Povodom Godine obitelji koja je započela na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka, pet godina nakon objavljivanja apostolske pobudnice »Amoris laetitia« (Radost ljubavi), kojoj je prema riječima pape Franje važan cilj »oživljavanje ideala bračne i obiteljske ljubavi«, razgovarali smo s jezikoslovkom dr. Martinom Kuzmić, suprugom i majkom četvero djece koja je prekinula znanstvenu karijeru i potpuno se posvetila obitelji, uzevši status majke odgojiteljice. Župljanka je župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini. Sve u njezinu životu pobuđuje zanimanje, počevši od njezina rođenja. »Rođena sam 29. svibnja 1976. u Zagrebu kao treće dijete u peteročlanoj katoličkoj obitelji Đidara. Majka Elvira imala je rizičnu trudnoću dok me je nosila budući da je u to vrijeme proživjela traumatične događaje, a na porodu joj je otkazalo srce i bila je reanimirana. Dragi Bog nas je spasio«, rekla je predstavljajući se dr. Kuzmić.
Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu, a na dvopredmetnom studiju kroatistike i opće lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojem je upoznala svoga današnjega supruga, i nadalje je pokazivala interes za područje morfologije, sintakse i semantike jezika. »Diplomirala sam s temom ‘Brodmoravički govor’ iz područja hrvatske dijalektologije, a na obrani diplomskoga rada upoznala sam budućega supruga Borisa Kuzmića koji mi je bio jedan od triju članova komisije.« Obranila je doktorski rad pod naslovom »Fonološki sustav južnomoslavačkih kajkavskih govora«. Radila je 16 godina u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u zvanju znanstvene suradnice, na radnom mjestu više asistentice.
Objavila je tridesetak znanstvenih radova u časopisima iz područja kajkavske i čakavske dijalektologije te četiri poglavlja u knjizi i knjigu »Povijesna morfologija hrvatskoga jezika« u suautorstvu sa suprugom, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. U rukopisu ima dječju zbirku šaljivih pripovijedaka s autobiografskim elementima, a uskoro bi trebala predstaviti svoju prvu knjigu duhovnoga sadržaja »Stvarnost onkraj« u izdanju »Kerigma-Pije«.
Na zamolbu da ukratko predstavi tu knjigu prije službenoga predstavljanja rekla je da je u njoj »pokušala dočarati sićušan dio vlastitoga iskustva prisutnosti Duha Svetoga iz 2016. godine te brojnih milosti i darova koji neprestano naviru iz žive vode«. »Nastala je na temelju kontemplativnih razgovora s Bogom i pisana je u obliku niza kršćanskih meditacija obogaćenih mudrim spoznajama. Sadrži 65 duhovnih razmatranja, sedam pjesama i 52 vlastita crteža«, pobrojila je.
Postala je majkom četvero djece, sinova Kristijana, učenika 7. razreda, i Dorijana, učenika 3. razreda, koji ima prilagođeni program i asistenta u nastavi zbog blažega poremećaja razumijevanja i izražavanja, a za kojega je rekla da je »kap ljubavi, dobrote, veliki blagoslov i bogatstvo u obitelji«, te dviju kćeri, Viktorije, učenice 1. razreda osnovne škole, i trogodišnje Leticije.
Odluku da se posveti obitelji obrazložila je rekavši: »Nakon susreta s Duhom Svetim, u Godini milosrđa 2016., došlo je do zaokreta u mojem životu. Shvatila sam da je obitelj i zdravlje bližnjih važnije od karijere, titula, posla i novca. Uzela sam status majke odgojiteljice i u potpunosti se posvetila djeci i suprugu. Djeca su postala zdravija jer su znala da je majka uvijek uz njih. Duhovna i tjelesna prisutnost roditelja daje djeci sigurnost i mir. Iz sigurnosti proizlazi povjerenje, a iz povjerenja samostalnost i samopouzdanje. U obitelji sam pronašla mir, ljubav i radost, a napose nesputanu slobodu. Nestala je nestrpljivost, ambicioznost, strahovi, borba s vremenom, umrtvila sam ego, a Bog je pojačao mir, sebedarje, požrtvovnost i ljubav. Sada mi je najveća plaća zagrljaj i lijepa riječ ljubavi, zahvalnosti i osmijeh djeteta. Pronašla sam misiju i smislenost u radu s djecom. Shvatila sam da im svojim znanjem mogu pomoći u školovanju i odgoju, što se efikasnim pokazalo za vrijeme karantene i škole na daljinu.«
Smatra da ključ uspješnoga odgoja leži u sposobnosti i želji da se dijete prihvati kao Božji dar onakvo kakvo jest, ne želeći ga pritom promijeniti, ili približiti sebi nesvjesno ga čineći sebi sličnim, te je dodala: »Kada prihvatimo Božje stvorenje sa svim vrlinama i manama, treba uspostaviti s njim duhovnu povezanost koja se uspostavlja slušanjem, zagrljajima, istodobnim disanjem i zajedničkom molitvom. Bitno je osjetiti isprepletanje naših duša, tj. prodrijeti i spoznati djetetovu dušu. Tada ćemo shvatiti da ne postoje vrline i mane ili prednosti i teškoće. Postoji samo dar – život kao Božji dar roditeljima. Od roditelja se ne traži ništa doli beskrajna zahvalnost za dar života i nepokolebljiva vjera u svako dijete da Bog za njega ima put. Djeca su najbliže Bogu jer izravno od Boga dolaze. Mudar roditelj otkriva darove Duha Svetoga u svojoj djeci i usmjerava im životni put prema Bogu kojemu oni kroče sami i pritom osjeća radost gledajući ih.« Dr. Kuzmić je zaključila: »Posvetila sam se djeci i suprugu šireći istinu, ljubav i dobrotu u obitelji. Biti roditelj u današnje vrijeme velik je izazov i doista treba biti uronjen u molitvu da bismo odoljeli svim iskušenjima. Sva znanja ovoga svijeta ništavna su naspram Božje mudrosti i dubine Božje ljubavi. U Godini obitelji nastojmo živjeti kršćanske vrijednosti kojima nas je naučio sveti Josip: umjerenost, strpljivost, skromnost, blagost, marljivost, hrabrost, požrtvovnost, predanje obitelji i Bogu.«
