ZAŠTO JE VAŽNO PAVLOVO VJERNIČKO ISKUSTVO? Jasni asketski zahtjevi

Snimio: B. Čović

Apostol Pavao, obraćenik i veliki asket, izvrstan je »lik kojega je gotovo nemoguće oponašati«, uzor je i »primjer potpunoga posvećenja Gospodinu i njegovoj Crkvi« (Benedikt XVI.). Pavao snažno ističe djela i riječi Isusove te dodaje neke »nove« elemente iz svoga iskustva, koji zadobivaju veliku važnost u životu kršćanina. Njegovi asketski zahtjevi i iskustvo mogu se svesti u sljedećih nekoliko crta (usp. F. Ruiz, Le vie dello Spirito, 445-447).

Obraćenje. To je temeljni pojam za Isusove sljedbenike. Mnogo je više negoli obična gesta. Riječ je o promjeni sustava vrijednosti, osoba, kriterija i programa života i djelovanja. Pavao ga je živio u radikalnom smislu, sav posvećen svojemu pozivu apostola.

Smrt i uskrsnuće. Pavao živi to otajstvo, kao suobličenje Kristu i kao živo sudjelovanje u njegovim patnjama za Crkvu. Isto otajstvo zauzima središnje mjesto njegova propovijedanja. Sve smatra otpadom da bi Krista stekao (Fil 3).

Život i smrt kršćanina. Suobličenje otajstvu Kristovu prva je zadaća kršćanina. Premda Bog, Krist se poništio sve do smrti na križu. Stoga ga je Bog uskrisio i darovao mu apsolutnu moć na nebu i na zemlji (Fil 2). Pavao radosno podnosi patnje i uvrjede znajući da tako s Kristom sudjeluje u spašavanju drugih, u izgradnji njegova Tijela, Crkve (Kol 1, 24). To izražava antitezom »smrt – život«: »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje« (2 Kor 4, 10).

Dan za danom umirem (1 Kor 15, 31). Apostolat je izvor i duboka motivacija njegova križa. Ima bolno iskustvo svoje slabosti (2 Kor 12, 7-10). Najveći dio njegovih fizičkih i moralnih muka i patnja proizlazi iz službe: bičevanja, progoni, tamnice, glad i žeđ, poniženja (2 Kor 6, 3-10; 11, 23-33). Sam si nameće odricanja kako ne bi štetio evanđelju (1 Kor 8 – 9; Rim 14). Ne može si dopustiti luksuz da izgubi i samo jednu dušu poradi spašavanja prava na vlastiti komoditet ili osobnu slobodu (1 Kor 8, 13).

Teret požude. Po uključenju u otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova krštenjem, kršćanin ulazi u spor i mukotrpan proces unutarnje preobrazbe. Suobličenje Kristu prati slijed ljudskoga života i susreće na tom putu mučni dualizam u nutrini otkupljenoga bića: zakon tijela i grijeha, zakon duha i milosti. Kako bi se novi život razvijao, traže se ustrajni napori i velikodušna odricanja.

Mudrost križa. Spašavati po ljubavi i »slabosti« mudrost je Božja. Bog ne odgovara svemogućnošću na ljudske snage koje mu se opiru, nego radije sa slabošću. Križ kao sustav božanskoga upravljanja i djelovanja zemaljskom se čovjeku čini kao ludost i skandal.

IZVORGlas Koncila br. 35/2019.
Prethodni članakMILE BABIĆ, BOSANSKI FRANJEVAC, TEOLOG, FILOZOF, KNJIŽEVNIK Pravo je jedinstvo ono koje afirmira razlike
Sljedeći članakSAČUVATI NAROD I OBIČAJE, ZNANJA I VJERU Tradicijom se čuvaju vrjednote i baština, vjera i kultura