KAKVU HRANU JEDEMO U HRVATSKOJ Zašto ne cijenimo domaću proizvodnju?

Snimio: B. Čović

I dok se građani SAD-a priklanjaju ili otklanjaju od novoga predsjednika Donalda Trumpa, u Hrvatskoj je javnost suočena s novim iznenađenjima.

Velika kontroverza bivšega predsjednika

U javnost su došle videosnimke bivšega predsjednika države, snimljene u Novskoj 1992. godine, kako iznosi podatke o Jasenovcu koji su posve drugačiji od svih dosadašnjih službenih verzija. Videozapis otkriva bivšega predsjednika kao branitelja isitne o logoru Jasenovac, a on se već dugo javnosti predstavlja kao zakleti antifašist i neprijatelj svega što se može povezati s NDH-om. Javnosti s pravom ostaje pitanje koje stajalište zaslužuje vjerodostojnost.

Taj slučaj pokazuje da je Hrvatska bila poligon mnogima za korištenje i sudjelovanje u vlasti i prilagođavanje »lijevima« ili »desnima« kako je to u kojem trenutku njima bilo korisnije. Nestabilnost koju je bivši predsjednik u svoje doba unio u Hrvatsku još se i danas osjeća, a sve to pokazuje da su političari Hrvatsku vodili kako im je u kojem trenutku odgovaralo. Može se samo reći – jadna Hrvatska i Hrvati koji su to morali podnositi. Od predsjedništva toga predsjednika ništa dobro nije ostalo – samo se može reći: ne ponovilo se.

Mikica je baš posebna
Europa ima vrhunske proizvode, ali se oni kod nas ne stavljaju na tržište jer bi bili preskupi, a mi ne cijenimo dovoljno domaću proizvodnju, nego samo prigovaramo zbog nešto više cijene.

Ovih dana mnoge je, pa i one koji nisu previše vezani uz šport, razveselilo što je postigla velik uspjeh tenisačica Mirjana Lučić Baroni. Ona je pokazala kako se može u ustrajnosti uspjeti u športu premda športski vijek često kratko traje. Ona je pokazala da se može vratiti i pobijediti i nakon duže pauze ili veće krize te je samo stuba nedostajala do samoga vrhunca. Njezin trener bio je Ivica Bezinović, regionalni instruktor Hrvatskoga teniskoga saveza za Dalmaciju. On se sjeća Lučićke još iz dječjih dana: »Prvi Mikicin trener bio je Ivan Pandžić, ja sam s njom radio od njezine devete do jedanaeste godine. Mirjana je bila čudo od djeteta, toliko predana tenisu da je to bilo nevjerojatno. Takva njezina upornost, uz neosporan talent, učinili su je svjetskom zvijezdom. Mikica se za taj status izborila prije 17 godina kada je igrala polufinale Wimbledona i sad se vratila na te domete.« Trener je ispričao i događaj koji mu se urezao u pamćenje pa kad god trenira s mladim tenisačima, uvijek im ponavlja kako bi im zorno pokazao što znači biti predan tenisu. Lučićka je trenirala na terenima športskog centra u Makarskoj. Bio je prosinac, začudo pao je i snijeg, hladnoća je bila tolika da nitko nije izlazio iz kuća. A mala Lučićka tražila je od svojeg trenera da ostane još trenirati, nije htjela otići s terena… Ona je toliko strastveno vježbala i nikad joj nije bilo dosta rada, da smo je katkad morali tjerati s terena«, ispričao je Bezinović novinaru Zdravku Reiću. Lučićka je sada 29. tenisačica na svijetu. Pero Smolčić napisao je da ga je fotoreporter, strastveni ljubitelj tenisa, pitao s čim ćemo usporedit Mikicu. Odgovor je jednostavan – ni s kime. Njezin je put, karijera, život – jednostavno unikatan. Kao i svačiji, doduše, ali usporedbe nema ni izbliza. Mikica je baš posebna.

»Kakvu hranu jedemo u Hrvatskoj?«

Da uvozimo većinu svega što vidimo u prodavaonicama, neki govore čak 80 posto, ipak djeluje malo previše. Kakva je kvaliteta možemo se i sami osvjedočiti kad se kao domaće mlijeko prodaje uvozno koje ima cijenu ispod proizvođačkih troškova. Nešto je tu ipak sumnjivo. Kako to da se u dućanima pod etiketom domaćega meda prodaje mješavina u kojoj je, kažu, tona kineskoga meda i kilogram domaćega? Zašto se u Hrvatskoj prodaje povrće iz zemalja izvan EU-a, koje prskaju svoje proizvode pesticidima koji su u Hrvatskoj zabranjeni? Dokad će vrijediti pravilo da se domaća hrana kontrolira od polja do stola, a ona iz zemalja EU-a uvozi bez ikakve kontrole? O tome piše Zlatko Šimić, navodeći da su to samo neka od pitanja koja su ostala bez odgovora na okruglom stolu o temi »Kakvu hranu jedemo u Hrvatskoj?«, koji su organizirali Zbor agrarnih novinara pri HND-u i Društvo agrarnih novinara. Andrea Gross-Bošković, ravnateljica Hrvatske agencije za hranu, rekla je da »apsolutna sigurnost ne postoji, ali je stanje sigurnosti bolje nego što se može iščitati iz medija«. Matija Brlošić, predsjednik HPK-a, požalio se na propuste u označavanju i deklariranju proizvoda. Na svašta se može napisati da je iz Hrvatske, a nigdje nije propisano koliko toga u sastavu može biti: znamo li je li mlijeko označeno kao s velebitskih pašnjaka baš s tih pašnjaka? Hrvoje Gregurić, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, upozorio je na nelojalnu konkurenciju uvoznoga povrća koje se pojavljuje na trgovačkim policama kad je berba domaćega i tako mu ruši cijenu. »Predao sam ministru popis tvrtki koje uvoze povrće iz Srbije i BiH, i na njemu uopće ne navode zemlje podrijetla, nego samo pišu da je iz otkupa. To se povrće tretira sredstvima koja su kod nas zabranjena«, rekao je Gregurić. Damir Mesarić, predsjednik Udruge međimurskih proizvođača merkantilnoga krumpira, jedini je od sudionika skupa rekao da hrana kod nas nije sigurna. »Kod nas se prodaje krumpir iz BiH i Srbije od proizvođača koji nisu prošli kao mi tečaj za upotrebu pesticida«, rekao je Mesarić.

