučilišta. Pritom se čelnik Kongregacije na novinskoj konferenciji jasno ogradio rekavši da »nije stručnjak o navedenoj temi te da će se ograničiti na opće primjedbe«.

Analizirajući taj dokument koji dotiče i komentira neke sasvim konkretne financijske pojmove kao što su CDS-ovi, LIBOR, financijske izvedenice s over-the-counter-tržišta, offshore-financijski centri, visokofrekventno trgovanje, sekuritizacija, dvostruko oporezivanje i njima slične, lako je razumjeti zašto je kardinal (teolog) izjavio navedeno.  Dokument stavlja u fokus interesa suvremeni ekonomsko-financijski sustav koji je poprimio takva obilježja da je stvar postala neodgodiva te se morala jasno i glasno nazvati pravim imenom: Crkva naziva neetičnim, odnosno nemoralnim određena ponašanja i elemente toga sustava.

Kao takav dokument je jasan izraz i djelovanja i poslanja pape Franje koji je osobito angažiran na području brige za ekonomski marginalizirane i za gorući svjetski problem rastuće ekonomske nejednakosti. No nije to samo briga sadašnjega pape; pojedine sugestije iz novoga dokumenta kao što su potreba reforme globalnoga financijskoga sustava te prijedlog za stvaranjem nadnacionalnoga autoriteta – institucije čiji bi primarni cilj bio očuvanje općega dobra – predstavilo je Papinsko vijeće za pravdu i mir još 2011. godine, za vrijeme pape Benedikta XVI.

Deset je godina prošlo od eksplozije financijske krize; deset godina tijekom kojih su mnoge stvari otkrivene, a uzroci i povodi detaljno razloženi, no tijekom kojih je sustav ostao potpuno isti, neizmijenjen u biti, samo s nekim vanjskim, površnim ušminkavanjima. Osobe debelo potkožene kapitalom izravno su nastavile utjecati i na političke strukture i na javno mišljenje kroz medije koje kontroliraju te je dijabolični anti-robinhoodovski stroj uskraćivanja siromašnih u korist bogatih nastavio marljivo raditi. Oslanjanje na tržišta u tlapnji da će se ona sama najbolje regulirati, da će jamčiti istinski napredak, i to sveukupni ljudski razvoj i društvenu uključenost, pokazalo se promašenim, a financijski svijet nije naučio nikakvu lekciju.  Štoviše, ne postoje nikakve naznake da ikoja važnija institucija ozbiljno promišlja izmjenu kriterija kojima se ekonomski svijet upravlja. Sve je izvrsno (za odabrane) – ništa ne treba dirati.  

Neke vijesti proteklih tjedana i mjeseci zorno ukazuju na razorne posljedice financijske krize koja je počela izlaziti na vidjelo 2007., a eksplodirala je prije deset godina. Isticanjem tih vijesti bolje će se pozicionirati i povijesni kontekst i sadržaj novoga vatikanskoga dokumenta.

Naime, nakon što su 2008. godine otkriveni brojni problemi na financijskom tržištu, donesena su neka nova pravila kojima je svrha u korijenu spriječiti nastanak nove krize. No američki predsjednik Donald Trump nedavno je potpisao najveće povlačenje i ukidanje regulative nakon financijske krize. Velike financijske institucije, one koje su osobito važne za cijeli sustav te stoga za njih vrijede posebna pravila, pobrinule su se za to da više ne budu velike: definicija velike institucije se izmijenila te sada banka mora biti pet puta veća nego što je bila prije da bi ju se smatralo velikom. Također, izvještavanje o hipotekarnim kreditima (onima koji su bili u korijenu krize) pojednostavljuje se i čini manje opsežnim. To je izvrstan pokazatelj mentaliteta koji pogoduje velikomu biznisu smatrajući da je najbolje da se tržišta prepuste sama sebi, i da je regulativa dobra samo kad je u arhivi.

Ni jedan čovjek nije sam, ni jedna akcija nije beznačajna, koliko god sitna bila; svako djelovanje ostaje zabilježeno i zbraja se, a zajedno ljudi mogu napraviti čudesa

Nadalje, formira se nova vlada u Italiji, jednoj od najzaduženijih država Europe, s nekim bitno drukčijim idejama o financiranju iz proračuna. Sve to, naravno, unosi dodatnu nestabilnost i neizvjesnost u pogledu isplata kamata postojećim vjerovnicima, tako da je prinos na dvogodišnje talijanske obveznice skočio na najvišu razinu u posljednjih nekoliko godina. No do jučer je prinos na te obveznice bio negativan, što znači da su investitori morali plaćati talijanskoj vladi za »povlasticu« pozajmljivanja novca toj istoj vladi. Sad je (u vrijeme pisanja ovog teksta), nakon skoka zbog povećane neizvjesnosti, taj prinos jedva nešto iznad nule, ali je još uvijek deset puta manji od usporedivoga prinosa na američke obveznice. I, što to znači? U normalno vrijeme to bi značilo da financijski stručnjaci promatraju Italiju (koja intenzivno i ozbiljno razmišlja o ignoriranju obveze vraćanja dugova!) kao otprilike deset puta manje rizičnu od SAD-a, odnosno njezinu ekonomiju kao deset puta stabilniju od američke. Jasno, to je besmislica. Ključ je u intervencijama Središnje europske banke (s Talijanom za kormilom) koja kupuje te i takve obveznice novcem koji sama stvara, što će reći da se ništa bitno u ekonomskom sustavu nije promijenilo i da su nakon deset godina još uvijek na snazi vatrogasne mjere.

Bez razmatranja etičkih pitanja

Analitičari Goldman Sachsa – globalne megabanke – u ožujku su napisali sljedeće: »Sumnjiva posljedica post-krizne evolucije jest to što na mnogim tržištima mjereno obujmom trgovanja dominiraju visokofrekventni trgovci (oni koji kupuju vrijednosnice pa ih prodaju nakon doslovno milijuntinke sekunde, i tako stotinama tisuća puta u sekundi, op. D. S.), no kvaliteta te likvidnosti još nije testirana u recesiji. Regulatori i istraživači upozoravaju na to da visokofrekventne strategije mogu pridonijeti propasti tržišta u kriznim razdobljima.« U specifičnom izvješću o stanju biotehnološke industrije objavljenom oko mjesec dana poslije toga drugi analitičar istoga Goldman Sachsa izjavio je da izlječenje pacijenata nije dobar poslovni model. Napisao je otprilike sljedeće: »Potencijal isporuke potpunoga izlječenja u jednoj injekciji nosi veliku vrijednost za pacijente i društvo, ali ne stvara novčani tijek.« Za primjer je dao kompaniju koja prodaje lijek za hepatitis C; prodali su ga u vrijednosti od 12,5 milijarda dolara, no kad su izliječili pacijente – nestalo je kupaca. U primjeru za hepatitis C još piše: »izlječenje pacijenata smanjuje broj nositelja virusa koji bolest prenose novim pacijentima« – što će reći da se u Goldman Sachsu brinu da bolesnih ne nestane te da ih uvijek ima dovoljno kako bi farmaceutska industrija imala stabilan priljev novca. Dakle, s jedne strane globalne financijske institucije itekako vide konkretne probleme suvremenoga financijskoga sustava, no s druge strane apsolutno su amputirale sve moralne, etičke vrijednosti iz njega i vođene su isključivo i jedino imperativom priljeva novca. Netko bi mogao reći da je to mišljenje samo jednoga analitičara, no to je odraz čitave korporativne kulture, dijeljenoga obrasca razmišljanja koji se kultivira još od ekonomskih fakulteta na kojim se etička pitanja uopće ne razmatraju, a poslovna etika (ako i postoji) samo je usputni, izborni predmet (niži od tjelesnoga, koji je obvezni), čime visoko obrazovanje potpuno gubi formacijsku dimenziju i zadržava se na najnižoj – tehničkoj razini.

Pet svjetskih megabanaka (Citigroup, JPMorgan, Barclays, UBS i Deutsche Bank) manipuliralo je ključnom kamatnom stopom u svijetu – LIBOR-om i bilo uključeno u pranje novca za mafiju i druge kriminalce. Otkrivene su i sankcionirane, no bivši predsjednik SAD-a Barack Obama izdao im je privremeno, jednogodišnje dopuštenje da nastave poslovati bez pune kazne. Pošteda se sastoji u oslobođenju od dijela pravila koja propisuju da se oni koji su osuđeni za malverzacije s vrijednosnicama ne smiju baviti lukrativnim poslom upravljanja mirovinskom štednjom. O Božiću 2017. Obamin nasljednik Trump dao im je još dodatnih tri do pet godina. Pritom Trumpovo poslovno carstvo jednoj od tih banaka (navodno) duguje oko 300 milijuna dolara. Treba li bolja slika umreženosti visoke politike i golemoga kapitala?

Jedna od tehnološki najnaprednijih i najrazvijenijih globalno prisutnih kompanija, Google, iznimno je inovativna i u pronalaženju načina izbjegavanja plaćanja poreza. Većinu prihoda iz cijeloga svijeta skrivaju u offshore-financijskim centrima. Jedan od načina sastoji se u tome da irska podružnica transferira prihode na nizozemsku kompaniju bez zaposlenika, a potom na offshore-kompaniju na Bermudima koja je u vlasništvu druge irske kompanije. Samo u 2016. godini na taj je način sklonjeno nešto manje od 16 milijarda dolara. Kad globalni inovativni lider čini tako, kakva se poruka šalje onima koji normalno plaćaju porez?