Dok se govori o labudovima uginulim od ptičje gripe na Šoderici u Zagrebu, veterinari upozoravaju da ne bi trebalo ići preblizu labudovima. Ministarstvo poljoprivrede u međuvremenu je izdalo privremenu zabranu držanja peradi na otvorenom, koja će biti na snazi do daljnjega. Damir Agičić, šef Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, naglašava da ne cijenimo svoju proizvodnju, samo prigovaramo da je skupa. Na pitanje o izvješću Europske komisije o epidemijama bolesti koje se prenose hranom, spominju se povećana trovanja salmonelom, ali i listerijom. Kako zaštititi naše potrošače od tih opasnosti? Agičić na to odgovara da izvješća koja se spominju gotovo uopće ne spominju Hrvatsku, jer smo po tome među najsigurnijim zemljama. U pojedinim zemljama EU-a salmonela je problem, ali u Hrvatskoj nije. Gotovo nigdje nema propisane obveze peradarima da se prije otpreme na klanje cijelo jato analizira na salmonelu kao u Hrvatskoj. Nigdje nije tolika učestalost kontrole salmonele na jatima za proizvodnju konzumnih jaja. Da je to istina pokazuju i posljednji neželjeni slučajevi te je opet jasno vidljivo da hrvatski proizvodi ipak odskaču kvalitetom i da su higijenski besprijekorni. To ne znači da Europa nema vrhunske proizvode, ali se oni kod nas ne stavljaju na tržište jer bi bili preskupi. Poznata je uzrečica u zapadnom svijetu da je zdravlje skupo, a mi ne cijenimo dovoljno domaću proizvodnju, nego samo prigovaramo zbog nešto više cijene. »Listerija prvenstveno vreba iz sireva, ali je pronađena u nas i u mesnim proizvodima kao i u biljnoj hrani. S obzirom na nekoliko pozitivnih nalaza potkraj prošle godine u svom programu moritoringa za 2017. godinu posvetit ćemo veću pažnju pretragama na listeriju. Iako se radi o slabije patogenom uzročniku, bez nekog osobito javnozdravstvenog značaja (godišnje u Europi oboli više od 2000 osoba), sposobnost uzročnika da preživljava soljenje i dimljenje te druge načine konzerviranja hrane potiče potrebu da kontroliramo kako proizvode tako i zdravlje životinja, od kojih proizvodi potječu.«

Ugrađeno prvo umjetno srce u Hrvatskoj

Čovjek je često bespomoćan pred bolestima misleći da ništa ne može pomoći. No postoje mnogi liječnici i u Hrvatskoj koji su gotovo žrtvovali svoj život za pacijente i primjenjuju metode koje su na svjetskoj razini. Doktor Bojan Biočina, kardiokirurg sa zagrebačkoga Kliničkoga bolničkoga centra Rebro, 2014. godine zajedno s Davorom Miličićem, predstojnikom Klinike za bolesti srca i krvnih žila, i Višnjom Ivančan, voditeljicom Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje kardiokirurških bolesnika, predvodi tim koji je 67-godišnjem pacijentu ugradio prvo potpuno umjetno srce u Hrvatskoj. Riječ je o kirurškom postupku koji je u ovom trenutku vrhunac uporabe tehnologije u kardiokirurgiji. »S obzirom na to da u prsnom košu postoji vrlo ograničen prostor, jako je teško uz već postojeće srce ugraditi pumpe koje su jednakog volumena. One se zato plasiraju izvan organizma. Krv dolazi u njih, vraća se nazad u organizam, te one zapravo rade paralelno sa srcem i pomažu mu u onim funkcijama koje ono više ne može obavljati.« Kako kaže dr. Biočina, ako se odluči za potpuno odstranjenje srca, onda se te pumpe mogu ugraditi u prazni prsni koš i tada nose naziv – potpuno umjetno srce.

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakOSJEČKA ŽUPA SV. OBITELJI Neumorni u produbljivanju svoje vjere
Sljedeći članakBOŽIDAR DEODAT KREŠIĆ U GUINNESSOVOJ KNJIZI REKORDA »Kroz atletiku svjedočim svoju vjeru!«