Tržište je prostor izgradnje odnosa, a tek onda mjesto razmjene
 U suvremeno doba raširena je vrlo ograničena i redukcionistička vizija ljudske osobe: čovjek je individualni potrošač čija sreća izvire prije svega iz novčanih prihoda. No čovjek je odnosna osoba, osoba koja ostvaruje odnose s drugima, odnose iz kojih crpi blagostanje i zadovoljstvo, a oni se ne daju svesti pod potrošnju. U tom smislu valja promatrati i tržišta – ona nisu mjesta puke razmjene stvari jer je iznad stvari uvijek nekakav odnos; materijalne su stvari samo vozila za nematerijalna dobra čija prisutnost ili odsutnost određuje kvalitetu odnosa. Kvaliteta tržišne razmjene reducirala je brojčane koeficijente, no da bi tržište dobro funkcioniralo, ono mora imati antropološke i etičke preduvjete.

 

»Klasični« i financijski pljačkaši

Novije istraživanje pokazuje da je u SAD-u 2016. godine 67 osoba osuđeno za tzv. Ponzijeve sheme – vrstu financijskoga kriminala. Prevarili su ljude za ukupno 737,2 milijuna dolara, a osuđeni su na zatvor u trajanju od tri do 14 godina (prosječno, ovisno o veličini prijevare; prosjek je tri godine zatvora za manje, a 14 za veće prijevare). U usporedbi s time, »klasični« pljačkaši u prosjeku dobivaju deset godina zatvora za pljačke u kojim ukradu u prosjeku 3000 dolara. Iako se duljina zatvorske kazne ne može linearno vezati uz ukradeni iznos, jasno je da financijski kriminalci za krađu milijun dolara dobivaju oko tisuću puta manje kazne od »klasičnih« lopova. Jedna pravila za velike, druga za male.

Američka središnja banka objavila je da oko 40 % Amerikanaca ima manje od 400 dolara (oko 2500 kuna) ušteđevine i kad bi ih snašao kakav izvanredni, neplanirani trošak veći od 400 dolara, oni ga ne bi mogli podmiriti. To je čak napredak jer prije pet godina svaki drugi Amerikanac nije imao ni 400 dolara ušteđevine. To zorno prikazuje razmjere ekonomske nejednakosti među građanima jedne od svjetskih velesila. Na globalnoj razini trenutačno ima nešto više od 2000 milijardera, a samo u prošloj godini povećali su svoje bogatstvo za 762 milijarde dolara. Taj bi iznos bio dovoljan da se sedam puta potpuno iskorijeni ekstremno siromaštvo u svijetu, ali to svejedno nije učinjeno.

Svaka od prethodno navedenih vijesti i statistika objavljena je nedavno (u proteklih nekoliko tjedana ili mjeseci), i svaka od njih može poslužiti kao konkretan, eksplicitan primjer za univerzalne, generalizirane tvrdnje u novom dokumentu Kongregacije za nauk vjere i Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja. Ni jedno područje ljudskoga djelovanja ne može biti izvan ili ograditi se od etičkih principa zasnovanih na slobodi, istini, pravdi i solidarnosti, pa tako ni područje financija, čiji cilj nije umnožavanje novca nego potpora ostvarenju društvenih ciljeva. Lako je pasti u očaj, depresiju ili malodušje čitajući navedene vijesti, no dokument zaključuje usmjeravajući se k nadi: ni jedan čovjek nije sam, ni jedna akcija nije beznačajna, koliko god sitna bila; svako djelovanje ostaje zabilježeno i zbraja se, a zajedno ljudi mogu napraviti čudesa.

Globalizirani svijet – globalno tržište – globalni propisi
 Globalizacija financijskoga sustava zahtijeva stabilnu, jasnu i učinkovitu suradnju između nacionalnih regulatornih i nadzornih institucija. U financijskom svijetu koji je nadnacionalan jednostavno je zaobići zakone i propise jedne, pojedinačne zemlje, čime se stvara okvir za nemoralno ponašanje financijskih posrednika koji ležerno posluju iznad svih norma, isključivo i jedino vođeni ciljem profita. Razumljivo je da je nadnacionalnu regulativu zahtjevno usuglasiti, no to ne smije obeshrabriti potragu. Činjenica da je LIBOR-om manipulirano dugi niz godina (a vjerojatno ništa ne bi bilo otkriveno da kriza nije razotkrila pozadinu) ukazuje na to koliko je sustav izložen prijevarama i slabo nadgledan.
Štoviše, i postojeći se normativni okviri međunarodnih organizacija ne poštuju ili su namjerno imobilizirani zbog snažnoga utjecaja onih koji kapitalom mogu utjecati na političke snage. »Sve to pridonosi teškomu oštećenju dobroj funkcionalnosti trenutačne ekonomije, i ukazuje na strukturu koja je potpuno neprihvatljiva s etičkoga motrišta.«

IZVORPrilika br. 6/2018.
Prethodni članakI SANDALE SU DIO POSLANJA Ne prorokuje se »protiv naroda«, nego u njegovu korist
Sljedeći članakKAD GLJIVICE PREVLADAJU Briga o »nosačima tijela«